Često se pitam zašto pišem i koji je smisao tog mog dara koji mi je podaren sa neba. Koja je istinska pokretačka snaga koja stoji iza ovih rečenica koje mi sa vremena na vrijeme poput ptica u jatima navrate u posjetu da bi ubrzo nestale i prije nego što ih stignem sve zabilježiti. Inspiracija je nestalna i prevrtljiva poput rijeke čije korito često presuši. Daleko sam ja od onih pisaca koji pišu sa lakoćom. Za svako napisano slovo jedna kap znoja orosi mi čelo. Patim se dok pišem, stoga se pitanje zašto to radim samo od sebe nameće. Mlad sam čovjek koji si utvara da posjeduje određenu dozu samokritike pa se često upitam da li je to samo žudnja za slavom i često sam tu slavu poput Victora Huga znao poistovijetiti sa samim božanstvom. Da li to sanjarenje koje prijeti mojoj unutarnjoj ravnoteži dolazi kao izravna posljedica kompleksa ili se tu radi o nečemu drugom? U tome ima istine, žudnju i žeđ za slavom ne vidim kao nužno lošu i bio bih lažov kad bih je upotpunosti negirao. Vlastite komplekse i duševnu bol zbog osjećaja nerealiziranosti koja me kroz cijeli život u stopu prati da ne spominjem. Kao što sam si obećao, svjedočit ću uglavnom istinu, a stvari koji su toliko bolne da ih se ne usudim napisati na papir ću rađe prešutjeti nego iskrivljavati i uljepšavati na način kako meni odgovara.

Istina je da sam jedan od onih kojem je cijeli život u utrobi tinjala vatra instinktivnog osjećaja da je predodređen za neke stvari u životu i ta vatra se rasplamsavala svakim novim danom života koji nije obećavao ništa osim tuge i bola. Provodio sam vrijeme u dubinama plavog oceana do kojeg sunčeve zrake nisu dopirale. Rođen sam dolje na tamnom muljevitom dnu među olupinama vikinških brodova nasukanih na zidine Atlantide i rasparčenih kostiju izumrlih vrsta vodenih predaka. Dolje na dnu gdje sudba kolodvore ne gradi vođene su krvave bitke za svaki atom kisika. Dok mi je duh plakao za svjetlošću na površini, a omča mi se stezala oko vrata, dao sam si za pravo da postavim prosto pitanje, prvenstveno samom sebi, a potom i Bogu. Da li je i nama zapisano da postanemo skelet štelerove morske krave čije kosti vrijeme gricka sve dok ih ne pretvori u vlat morske trave ili u zrno morske soli? Tko sam ja i što radim ovdje? Ta pitanja su me spašavala od crnih misli koje su me obuzimale i jedini razlog zašto sam nastavljao sa životom bila je dječačka radoznalost u vezi neizvjesnosti vlastite sudbine. Koliko sam jak i koliko mogu izdržati? Dva puta sam bio na rubu samoubojstva, nije me sram to priznati, kao što me nije sram priznati da mi ponekad prostruji misao o trećem putu i konačnom prelasku ruba te granice koja razdvaja svjetove. Kako starim te misli se stišavaju jer uviđam da je samoubojstvo još veća besmisao od života, kao odjava iz hotela u vječnom gradu iz kojeg ne postoji izlaz. Što sam se više udaljavao od samog sebe, kao divlji vlak koji je iskočio sa tračnica, taj osjećaj predodređenosti je jačao zajedno sa pitanjima u mojoj glavi koja su se gomilala poput prašine na mojim knjigama. Jean-Paul Sartre - koji je u egzistencijalnom ateizmu pronalazio moralno uporište - u jednom od svojih intervjua spomenuo je kako ne smatra da je čovjek produkt čestica prašine u svemiru, već netko očekivan, pripremljen, u duhu unaprijed zamišljen. Dakle, ne želim negirati žudnju za slavom jer bi to bila laž, istovremeno svoditi ove rečenice i motivaciju za pisanjem isključivo na žudnju za slavom je pogrešno jer taj osjećaj zarobljenosti u vremenu i prostoru je mnogo više od toga i on je moja glavna snaga iz koje proizlazi želja za pisanjem. Pišem da bih pobjegao od stvarnosti i da bih održavao plamen svog sna živim jer smatram da je san moja jedina oaza u kojoj se mogu skriti od schopenhauerevskog svijeta apsurda u kojem se smjenjuju faze dosade i boli.

U ovome trenutku života tu se krije moja jedina originalna misao, sve ostalo je reciklaža već davno spoznatih istina. Ta mučna potraga za odgovorima, za odgovorima koji ne dolaze kad im se čovjek nada, već te iznenada udare silovitom snagom smislenih koincidencija kad si već i zaboravio na postavljena pitanja. Potraga za Istinom je moja velika tema i teško mi se od nje odvojiti u ovoj ranoj fazi svoje spisateljske karijere. Lijepa je stvar ta Istina, rekao je Platon, lijepa i trajna, mada istinu ponekad zaobilazim u širokom luku. Istina nije uvijek rješenje i neke stvari je bolje ponijeti sa sobom u grob nego ih objelodaniti i dopustiti strvinarima da lešinare na tuđoj muci. Život svakog čovjeka je muka, nekom veća, nekom manja. Nije to čin kukavičluka, odnosno straha od povrede vlastitog ega. Više je to briga za neke druge ljude koje svojim rečenicama mogu povrijediti, a ne osjećam potrebu za tim jer znam da im je život udijelio dovoljno šamara i da su bez moje intervencije kažnjeni kozmičkom pravdom čija ruka – prije ili kasnije – stigne svakog od nas. Kad bih napisao istinu, osjećao bih kao da i sam postajem jedan od strvinara i u tome ne vidim ništa časno, nikakvo dobro se tu ne može izroditi baš kao što se nikakvo dobro ne može izroditi kad sugovorniku kažeš kako mu smrdi iz usta. Tim ljudima koji su me kroz život povrijedili i na taj način mi podarili ključne životne lekcije o vlastitoj osljepljenosti sve sam oprostio baš kao i što sam oprostio sebi naivnost koja je često graničila sa glupošću. Neuobičajenu naivnost za osobu koju život nije mazio. Jer, ko oprosti, on je najveći - zapisao je jedan od najvećih pisaca s kojim sam se susreo u ranoj mladosti. Svi mi želimo biti veliki, a to možemo postati samo ako se riješimo gorčine na duši i neke stvari prepustimo zaboravu. Zaborav je mnogo teži od oprosta, ali smatram da mu treba težiti koliko god se činio nemogućim. Mahovina zaborava na kamenu loših sjećanja posljednji je čin oprosta, baš kao posljednji sudijski zvižduk davno izgubljene utakmice nakon koje se iz samo tebi znanih razloga osjećaš kao pobjednik.

Autor: Armin Harambašić. Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara