Velika je šteta da se borci za hrvatsko nacionalno pitanje sve rjeđe pozivaju na učenja braće Antuna i Stjepana Radića. Izvrgnuto povijesnom revizionizmu kojemu je strano svako historijsko-političko nijansiranje, djelovanje braće Radić i ranog perioda Hrvatske seljačke stranke s početka 20. stoljeća danas se interpretira kroz dva dijametralno suprotna stajališta. Ono prvo ga smatra isključivo hrvatskim nacionalnim emancipacijskim pokretom, dok ga ono drugo stajalište smatra isključivo socijalističkom platformom za seljačka prava. Istina je, kao i uvijek negdje u sredini, da su braća Radić veoma jasno utvrdili da se prvo rješava socijalno pitanje, tek onda nacionalno. Da je bez socijalne pravde nacionalni okvir ispražnjen svoga značenja. Zbog toga je bilo moguće da su moderni hrvatski pokreti za ženska, radnička i seljačka prava dobili svoj zamah upravo kroz djelovanje ranog HSS-a.

Jučerašnja pobjeda Tomislava Tomaševića i političke platforme Možemo! u gradu Zagrebu, koja doduše treba i hoće biti potvrđena u drugom krugu izbora za dva tjedna, prilika je za usporedbu dva historijska trenutka i dvije strane koje se formiraju po tom pitanju. One strane koja se bavi socijalnim te one druge koja se bavi nacionalnim pitanjem.

Gotovo odnesena pobjeda u prvom krugu od strane Tomaševića, dugogodišnjeg aktivista i glavnog političkog protivnika megalomanske koruptivne politike pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, nije zapravo nikakva senzacija. To je vraćanje politike svome izvornom smislu, onome na kome je izgrađena zapadno-europska civilizacija. Idejna odlika grčkih polisa je bila upravo razvijati demokratske prakse na temelju lokalnih potreba. To je politika odozdo koja gradi logičnim putem, brine prvenstveno za zajedničarska dobra lokalne zajednice bez pretenzija nametanja ideoloških okvira. Nije, dapače, niti u Hrvatskoj Možemo! nekakva politička novost. Politička platforma Most nezavisnih lista je u jednome trenutku predstavljala pravu avangardu u smislu okupljanja političara koji su napravili zavidne rezultate na lokalnom nivou u različitim područjima države. Međutim, budući da je Mosto davno skrenuo u nacionalnu ideološku profilizaciju, podredili su socijalno pitanje onom nacionalnom i pridružili se na taj način domovinskoj matrici koju je započela Hrvatska demokratska zajednica na prvim parlamentarnim izborima prije trideset godina.

Na takvim ideološkim uzusima, Tomaševića u drugom krugu čeka predstavnik Domovinskog pokreta, Miroslav Škoro. Showman i bivši HDZ-ov saborski zastupnik je trenutni predstavnik politike odozgo, odnosno nametanja ideoloških okvira i emocionalne manipulacije građanskih osjećaja kroz korištenje demagoškog populizma manifestiranog u svetom diskurzivnom trojstvu hrvatskog neo-nacionalizma – domovina, vjera i bog. Na taj način, Škoro veže zajedno članove jedne nacije u „zamišljenu“ hrvatsku zajednicu, onako kako ju je definirao prvak konstruktivističkog pristupa modernim nacijama, Benedict Anderson. Prema njemu, ideja nacije se na razne načine društveno konstruira u zamišljenu zajednicu čiji članovi osjećaju čvrstu pripadnost toj zajednici, iako ih u stvarnosti malo toga veže. U praksi bi to značilo da se npr. osobe iz Slavonije, Istre i Dalmacije smatraju prije svega Hrvatima, iako svaki od tih lokaliteta ima svoje specifične karakteristike i probleme. Pritom, oni prvi su u kulturološkom smislu više povezani s Vojvodinom i Posavinom, oni drugi s Italijom i Slovenijom, a oni treći s Hercegovinom i Crnom Gorom, nego što su povezani zajedničkim karakteristikama.

Politika odozdo koju u ovome trenutku predstavlja Tomašević i Možemo! sa širenjem svojih ogranaka diljem države je jedna politika koja sluša potrebe svoga polisa i bavi se prvenstveno njime, zdravorazumska politika 21. stoljeća koja nema revolucionarne tendencije niti želi nametati ideološke okvire, politika uvijek zamjenjiva nekom drugom ukoliko se ne drži svojih predizbornih postulata. Ukoliko vam smetaju zelene politike ili prava seksualnih manjina u 2021. godini kao tobožnji ideološki temelji platforme Možemo!, kao što je mnogima smetala borba za seljake i žensku emancipaciju unutar ranog HSS-a prije sto godina, onda slobodno zaboravite da ste čitali ovaj tekst.

Ona druga, politika Domovinskog pokreta predstavlja upravo suprotne vrednote, namećući i jačajući metafizičke nacionalne osjećaje koje u stvarnosti nemaju temelja niti su za socijalno pitanje od ikakve koristi. Pritom se služe atmosferom straha, optužujući drugu stranu za ekstremističke ljevičarske tendencije te povratak u mračnu prošlost. Na njihovu žalost, Škoru i čitavu plejadu sličnih nacionalnih tutora širom regije raskrinkala su braća Radić još prije sto godina.

U tome smislu, radeći na socijalnom pitanju i „pravici“ na lokalnom nivou, Tomašević i ekipa Možemo! rade daleko više na nacionalnom pitanju od manipulativnih domoljuba. Radeći na socijalnoj pravdi upravo utiru put uključivoj, slobodarskoj i poštenoj Hrvatskoj kakvoj se napokon imamo pravo nadati nakon prvih trideset demokratskih godina.

Goran Stanić, Prometej.ba