U doba kada su nogometni klubovi postali nosivi stupovi kapitalističke mašinerije u kojem se istovremeno igrači transferiraju za astronomske cifre novaca dok si obični navijači u jačim europskim ligama više ne mogu priuštiti kupovinu ulaznica za utakmice, rijetki bi doveli nogomet u korelaciju s gore spomenutim vrijednostima. Dodamo li još tome i činjenicu da je većina nogometnih klubova u našoj regiji taoc lokalnih šerifa, kriminalnih miljea potpomognutih nacionalnim nogometnim organizacijama ili huliganskim skupinama, dok je elitni svjetski i europski nogomet u nadležnosti jednako korumpiranih krovnih organizacija FIFA-e i UEFA-e, nogomet se zbilja naizgled čini kao "kruha i igara za arapske šeike i bogate Europljane". Međutim, ima i onih koji će na ovo pitanje dati suprotan odgovor. To su oni navijači koji su direktno uključeni u mehanizme svoga kluba kroz socios model u kojem vrijedi 'jedan član – jedan glas', koji biraju i bivaju birani u nadzorne i upravljačke odbore svojih klubova i koji jednostavno svoje klubove još uvijek osjećaju svojima, zajedničarskim dobrom o kojem brinu same zajednice, a ne privatni investitori ili vlasnici.

Najpoznatiji europski primjeri takvog '50+1' modela – prema kojemu navijači imaju u vlasništvu većinski paket dionica te samim time i mogućnost kroz izravno ili neizravno demokratsko djelovanje spriječiti ulazak sumnjivog kapitala ili politike u klub – su gotovo svi prvoligaši njemačke Bundeslige, najveći španjolski klubovi, portugalska Benfica, ili grasroots pokreti osnovani zbog nezadovoljstva članova u kojem smjeru njihovi slavni klubovi bivaju vođeni, poput F.C. United of Manchester, osnovanog od navijača Manchester Uniteda 2014. nakon što su američki biznismeni kupili njihov voljeni klub protiv volje navijača. U našoj regiji, od poznatijih klubova ustrojenih po ovome modelu 'narodnog kluba' je splitski Hajduk, koji upravo prolazi kroz krizu svog socios modela u obliku dileme: ganjati rezultat ili čuvati ideale?

Jedan od velike jugoslavenske četvorke, slavni splitski klub koji je prošlog stoljeća ostvarivao briljantne sportske i političke pobjede, 2011. je ostvario jednu od svojih najvećih pobjeda uopće. Pobjeda hajdučke demokracije koja je spasila klub od propasti te godine kada se slavila stogodišnjica kluba stoji uz bok najslavnijim antifašističkim danima Hajduka, zbog kojih je 1945. postao jedini nogometni klub odlikovan Poveljom počasne momčadi slobodne Francuske (!) generala Charlesa de Gaullea, Hajduka koji je rekao NE svim vođama koji su prohujali ovim krajevima, od Mussolinija, Tita do Tuđmana. Međutim, tih 1990-ih i ranih 2000-ih godina Hajduk pada u ralje lokalne politike te postaje rupa bez dna poput mostarske tvornice Aluminij, dužan preko stotinu milijuna kuna i suočen sa stotinama sudskih parnica zbog neisplaćenih plaća i raznih drugih nenamirenih troškova bivšim djelatnicima. To se ponajprije može zahvaliti političkim kadrovima instaliranim u klub od Grada Splita, kao većinskog vlasnika, onih hadezeovskih poput Nadana Vidoševića ili poslije splitskih tajkuna, poput bivšeg gradonačelnika Željka Keruma i njegovih lokalnih poltrona, zajedno s legendama kluba poput Igora Štimca. Navijači su znali gdje usmjeriti svoj bijes zbog situacije u klubu te su, kada je Grad Split odlučivao o davanju kredita Hajduku ili odlasku u stečaj 2012., tisuće pripadnika Torcide stale pred općinske dvere i jednostavno uputile zahtjev: upropastili ste naš klub i doveli ga na rub stečaja, sad ćete lijepo dati kredit i nama predati prava za biranjem nadzornog odbora.

Epilog? Hajdukovi navijači okupljaju se već 2011. u udrugu „Naš Hajduk“ te ubrzo organiziraju prve izbore za članove nadzornog odbora. Idućih godina stotine milijuna kuna dugova su vraćeni, kredit je vraćen gradu u potpunosti, sudskih parnica više nema, a klub već nekoliko godina posluje financijski u plusu i transparentno. Članstvo proteklih godina seže u rasponu od 35 do 43 tisuće članova, pokrenut je i otkup dionica te je prepisano ukupno 25% dionica kluba udruzi koje za sada otplaćuje oko dvije i pol tisuće članova, sa ciljem otkupa 50%+1 dionica u doglednoj budućnosti. Jedna od novijih političkih pobjeda, koja spada u domenu avangarde poput čitavog ovog projekta, jest i izglasavanje novog Zakona o sportu u Hrvatskom Saboru 2015. kojeg je udruga izlobirala preko svojih posrednika i kojim je htjela stati na kraj kriminalnim radnjama u hrvatskom nogometu na čelu sa vrhuškom Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) te njihovog tate-mate Zdravka Mamića, trenutnog bjegunca u Međugorju. Osim toga se ustalila i praksa tzv. ćakula na kojima članovi imaju uživo priliku diskutirati s nadzornicima i upravom kluba o svim pitanjima vezanim za klub. Omladinski pogon je prije nekoliko godina posložen prema visokim europskim standardima te je ponovno počeo proizvoditi vanserijske talente i svi su preduvjeti bili tu da se napokon krene u ostvarivanje onoga o čemu nogomet ovisi i čega je kronično nedostajalo dok su se sanirali grijesi prošlih uprava – sportski rezultat.

Pa ipak, dobrom dijelu Hajdukovih navijača se još više od epskog sramotnog poraza prošli tjedan od malteške amaterske momčadi Gzira United smučilo zbog zataškavanja potencijalnog kriminala, a na koji nadzorni odbor direktno izabran od članova prošlog prosinca putem elektronskog glasovanja (prvog takve vrste u državi), nije reagirao. Što se dogodilo? Voditelj akademije prijavljuje upravi kluba sportskog direktora jer ga je ovaj indirektno tražio da B ekipa Hajduka koja se natječe u drugoj ligi pusti utakmicu jednom dalmatinskom klubu. Predsjednik uprave zviždaču, koji je po mnogima jedan od nositelja kvalitete u klubu, daje otkaz zbog povrede ugleda nakon traljavo izvedene usmene istrage i nenalaska dokaza za svoju tvrdnju. U isto vrijeme, oni optuženi čvrsto sjede u svojim stolicama. Poruka uprave kluba i nadzornika jest jednostavno da se zviždači otpuštaju bez istrage, dok lojalni ostaju. Uz nedavno sramotno pregovaranje uprave kluba s vrhuškom HNS-a o gostovanju hrvatske reprezentacije na poljudskom stadionu koje je ništa drugo nego još jedan dogovoreni predizborni skup predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ovaj je događaj nedostojan i neshvatljiv za brojne navijače koji izdvajaju novce svaki mjesec za otkup dionica u ime udruge i kojima je model „Našeg Hajduka“ prirastao srcu zbog svoje čistine i ideala koji su naposljetku i spasili ovaj klub od propadanja.

Dakako, treba li i spominjati kronični nedostatak ikakve pozitivne percepcije priče o „Našem Hajduku“ u mainstream medijima i politici. U nedostatku sportskih rezultata i najčešće percipiran kao klub kojeg „vodi ulica“, ovaj je projekt od režimskih medija diskreditiran na svakom mogućem koraku, dok se „najboljeg menadžera Balkana“, međugorskog bjegunca, slavilo i još uvijek slavi na sva zvona. S druge strane ovaj sociološki fenomen je bio tema naučnih radova, svojom kompleksnošću još izaziva čuđenje, te idealizmom privlači i mnoge članove iz čitave regije i Europe koji s nogometom nemaju nužno ikakve poveznice.

I baš zbog toga i mnogih drugih ostvarenih pobjeda u vraćanju ugleda i poštenja splitskom klubu, proročki zvuče riječi jednog od inicijatora ove ideje, Pavla Grubišića-Čabe, dok je kao tajnik Torcide vodio borbe sa starim upravama: “Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj - onda pada u državi!” Nogomet je više od sporta, ponekad je najbolji odraz društva kao takvog, a Hajdučki socios model je u okruženju u kojem egzistira avangarda u pravom smislu te riječi, trn u oku hrvatskom kmetskom mentalitetu koji bez ‘jednog gazde koji lupa šakom o stol’ ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava. „Naš Hajduk“ je osim uvođenja predstavničke, direktne i deliberativne demokracije u jedan hrvatski nogometni klub, ujedno značio povratak slavnim postulatima splitskog kluba: 'kontra mraku, kontra sili' te 'junaštvo, čojstvo, poštenje, zaštita slabome, prkos moćnome'. Ono je jedan od najvrednijih organiziranih pokreta u čitavoj državi od osamostaljenja te sjajan primjer građanskog neposluha. Pitanje ostaje može li uopće hajdučka demokracija uspjeti u hrvatskoj ne-demokraciji, jesu li ideali bitniji od rezultata u svijetu realnosti i hoće li Hajdukovi navijači opet naći načina da izađu iz svega ovoga čistoga obraza? Zbog njih samih, jer većini onih drugih koji lopovluk i prevaru prihvaćaju kao normalno društveno stanje, ne vrijedi ionako ništa više objašnjavati.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba