Prije nekoliko godina u Jutarnjem listu je objavljen pokušaj od kolumne, komentar Nevena Sesardića, pod nazivom Besplatan studij platit će siromašni. Taj tekst, kao i autor, odbačen je iz ozbiljnog razmatranja o bilo čemu, pa tako i o socijalnim pitanjima na koja upućuje naslov. Teksta se ne bi trebalo ni doticati da nije nedavno ponovo objavljen na Filozofskom magazinu.

Pitanje je stoga zašto Filozofski magazin vjeruje da je to sve zaboravljeno, ili još gore, cinički ignoriše bilo kakav argument znajući dobro i šta čine i zašto to čine te objavljuje više tekstova profesora filozofije Nevena Sesardića, eksplicitnog desničara i intelektualca koji nogom pokušava zakopčati košulju. Pored navedenog teksta, tekst o Guantanamu je tek još jedan u nizu tekstova koji na isti način boluju od nedostatka elementarne logike, udubljivanja u problem, logičke dedukcije i etičke odgovornosti. Međutim, Filozofski magazin, koji nije magazin jer nema impressum, niti je filozofski jer filozofija nije festival banalnosti, reaktuelizira Sesardića i njegove tekstove u pokušaju da kompleksnost društvene zbilje stopi s propagandno-simplificiranim demagoškim odgovorima na tu zbilju, obilno se koristeći argumentum ad populum logičkom smicalicom koja podrazumijeva isticanje nekih riječi, fokusiranje na formu i patetičan ton ispred sadržaja te evociranje emocija a izbjegavanje suštine.

Nužno je stoga podsjetiti Filozofski magazin kakav je tekst napisao profesor filozofije, vrli analitičar, strabistički naklonjen logičkim konstrukcijama koje mu ne odgovaraju.

Naslov Besplatni studij platit će siromašni koliko priliči žutoj štampi toliko ne priliči profesoru filozofije koji bi trebao znati da elipsa kao stilska figura ima svoje mjesto i smisao a on nije funkcionaliziran u svrhu manipulacije čitaoca. Filozofija, koja treba da postavlja prava i suštinska pitanja i o čemu se slažu najveći moderni mislioci, trebala je služiti kao vodilja koja bi krenula put dokazivanja nekog pitanja bez upliva propagandne mantre na samom početku.

Je li u redu da studenti plaćaju bar dio troškova vlastitog studiranja? Ponekad se ta ideja odmah otpisuje kao apsolutno nedopustivo kršenje temeljnog, bezuvjetnog i univerzalno zajamčenog prava na obrazovanje.

Profesor, akademik se pita u prvoj rečenici da li je u redu da studenti plaćaju bar dio troškova vlastitog studiranja. Napomenut ćemo profesora da sugestivna pitanja ne vode do istine već služe kao manipulacija i populističko oružje što je opće mjesto u nauci i istraživanjima. Profesor jako nevješto insinuira i umanjuje troškove studiranja akcentirajući riječ „bar“ pripremajući teren za kasniji ad hominem napad na neistomišljenike kao nerazborite i megalomanski nezasite. Potom akcentira riječ „vlastite“ želeći da intenzificira sugestiranu poentu. Već sljedeća rečenica ovu intenciju dovodi na mnogo veći nivo atribuirajući niz nositelja značenja koji trebaju dokazati ishitrenost onih koji ne misle kao profesor. Razmotrimo pomno riječi odmah, apsolutno, nedopustivo, bezuvjetno i zamislimo kakve su osobe koje tako zastupaju svoja prava i već smo bliže otključavanju smisla uvodnog pasusa. Hiperbolizacija kao metod sabotiranja tuđih stavova bez propitivanja razloga druge strane okušan je populistički trik.

Nakon sugestivnog pitanja i hiperbolizacije dolazimo i do narednog pasusa.

Ali što je alternativa? Svi znamo da besplatno studiranje ne postoji, baš kao ni besplatni ručak. Ono što postoji jest mogućnost da sveukupni troškovi studiranja budu plaćeni iz prikupljenih poreza. Dakle, pitanje je koji je od tih dvaju prijedloga bolji: da studenti i njihove obitelji podnesu bar dio troškova sveučilišnog obrazovanja, ili da porezni obveznici podmire čitav račun?

Nakon što nije odgovorio na pitanje koje je postavio, zapitao se profesor šta je alternativa odgovoru koji nije dao. Mudro. A već sljedeća rečenica daje konturu kvaziakademskog opserviranja teze. Svi znamo da je pozivanje na masu argumentum ad numerum, a trebali bi znati da se profesor filozofije ne smije služiti takvim metodama. Ova rečenica je netačna i jer sabotira značenje riječi besplatan. Besplatno ne znači da nešto nema cijenu već da nije utrošena nikakva naknada za to. Drugim riječima, ručak koji mi neko plati za mene jeste besplatan iako ima svoju cijenu. Potom u nastavku profesor ponovo akcentira sveukupnost troškova kada mu odgovara a minorizira iste troškove kada ih trebaju platiti roditelji.

U navedenom pasusu postoji još nelogičnosti koje se protežu cijelim tekstom poput isključivosti, dokazivanja cjeline iz pojedinačnog, izmještanja konteksta et cetera. Odnosno, Sesardić očito i ne pomišlja da istakne neke činjenice koje će ugroziti, ili totalno potući njegove stavove. Prvo, besplatno obrazovanje je dio šireg socijalnog paketa a porezni obveznici su svi ljudi koji žive i podliježu zakonima države koja propisuje porezne obaveze. To znači da i oni roditelji koji šalju također djecu na fakultet plaćaju poreze. Još širi kontekst bi podrazumijevao da ti isti roditelji i studenti plaćaju i za besplatno liječenje iako ne moraju nikad biti bolesni. Uzimanje konteksta u ovom slučaju znatno balansira stavove.

U sljedećem dijelu teksta koji počinje podnaslovom Da li je znanje roba? profesor se pita: Prvi se prijedlog često odbacuje kao posve očigledno neprihvatljiv. Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!

Ponovo neko nepoznat odbacuje profesoru bliske prijedloge pa je teško provjeriti šta taj neko nepoznat zaista govori, a još teže provjeriti tačnost tih navoda. Umjesto toga profesor nam donosi nekoliko parola po vlastitom izboru za koje profesor vjeruje da će nam reći o čemu se tu zapravo radi. Kako se o parolama nema šta reći, promotrimo jedinu rečenicu koja daje neki sud. Ponovo se hiperbolizira izjava s namjerom da se istakne pretjerivanje nepoznatog protivnika, ovaj put pleonastičnom sintagmom posve očito.

Doista, površno sudeći, ideja slobodnog obrazovanja može izgledati ne samo privlačno, nego i kao jedino prihvatljivo i pravedno rješenje. Ali dovoljno je samo malo zagrepsti ispod površine pa da se počne rušiti taj kategorički imperativ prava na studiranje bez ikakvih financijskih obaveza.

Nakon što je profesor Sesardić sam izabrao parole da po njima sudi o stavovima jednog socijalnom fenomena o kojim su napisani tomovi, presuda glasi da su parole površne. Trebalo je prevaliti tolike hiljade godina da se dođe do takvog epohalnog otkrića. Nadalje, Sesardić u tekstu govori o slobodnom obrazovanju, to jeste, o besplatnom obrazovanju. Da li to znači da Sesardić, koji nije naklonjen toj ideji (iako je presudio paroli u pasusu iznad) zapravo želi reći da je naklonjen ideji neslobodnog obrazovanja? Nakon što nigdje nije spomenuto da i oni koji studiraju, kao i njihovi roditelji, plaćaju poreze Sesardić nastavlja da neskriveno laže i tvrdi da studenti zahtijevaju (ili imaju) studij neobavezan od ikakvih financijskih obaveza. To je naime teški falsifikat jer pored poreza studenti plaćaju i brojne druge takse, namete i participacije pri upisu. Jasno je stoga da profesor filozofije Sesardić ne da nije zagrebao, neko je valjkom od 5 tona pregazio svaki oblik razumnog i dedukcijski izvedenog zaključka.

Prije svega, nije li neprimjereno da studenti ultimativno traže da netko drugi plaća za njihovo školovanje? Nije li ipak red da taj drugi (od kojeg se uzima popriličan novac) dobije priliku ne samo iskazati svoje mišljenje, nego i utjecati na konačnu odluku? I tko je zapravo taj drugi?

Kako smo već to obradili, u nastavku ćemo samo podebljati sporne riječi (argumentum ad populum) a ostavljamo čitaocu da prepozna u koju logičku grešku, populistički trik i falsifikat spada izdvojena riječ. Sesardić, koji indoktrinira svoje stavove manipulacijama i sabotažama zaključaka nastavlja da ponavlja istu tezu koju nije dokazao, staviše, ne može je dokazati jer je netačna. Takav postupak ponavljanja se naziva Argumentum ad nauseam i, prije svega, neprimjeren je metod izvođenja stavova za jednog profesora filozofije. Već smo odgovorili da je taj drugi zapravo taj prvi koji plaća sve poreze išao na fakultet ili se liječio. Kako je jasno da Sesardić neće odstupiti od stava da neko plaća drugome (visoko) obrazovanje dok taj drugi uopšte nije ni poreski obveznik nastavljamo dalje.

Odgovor na ovo posljednje pitanje vrlo je zanimljiv i za mnoge može biti neočekivan. U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice.

Tek ćemo spomenuti da Sesardić nije nigdje spomenuo odakle mu podaci i koji postotak pa tačnost ove tvrdnje ne može biti provjerena. Međutim, bitnije se zadržati na značenju ove tvrdnje. Sve vrijeme Sesardić i plete, insinuira, pogrešno zaključuje da bi sebi pripremio prostor za tvrdnju i intelektualni salto po kojem je on veliki zaštitnik obespravljenih koji tek zalud bacaju novac da bi se bogataši obrazovali. Ponovo je Sesardić prešao preko konteksta i izostavio ključna pitanja o uzrocima tolike nejednakosti između klasa te izveo apsurdnu tvrdnju po kojoj treba uvesti plaćanje visokog obrazovanja da bi se ostvarila socijalna pravda i kaznili bogati. Niti pomislio nije da se taj model popravi u korist onih ispod. Drugim riječima, Sesardić nema pojma šta govori i ne čita sam sebe jer bi morao vidjeti da bi tako kaznio niži sloj u potpunosti, srednji sloj u velikoj većini a bogati bi i dalje studirali bez ikakvih problema jer bi visoko obrazovanje postalo privilegija upravo visokog sloja. Sesardić tako predlaže model koji će još više povećati nejednakost i uvesti samo dva sloja, visoki i onaj prekarni koji nema nikakvu mogućnost da se ikad izbavi iz tog sloja.

Drukčije rečeno, “slobodno“ obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje bogatih. Zagovaranje takve preraspodjele čovjek bi ipak prije očekivao od, recimo, Superhika (iz stripa “Alan Ford“) nego od onih koji se s tako velikim žarom bore za socijalnu pravdu i jednakost.

Ovdje profesor, sklon omaškama, „popravlja“ malopređašnju grešku i sabotira uspješnost i značenje riječi slobodno stavljajući je pod navodnike. Zatim, filantrop kakav jeste, ukazuje čitaocima o čemu se zapravo radi i dodaje jeftinu alegoriju o junaku stripa. Očito profesor smatra da su njegovi čitaoci jednoganglijske rožnate tvorevine. Na kraju dodaje i prstohvat ironije u karnevaleskne svrhe, kao da tekst sam nije dovoljan po sebi.

Evo još jedne nepoželjne konzekvencije slobodnog studiranja. Kada se studij plaća, na fakultet će se uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati. Ali ako to ništa ne košta, mnogi će se pobrinuti da dobiju indeks iz razloga koji nemaju ništa sa stjecanjem znanja ili dobivanjem stručnih kvalifikacija. Njihov dolazak na fakultet bit će povezan s obrazovno irelevantnim ciljevima kao što su odgađanje zaposlenja, nekoliko godina relaksiranog života u društvu drugih mladih ljudi, ili čak naprosto stjecanje studentskih povlastica. Naravno, vrijednost svih tih stvari je znatno manja od realne cijene studiranja i nitko ne bi samo radi njih plaćao studiranje. Ali ako netko drugi u potpunosti snosi te troškove, ekonomska računica se mijenja i takvo socijalno neodgovorno ponašanje može biti potpuno racionalno (iz sebične, individualne perspektive).

Liberal, profesor filozofije Sesardić nastavlja da igra flip – flopa sa navodnicima nimalo siguran u to da li je slobodno ili „slobodno“ studiranje. Proizvoljnost navedenih stavova ne treba dokazivati jer profesor koji se oslanja na uglavnom pseudoargumente čini uslugu svakome ko ga analizira. Ostaje vidjeti zašto je nekome, a autor cilja na većinu, cilj da odgodi zaposlenje, da li su to stavovi dostojni ozbiljnog sugovornika, zašto pasus liči na uličnu priču i čemu generalizacija...

Zahtjev za slobodnim studiranjem lijepo zvuči, ali kao što smo vidjeli, dovoljno je samo malo razmišljanja da bi se vidjelo kako taj prijedlog ima i mnogo negativnih strana te da protivljenje tom zahtjevu može biti potpuno legitimno. Na neki način nije teško razumjeti da su se studenti u svom mladalačkom zanosu i nestrpljenju oduševili s idejom slobodnog studiranja te da su bez nekih većih znanja o svim aspektima tog kompleksnog problema u ultimativnom tonu tražili realiziranje te ideje u ime pravednosti i ljudskih prava. Ali zašto su mnogi profesori, koji bi ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima, bezrezervno podržali ne samo studentske ciljeve nego i njihove metode? I zašto su te metode, koje su uključivale i izbacivanje nastavnika iz predavaonica, zadivile profesore kao “akt direktne demokracije kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti”?

Pasus iznad najbolje potvrđuje analizu ovog teksta. Sesardić navodi mnoge negativne strane, ali u tekstu je neuspješno i nepotpuno dokazivao tek da siromašni plaćaju bogatim visoko obrazovanje. Potom se možemo vratiti uvodu u tekst i svjesnim hiperbolizacijama i pretjerivanjima sve kako bi se imaginarni sugovornik i njegovi stavovi pripisali mladalačkom zanosu i nestrpljenju. Da bude siguran u vlastite falsifikate, Sesardić će bezrezervno da ponovi kako je neko nepoznat bez ikakvog promišljanja podržao studentske ciljeve i metode iako nigdje ni traga ni citata kroz cijeli tekst o čemu autor govori. Citat koji je nepotpun i nepotpisan je ipak upotpunio mozaik logičke dijareje koju je priredio Sesardić.

Profesorska podrška

Umjesto odgovora, podsjetit ću samo da taj fenomen svakako nije nov. Slično su se širom svijeta ponašali sveučilišni nastavnici u studentskim gibanjima 1968. godine kada su mnogi od njih bili toliko fascinirani militantnim nastupima radikalnih studenata da su žurili iskazati svoju punu podršku i priključiti se pokretu, a bilo im je potpuno nezamislivo da bi u bilo kojem trenutku ustali i rekli nešto što se revolucionarnoj omladini ne bi svidjelo.

Ozbiljno treba razmisliti da se profesor Sesardić nominuje za najboljeg intelektualnog egzibicionistu u disciplini preskakanje odgovora na stotinu metara. Tako profesor ni u završnom pasusu ne želi siliti svoje čitatelje nekim dosadnim odgovorima i završava tekst bez odgovora.

Suad Beganović