1. Potemkinovo Sarajevo

Vjerojatno su se mnogi stranci vidjevši u prijenosu papinog posjeta Sarajeva kadrove čistog, urednog, mirnog, svečanog Sarajeva, zapitali: pa jel to ista ona BiH iz koje dolaze vijesti o neredima, kriminalu, rekordnoj nezaposlenosti, zaduživanju, siromaštvu, iseljavanju... Ono što mi je prvo upalo u oči je odsustvo pasa lutalica. Čopori lutalica svakodnevno krstare Sarajevom i vrebaju školsku djecu, i nitko ništa da poduzme. A onda dođe papa na jedan dan i svi se svakodnevni problemi Sarajeva pometu pod crveni tepih kojim je koračao. Lijep prilog napravila je bavarska televizija, koja je u program prijenosa posjete papi Sarajevu ugradila reportažu s ZOI 1984, kada je svijet iznenadilo prekrasno lice jedne zemlje na margini svjetskih dešavanja i kada je nakratko (kao neki dan) BiH izgledala kao najsretnija zemlja svijeta. Tu leži najvažnija poruka nas samih papi i svijetu: možemo bolje samo uz malo više dobre volje. Možemo organizirati olimpijadu ili dočekati papu na najvišoj razini. Samo ako hoćemo. Kad bismo se svaki dan ponašali kao da dolazi papa, kakva bi nam tek država bila! Kad bismo jedni druge tretirali kao papu, kakvo bi nam tek društvo bilo! Nažalost, za sada se zadovoljavamo biti svečarski narod koji par puta godišnje pravi luksuzne fešte i pokazuje umiveno lice, a da ostatak godine živi prazno i iracionalno.

2. Hrđa na mostovima povjerenja vs. Vrijedni mali ljudi

Papu su na aerodromu dočekali predstavnici (moralno) siromašnih dijelova bh. društva. Netko je već smislio skeč u kojem su članovi Predsjedništva „privatizirali“ papin novčanik. Čović ga je zapričao, Izetbegović uzeo novčanik, a Dodik nestao s plijenom. Dok su naši politički „mirotvorci“ obigravali papu pred kamerama, u sjeni cijelog događaja, gomila vrijednih malih ljudi je pripremila najljepše i najzanimljivije detalje papinog dolaska u BiH. Priče malih ljudi, obrtnika koji su bdjeli noćima za papu izrađujući stolicu, oltar, raspelo, ustupili golubove da ih papa kao simbol mira pusti u Sarajevu, koji su papi poklonili prekrasan portret, meni ostaju najljepše uspomene papine posjete BiH. Naša zemlja ima pregršt vrijednih i dobrih ljudi, vještih obrtnika koji bi postidjeli i one iz najrazvikanijih zemalja svijeta, ali zbog pasivnog mentaliteta i tereta prošlosti ovdje vlada atmosfera u kojoj se najjače nameće i vlada šačica parazita koji žive na ranjenom, oštećenom tkivu BiH, sličnih hrđi koja nagriza mostove povjerenja među građanima BiH. Papa je u Sarajevu upravo govorio kako postoje ljudi koji namjerno stvaraju sukobe i zagađuju klimu međuljudskih odnosa - još samo da je pokazao rukom na one koji su ga dočekali.

3. Svjedočanstva u katedrali

Potresna su bila svjedočanstva svećenika, franjevca i redovnice u katedrali o njihovim mukama za vrijeme rata, te izražavanje spremnosti na oprost i naglašavanje da su se za njih zauzeli ljudi drugih religija. Ali – iako osobno poznajem ljude koji su svjedočili i sam mogu posvjedočiti da se radi o dobrim ljudima koji su mnogo propatili - kako to da baš nitko osim katoličkih klerika i redovnika nije dobio prostora posvjedočiti o proživljenim nevoljama u ratu? Zar nisu patili i obični katolički vjernici? Zar nisu patili i ljudi drugih religija? Zar nema ljudi u BiH koji bi mogli posvjedočiti i o poslijeratnoj diskriminaciji? Čini se kako je ovakav izbor programa u duhu bh. trenda da svatko govori samo o svojim žrtvama, a da se ne spominju patnje drugih. I ne samo to, nego se još i ratni zločinci odgovorni za patnje drugih slave kao nacionalni heroji i mučenici. Tako da je moglo biti i gore: da su kojim slučajem predviđena i svjedočanstva laika u katedrali, možda bi u programu mjesta našao i Dario Kordić, i svjedočio o svom nedužnom stradanju za hrvatski narod. Papa je međutim poručio da je dosta samosažaljevanja, da se ne može tražiti samo isprika, nego i oprost.

4. Međureligijski dijalog

Nije čudo da je lajtmotiv papinog posjeta BiH bio podrška međureligijskom dijalogu, s obzirom na stoljetnu prisutnost monoteističkih religija u BiH i ulogu religije u oblikovanju bh. identitetâ, ali i na političke zloupotrebe religije u zemlji u kojoj se 97% danas izjašnjava kao vjernici. U susretu s predstavnicima tradicionalnih vjerskih zajednica u BiH papa je pohvalio dosadašnji rad Međureligijskog Vijeća. A zapravo su baš politički motivirane blokade nekih od tih ljudi u par navrata gotovo urušile MRV. U dvorani je bilo i ljudi koji više zaslužuju pohvale za napor oko dijaloga, npr. ljudi iz nižih nivoa MRVa koji rade dobar posao unatoč diplomatskom natezanju vjerskih lidera. MRV ima velik simbolički kapital ali nedostaje mu hrabrosti vjerskih službenika (uplašenih da ne izgube podršku moćnika), umjesto stalnog upozoravanja na oprez i kalkuliranja. Dijalogu u BiH danas izgleda najviše doprinose oni čiji je glas manjina u njihovim zajednicama i koji djeluju kao gerilci u odnosu na vodeće principe ponašanja svojih zajednica. Papa poručuje: „Međureligijski dijalog trebao bi se proširiti na sve vjernike, uključujući različita područja građanskog društva.“ Kao da je naslutio kako bi upravo međureligijski dijalog mogao pomoći stvaranju atmosfere u kojoj bi se vjerske zajednice odmaknule od političkih centara moći (i uzajamne zloupotrebe religije i politike) i približile civilnom društvu i pitanjima socijalne pravde i nevoljama običnih ljudi.

5. Još neke papine poruke

Jedna od najvažnijih papinih poruka u Sarajevu bila je poruka skromnosti. Ona nije upućena samo bh. oligarhiji koja troši državni novac na vlastiti luksuz. Ona je dobrodošla poruka i drugim stanovnicima ove zemlje, onima koji prave nerazumno velike pirove, kupuju najbolje mobitele i skutere svojoj djeci, da bi se „pokazali pred selom“, pritom se zadužujući i trošeći više nego što realno imaju i mogu. To je poruka vjerničke skromnosti da pravi ideal nije imati mnogo materijalnoga, nego biti zadovoljan s malim, biti ponizan, strpljiv čovjek s osjećajem za istinske vrijednosti ovog kratkog života. Druga bitna papina poruka bi bila ulaganje u ljude, posebno mlade. Umjesto ulaganja u vjerske i druge objekte u koje nema tko doći, treba ulagati u ljudski potencijal i radna mjesta da nam mladost ne otiđe. Ankete pokazuju da najmanje 81% mladih želi zauvijek napustiti BiH. I džabe onda što su papu dočekali onoliki mladi na aerodromu u Sarajevu, ako nakon završenih škola moradnu seliti u druge zemlje.

6. Radioaktivno upućeni Raspudić

Raspudić, koji je nakon papine najave posjeta Sarajevu kukako kako Franjo zaobilazi Hrvate kao da su radioaktivni (zadovoljno ističući kako će se papi radovati samo Srbi, a Hrvati i Bošnjaci će ga kao bojkotirati), i dalje ne može oprostiti papi nedolazak u Hercegovinu. Jedva da je papin avion nestao s bh. obzora, a već je „upućeni“ Raspudić ocijenio kako je papa u „govoru u Predsjedništvu pokazao tipičnu neupućenost stranaca“. Možda je papa i trebao doći u Mostar. Ali ne u posjet stolnom gradu i Herceg-Bosni, nego u posjet jednom ranjenom i podijeljenom gradu, u kojem nikakva šminka ne bi mogla sakriti najakutnije probleme podijeljenog bh. društva. Ne da se tamo zahvaljuje za ulizivački Večernjakov pečat iz 2014, nego da pozove dvije strane grada na suživot i izmirenje radi budućnosti s ljudskijim licem.

7. Bez incidenta

Mnogi su mediji zadovoljno isticali da je papina posjeta prošla bez incidenta. Zar je to toliko iznenađenje? Jest ako prethodnih dana mediji pišu o bujanju islamizma i ISILa u BiH, konstantno trujući atmosferu u bh. društvu. Kod medija u regiji kao da vlada pravilo kako napravljen most nije vijest, a srušen most jest vijest, a ako se već negdje i gradi most, onda to treba prikazati kao rušenje mosta. Na jedan bi način čak bilo bolje da papina posjeta nije prošla bez incidenta. Ako incident uzmemo u značenju „nepredviđenog slučaja“ (dakle, ne u smislu „izgreda“), onda je papa došao u zemlju s premalo incidenata. Nama treba više „incidenata“ u smislu karizmatičnih pojedinaca, proročkih glasova, pokreta građana, simboličnih gesta, koji bi povratili povjerenje i poremetili baruštinu statusa quo u BiH i nepravedne strukture koje su premrežile i guše svaki aspekt života u BiH, i koje teže ugušiti i malobrojne „incidentne“ proročke glasove u BiH. Tek je jedna djevojka ispred Predsjedništva vikala papi da su ga opkolili „fašisti i mafijaši“, ali nadvikali su ju okupljeni s povikom „papa je naš“ i pjesmuljkom „papa, mi te volimo“. Jedino je predsjednik Jevrejske zajednice Finci bio „incidentan“, pa je rekao „Nećemo vas lagati, jer nismo političari“, požalivši se na stanje Zemaljskog muzeja. Incidentno bi bilo da je papa svojim domaćinima konkretnije prigovorio zbog npr. veličanja ratnih zločinaca ili socijalne neosjetljivosti, ali to se nažalost nije dogodilo. No, svakako nije malo ni to što im je vlastitim primjerom pokazao alternativne modele ponašanja ljudi na odgovornim pozicijama.