Srbija nije usamljeni primer zemlje koja je usred pandemije koronavirusa, koja i dalje ne jenjava, proglasila arbitrarni trenutak pobede nad virusom i brže-bolje se bacila na organizovanje izbora – parlamentarnih, pokrajinskih i lokalnih. Širom sveta, naime, svedočimo dubokoj krizi javnog zdravlja koja je dovela do eskalacije nikada rešene ekonomske krize iz 2008. godine, a niz vlasti koje su odlučile da živote stotina hiljada ljudi stave na oltar ekonomskih interesa uvela je u krizu političkog legitimiteta.

Ipak, uprkos čestim izjavama predsednika Aleksandra Vučića i njegovog kabineta o superiornom i jedinstvenom odgovoru države na epidemiju koronavirusa, 21. juna obnovljena vlast Srpske napredne stranke, iako „na papiru“ snažna i ubedljiva, u realnosti stoji na uzdrmanim nogama. Najniža izlaznost od 2000. godine naovamo (48,93% ili 3.221.908 birača), kao i izuzetno visok procenat nevažećih listića (3,67% ili 118.155 – samo su izbori 2012. godine nadmašili ovaj „podvig“), ceh su koji je SNS platio na biralištima. Veći ceh počeo je da plaća na ulicama, nedugo nakon proglašenja izborne pobede – ali i povratka navodno pobeđenog koronavirusa.

Kada je, svega dan nakon izbora, mreža istraživačkog novinarstva BIRN objavila članak o manipulisanju brojevima zaraženih i umrlih od koronavirusa, a članovi Vladinog Kriznog štaba počeli da upozoravaju da je situacija sa virusom odjednom „ponovo preteća“, bes i sumnje da je „pobeda nad koronom“ bila samo izgovor za obezbeđivanje (nastavka) vlasti SNS-a ponovo su podgrejani. Užasavajući prizori iz Tutina i Novog Pazara, gde su premijerka Ana Brnabić i ministar zdravlja Zlatibor Lončar desetak dana nakon izbora dočekani zvižducima i okretanjem leđa medicinskog osoblja, ali i skidanjem „prekomernih“ umrlica, zorno su pokazali da korona, baš kao ni SNS, nikuda nije otišla.

A kada je sopstvenu kriminalnu neodgovornost vlast nastavila da projektuje na stanovništvo, preteći najpre (ponovnim) iseljavanjem studenata i studentkinja iz studentskih domova u koje tek što su se vratili, a onda i (ponovnim) uvođenjem policijskog časa, bes je pokuljao i na ulice glavnog grada.

**

Kratki talas protesta, dugi talas nezadovoljstva


Kratki ali intenzivni talas beogradskih protesta, koji su brzo počeli da se šire i po brojnim drugim gradovima u Srbiji, odvratio je vlast od obe odluke – i o iseljavanju studenata i o uvođenju novog policijskog časa – ali je ujedno poslužio i kao poligon za demonstriranje sile. Snimci brutalnog policijskog nasilja obišli su svet. Koristeći se spregom unajmljenih desničarskih provokatora, policajaca u civilu i niza specijalnih jedinica koje su u noćima 7, 8. i 10. jula pendrečile na desetine ljudi – među kojima je nemali broj samo bio „na pogrešnom mestu u pogrešno vreme“ –država je nastojala da pokaže na šta će sve biti spremna kada pobuna ponovo digne svoju glavu.

Država to čini jer je, naravno, sasvim svesna da razloga za bes i pobunu ne manjka, niti će manjkati. Krizni štab sačinjen od lekarki i lekara koje je postavila Vlada je u protekla četiri meseca, pristajanjem da stručni autoritet i službu javnom interesu podredi političkim mahinacijama režima, u očima velikog dela stanovništva izgubio svaki kredibilitet i postao stožer nepoverenja. Jedni te isti stručnjaci koji su pred samo proglašenje epidemije u Srbiji insistirali da „neće korona na Srbe“, potom u roku od nekoliko nedelja „obrnuli ploču“ i počeli da upozoravaju na kataklizmične „italijanske i španske scenarije“, pa proglasili „pobedu nad virusom“ koja je omogućila da se izbori ipak održe – da bi, tik nakon izbora, zdravstvena situacija ponovo postala „alarmantna“, načinili su neizmernu štetu javnom zdravlju i snose srazmerno veliki teret odgovornosti u odnosu na stanovništvo koje se u svom ponašanju rukovodilo upravo njihovim preporukama kao „zvaničnom reči“ medicinske profesije.

Protesti u Beogradu i drugim gradovima Srbije tako su na ulice izveli i zdravstvene radnike i radnice, koji se, delimično usled prirode svog posla – brige o ljudskim životima – a većim delom usled pritisaka porodičnih i stranačkih veza koje lako „uguše“ kritičke glasove u zdravstvu, retko odlučuju na javno iskazivanje nezadovoljstva i pobunu. Lekari i lekarke su u međuvremenu objavili i javni proglas u kome zahtevaju smenu i utvrđivanje odgovornosti postojećeg Kriznog štaba, istinito izveštavanje o razvoju epidemiološke situacije, kao i prestanak politizacija i pritisaka na zdravstvene radnike tokom epidemije. Više od 2 800 lekarki i lekara već je potpisalo ovaj proglas, a broj potpisnika/ca raste iz dana u dan. Solidarnu podršku uputili su im i pripadnici brojnih drugih profesija: socijalni radnici, advokati, akademski radnici, umetnici...

Tokom epidemije aktivirale su se i druge borbene inicijative. Među tzv. „esencijalnim radnicima“ –zaposlenima na poslovima koji su po pravilu potplaćeni i nisko cenjeni, iako su se tokom globalne pandemije pokazali kao apsolutno nužni, kao što su čistači/ce, vozači/ce, radnici/e u trgovini, negovatelji/ke i drugi –naročito je značajna Inicijativa za zabranu rada nedeljom. Zahtev za slobodnom nedeljom proširio se (najmanje) po čitavom regionu, a radnice i radnici u Srbiji koji su inicirali ovu borbu u prvi plan su istakli vrlo niske plate, teške uslove rada i nizak stepen zaštite (i zdravstvene i zakonske), uprkos činjenici da bi snabdevanje stanovništva svim potrepštinama tokom epidemije bez njih stalo.

Početkom godine pokrenuta inicijativa „Zaustavimo iseljavanje studenata (ZIS) iz Studentskog grada“, koja se usprotivila nameri Vlade da zbog održavanja Univerzijade (Evropskih univerzitetskih igara) u jeku ispitnog roka iseli studentkinje i studente iz studentskih domova u Beogradu, umesto da sportistima/kinjama iz inostranstva obezbedi alternativni smeštaj, tokom epidemije imala je pune ruke posla. U trenutku kada je već bilo poznato da je u Italiji vraćanje studenata i studentkinja njihovim kućama dovelo do bržeg širenja koronavirusa, jer je studentska populacija u većoj meri asimptomatska i, za razliku od svojih starijih ukućana, generalno lakše „podnosi“ virus, Vlada je svejedno odlučila da „raspusti“ studentske domove. Nakon vraćanja studenata nazad u studentske domove u maju, krajem juna ponovo je počelo da se spekuliše o njihovom iseljavanju, da bi 2. jula, u televizijskom gostovanju, Vučić potvrdio odluku o iseljavanju. Reke studenata iz više studentskih domova u Beogradu slile su se u zajednički protest iste te noći, nakon čega je vlast odustala od iseljavanja.

Ipak, aktiviste ZIS-a i Združene akcije (ZA) Krov nad glavom, organizacije koja se od 2017. godine bori protiv prinudnog iseljavanja i za obezbeđivanje sigurnog doma porodicama i pojedincima u Srbiji koji su na meti izvršitelja, čeka višestruka borba, budući da su neki od njih među, kako se procenjuje, najmanje 150 ljudi uhapšenih u snažnom talasu državne represije tokom julskih protesta. Student Igor Šljapić i sociolog Vladimir Mentus, obojica aktivisti ZA, uhapšeni su i po kratkom postupku osuđeni na 30 dana zatvora, uprkos činjenici da video-snimci sa lica mesta dokazuju da nisu učinili ništa od prekršaja koji im se stavljaju na teret; potom su, nakon protesta koje je ZA organizovala ispred Centralnog zatvora u Beogradu, oslobođeni, a onda ponovo osuđeni na istu zatvorsku kaznu – ali sada i pod težim optužbama od prvobitnih.

Više od stotinu ljudi deli sudbinu Igora i Vladimira: svojevrsnih političkih zatvorenika, koji na temelju „napakovanih“ optužbi sada čekaju na konačne presude zbog učešća u mirnim demonstracijama. Advokati i advokatice koji pro bono brane uhapšene često ne uspevaju ni da dođu do svojih štićenika.

*

Vrela jesen na pomolu

Julski protesti, stoga, nisu tek izolovano ostrvo pobune: oni će se u narednim mesecima potvrditi kao deo jednog šireg i potencijalno dalekosežnijeg arhipelaga pobuna. U svojoj spontanosti i hitrosti, ali i šarenolikoj strukturi, ovi protesti bili su tipičan izraz nagomilanog nezadovoljstva i besa što se zdravlje i životi ljudi bacaju „pod točkove“ ne bi li se učvrstila vlast i, nakon mera zatvaranja stanovništva (lockdown), ponovo „otvorila privreda“.

Vlast Aleksandra Vučića suočava se sa višestrukim pritiscima. Odgovor na duboku globalnu recesiju privrede vladajuće klase teško da će ponuditi u interesu većine stanovništva koja je tokom pandemije žrtvovana ekonomskim interesima: ako vlast u Srbiji nije bila kadra – ili voljna – da u jeku epidemije zaustavi rad na bogataškim građevinskim projektima, da primora krupne poslodavce (naročito nosioce stranih direktnih investicija) da radništvu obezbede makar minimalna zaštitna sredstva, ili da ispuni vlastita obećanja o zapošljavanju velikog broja novih lekarki i lekara i povećanju plata u zdravstvu, neće to biti ni nakon što ekonomska kriza, na jesen, udari punom snagom.

Štaviše, već mesecima unazad očekuje se da na jesen dođe do intenziviranja postupaka privatizacije – ili reorganizacije preduzeća kao uvoda u njihovu privatizaciju. Iako je u Srbiji ostalo svega još nekoliko desetina neprivatizovanih preduzeća, među njima se nalaze i pravi giganti, poput pančevačke Petrohemije, vranjskog Simpa, beogradske Laste i Telekoma i drugih. To znači da bi, uz uspešne privatizacije, na jesen bez posla moglo da ostane i više od milion ljudi u Srbiji, koliko se procenjuje da će ih biti zbog efekata pandemije.

Povrh svega, Vučićeva vlast moraće da prevaziđe i geopolitičku krizu u vezi sa potencijalnim priznavanjem nezavisnosti Kosova. Pitanje Kosova je i u okviru julskih protesta, kako studentskih tako i potonjih „opštenarodnih“, figuriralo kao nezanemarljiv lokus srpskog nacionalizma i skretanja socijalnih uzroka pobune u nacionalističke.

Možda dve najznačajnije lekcije kratkog „vrelog leta“ za borbe u „vreloj jeseni“ jesu da će pobune morati da prevaziđu svoj spontani karakter i da će represivan odgovor države biti naročito jak. Ove dve lekcije su uzajamno povezane, jer se na jaku državnu represiju efektivan odgovor ne može pružiti amorfnim okupljanjima bez jasnih zahteva i ciljeva. I protesti i štrajkovi moraju biti organizovani oko jasno postavljenih socijalnih prioriteta da bi mogli da obezbede masovan i usmeren pritisak. Solidarnost različitih borbi koja je počela da se gradi već u ovom kratkom talasu biće nužan osnov za njihov uspeh – i za ugrožavanje temelja SNS-ove apsolutne vlasti na staklenim nogama.

Autorica: Anja Ilić, Prometej.ba