Izvor ilustracije: picturesboss.com

Problem odlaska

Ljudi odoše. Jedni odoše u Njemačku, drugi u Austriju, neki potegoše do Skandinavije, a neki opet i na kraj svijeta – sve do Australije ili Kanade. Da je situacija u Libiji pretproljetna, vjerojatno bi odlazili i tamo kao što je dugo bio slučaj s medicinskim stručnjacima. Odoše ljudi u potrazi za boljim životom: za većim standardom, platežnom moći, uređenijim društvom, te boljim školstvom i zdravstvom. I neka, lijepo je što rade, zarađuju, mogu sebi štošta priuštiti i imaju perspektivu u životu. Čuješ u razgovorima kako je njihov mali otiš'o i brzo se snaš'o, a i mala ide čim srednju završi. Opustješe sela, kuće ostadoše prazne i hladne, škole iz kojih je godišnje izlazilo stotinu osmaša sada su sretne ako ih skupe tridesetak. Tko je kriv za to? Zna se.


Odgovor i objašnjenje

Kriv je narod. Zašto je narod kriv? Vrlo jednostavno, narod je kriv jer se ne trudi ovdje. Kako možeš otići u bijeli svijet, ne poznavati niti jezik i snaći se, a ovdje sve naši, jezikom poprilično spretno barataš (unutar države svi smo poligloti), i opet se ne možeš snaći? Samo kukaš, svi su ti drugi krivi, a ne bi se potrudio. Država ti sve omogućila i lijepo ustrojila tolike razine vlasti tako da nema šanse da se nemaš kome obratiti sa svojom idejom. Kapitalni projekti se odvijaju na sve strane, tunel kroz Vranduk bi već za 16 mjeseci trebao biti obnovljen. Izgradnja autoceste je možda malo zastala, ali četiri godine i nisu tako dug period, prođe to za čas. Recimo, sjećam se kao jučer da je Real Madrid bio na devet titula Lige prvaka, a otad je prošlo gotovo pet godina. Treba imati malo razumijevanja, ne može se sve najednom stići. Ali opet naš narod nije zadovoljan, a omiljena mu je razbibriga: 3, 2, 1, kukaj...


Važnost ideje

Da biste uspjeli, najvažnije je imati ideju. Kada je ideja originalna i svježa i kada je imate kome plasirati, možete biti prilično sigurni u uspjeh. S druge strane, postoje i ideje koje nisu originalne, ali uz malo dobre volje i razgranata poznanstva, mogu iznjedriti rezultate o kojima mnogi samo sanjaju. Poput Forresta Gumpa, jedne od najinspirativnijih osoba prošloga stoljeća, važno je naći se na pravome mjestu u pravo vrijeme. I uraditi pravu stvar, naravno. Jednu (ne i jedinu) takvu pravu stvar čovjek s vizijom učinio je krajem 2006. godine kupovinom zemljišta površine 1500 m2 za 51 340 KM obvezujući se da će na njemu nešto graditi. Kako je bio u brojnim obavezama i nije stigao izvršiti obećano, zemljište mu je nažalost oduzeto. Ali umjesto jadikovanja, što je svojstveno našem narodu, on se borio za svoja prava i mukom stečenu imovinu što mu se 2010. konačno isplatilo i to doslovno, u iznosu od 1,03 milijuna KM, te mu se na taj način investicija udvadesetostručila. Iako je malodušni narod u svojoj ljubomori i zavisti možda i posumnjao da se radi o malverzacijama, jučer (!) je na sudu dokazano da nije bilo nezakonitih postupaka i svi akteri su oslobođeni optužbi. Blago nama s takvim zakonima koji štite poduzetnike i ljude s idejama, a i sa zastupnicima koji su ih takve donijeli.


Vlastiti pokušaj

Razmišljajući o svemu, došao sam i ja na ideju. Mnogo je bolja od one koju sam imao dok sam studirao, a ta je bila da izdam knjigu na toaletnom papiru. Svi bi bili sretni: korisnici bi mogli prekratiti vrijeme dok peristaltika ne odradi svoje, kritičari bi odmah mogli izraziti svoje nezadovoljstvo, a proizvođači bi imali jedinstven proizvod. Barem sam tako mislio dok nisam došao do saznanja da su to Japanci (a tko bi drugi) već implementirali. Ne, prihvatio bih se poduhvata starijega od izuma klinastoga pisma, a to je već opisana metoda kupi jeftino, prodaj skupo. Nisam slučajno spomenuo Forresta Gumpa jer je voćarska tvrtka u koju je odlučio investirati dio svoga novca odavno poznata po proizvodnji skupih gadgeta zbog čijih novih inačica ljudi nerijetko danima kampiraju ispred trgovina kako bi ih imali među prvima. Jedna naša javna ustanova očito ima izravan dogovor s voćarima, pa njihove uređaje dobiju za marku – 1 KM – za što u pekari koju posjećujem možete dobiti mini francuz i zemičku. A ja budala neki dan dam 170 KM za pogon čvrstog stanja odnosno SSD kapaciteta 256 GB. Da sam bio pametan, dogovorio bih se s navedenom javnom ustanovom da mi prodaju 85 komada po 2 KM čime bih im platio dvostruko veću cijenu od njihove nabavne, a zatim ih oglasio na webu po 400 KM. Čujem da idu i dosta skuplje, ali ne bih bio pohlepan. Samo mi treba kontakt za nabavku. Zainteresirani neka se jave.

Autor teksta je svjestan da Forrest Gump nije stvarna povijesna ličnost. Svjestan je i nekih drugih stvari, ali bilo bi mu draže da nije.

Autor: Matej Lozančić, Prometej.ba