vlastitog naroda, podgrijavanje međuetničkih tenzija ponižavajućom manipulacijom žrtvama i vjerskim simbolima(krst na Zlatištu pred izbore odgovara svim nacionalnim strankama) i sl.


Ništa iznenađujuće ni što se otvaranje najmodernijeg tunela u BiH na autoputu Sarajevo-Zenica potrefilo baš pred izbore. Možda bi kod nas izbore trebalo učestalije održavati, jer da su u BiH izbori svakih mjesec dana, imali bismo dosad više kilometara autocesta od Njemačke. Valja spomenuti i to da - ponajprije zahvaljujući političkoj strategiji mrcvarenja i blokiranja normalizacije države od strane bh. političara - ponovno nije provedena presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, što znači da predstavnici manjina, odnosno ne-predstavnici konstitutivnih naroda, nemaju pasivno prava glasa (da budu birani) ni na ovim izborima.


Predizborna retorika? Opet ništa previše novoga: više optužbi protivnika nego podsjećanja na vlastita, za društvo korisna dostignuća (da li ih je i bilo?), priče o stradanju, ugroženosti, potrebi jedinstva, čak i razumijevanju za nevolje građana i blagoglagoljiv govor o „socijalnoj osjetljivosti“ (čega u vrijeme između izbora redovno nema ni za lijeka). Kao i obično, potrošeno je mnogo novca za ovu besmislenu kampanju, novca koji se mogao utrošiti i u korisnije svrhe kao što su obnova od poplava i popunjavanje najakutnijih rupa u proračunu.


Kad pogledamo koliko je prljava javna predizborna kampanja i kakvi su kandidati, čovjek se zapita, ako to ovako izgleda u javnosti, kako li je tek ispod površine? Tamo, ispod površine, gdje se odvija prava borba za vlast, vladaju intrige, tajni dogovori, krupne i sitne ucjene i prijetnje, poslušnost i podobnost, potkupljivanje i trgovina za naknadnu korist nakon dobivanja izbora u smislu zapošljavanja, dodjeljivanja koncesija, tendera i sl. Ulog je za mnoge političare jako velik, veći čak i od svih mogućih materijalnih dobiti, privilegija, primanja. Ulog je – sloboda, ali ne sloboda naroda o kojoj su ovih 20ak zadnjih godina mahnito galamili, nego njihova osobna sloboda, ugrožena mogućim procesuiranjem njihovih raznih kriminalnih radnji ukoliko se ne nađu u vlasti. A kad se takvi „časni“ i „ugledni“ ljudi bore za „slobodu zlatnu“, ne prezaju ni od čega.


Zbog straha i nesigurnosti, lošeg obrazovanja, raznih manipulacija i opće pasivnosti i nesigurnosti srozani položaj birača na ovim izborima dodatno pogoršava njihova ranjivost zbog prethodnih katastrofalnih poplava. Stradale od poplava bit će lako kupiti malim sanacijama i donacijama za oporavak, obećanjima o obnovi šteta - koje će političke stranke predstaviti kao svoj uspjeh - te odgađanjem distribucije pomoći ljudima do poslije izbora kako bi se osigurala njihova prethodna izborna lojalnost, i sl. Dobro da izbori nisu u prosincu, jer pomoć za obnovu kuća pogođeni građani ne bi dotada dobili, pa bi ovo bila teška i duga zima za njih. A da ne govorimo o malverzacijama s novcima skupljenima za pomoć poplavljenim područjima (sjetimo se optužbi američkih dužnosnika Bartha i Millera, koji tvrde da se skupljeni novac koristi za krpanje budžetskih rupa u javnom sektoru i administraciji) i nepravednoj distribuciji one pomoći koja je već usmjerena pogođenima, da ne govorimo još i o prethodnoj nespremnosti vlasti za obranu od poplava uslijed neodržavanja nasipa, kanala i riječnih korita.


Pa, dobro onda, što nam se sve to nudi na ovim izborima? Kratko ćemo analizirati partije, kandidate i njihove slogane na predstojećim izborima u BiH, koji po predviđanjima i analizama imaju najviše šanse za dobivanje velikog broja glasova, ali i one koji nemaju toliko velike izglede, ali njihova kandidatura zbog prethodnog angažmana u bh. društvu zaslužuje biti prokomentirana.


Počnimo s bošnjačkom političkom scenom. Ne znam da li Lagumdžija (s obzirom na dosadašnje metode političkog djelovanja i na birače na koje računa, bilo bi ga smiješno ponovno ubrajati u „građansku“ političku scenu) uoči predizbornih skupova popije koju šljivu da razbije tremu, ali nedavno je na predizbornom skupu izgledao kao da je popio tri litre prije nastupa. Zapjenio se čovjek, prisvojio Boga i Tita u svoju stranku („Mi smo Titova partija!“), napadno tražio podršku od publike za svoje bunilo („Je li tako nano, je li tako, reci“). Odjednom i on postao veliki vjernik i zaziva Božju pomoć. SDP se za izbore priprema sa sloganom „Ujedinjeni“, za razliku od „Država za čovjeka“ 2010. U četiri godine njihovog mandata od te 2010. jedva da je ostalo išta i od države i od čovjeka u BiH. Ni po čemu nisu pokazali da se razlikuju od postupanja nacionalnih stranaka. A kako i bi, kad je većini političara u svim tim strankama zajednička baština komunističke prošlosti. Zbog čega nacionalne stranke i mrze SDP: ne zbog njihovog upitnog moralnog kredibiliteta, nego zbog svojatanja zajedničke totalitarne baštine iz koje su svi iznikli. I dobro kaže 60minutni inkvizitor Hadžiomerović: „Nama ne trebaju skupi bilbordi, dokazali smo se djelima“. I vaistinu, dokazaste se djelima. Samo, malo je čudno kako Bakir tako olako sebe uključuje u prethodna „dostignuća“ SDPa („dokazali smo se“), s obzirom da nije tako dugo u toj stranci. Ili?


SDA svoju kampanju gradi očekivano, razbacujući se budalasto ispraznim obećanjima (Izetbegović i njegovih 100.000 radnih mjesta), ukazujući na loše strane SDPa i s pozivom na jedinstvo, tj. sloganom „U jedinstvu je snaga“. Ostaje nejasno, na koje se jedinstvo misli, jedinstvo bh. građana ili samo Bošnjaka? Najjadnija točka kampanje je vazalsko obraćanje Bakira Izetbegovića videolinkom iz Visokog „našem predsjedniku“ Erdoganu. Ne samo što je ovime Bakir zakucao posljednji čavao u lijes priče o SDA kao čuvaru državnosti BiH, nego se u susjednim lijesovima okreću Husein-kapetan Gradaščević i drugi ustanici protiv centralne carigradske vlasti koncem otomanskog perioda u BiH. Dok su ovi „radije umirali u nošnji svojih očeva nego nosili uniforme paša“ (Gradaščević) i svojim otporom dali snažan pečat posebnosti bošnjačko-muslimanskog identiteta, dotle ovaj kvisling prigiba koljeno pred novim vladarom Turske i time odbacuje ideju suverene BiH.


Strategija Radončićevog SBBa je okriviti SDP i SDA za sve loše u državi. Pri tome koriste bizaran slogan: „Cunami pravednosti i snažnog razvoja“. Da li je „cunami“, metafora za snažnu destrukciju vodenom silom, baš najprimjerenija metafora u državi koja je ove godine užasno stradala u poplavama? Možda Radončić želi poručiti da će, ukoliko dođe na vlast, biti i gori od poplave? Možda i još više crnog humora nalazi se u promotivnom spotu SBBa koji predstavlja Fahrudina Radončića kao najvećeg graditelja nakon Gazi Husrev-bega. Memorija nemuslimana u BiH dobro pamti kakav je „graditelj“ bio Husrev-beg. Ako takav bude i Radončić, onda, Bože, daj nam drugačiju budućnost od one bolje koju priželjkuje Savez za bolju budućnost.


Tu je i nezavisna kandidatura ex-reisa Mustafe Cerića za predsjedništvo. Koju je srdačno, kao jednu od plutača spasa od opozicije, pozdravio Milorad Dodik. On Cerićev politički angažman smatra „iskrenijim“ od onoga aktualnih bošnjačkih lidera. „Volio bih da on bude izabran, jer njegova politika nije skrivena. To isto misli i Bakir Izetbegović, samo on nije dovoljno hrabar da kao Mustafa Cerić o tome govori“, rekao je Dodik. Svatko svoje prepoznaje!


slogani 2014

Ilustracija: radiosarajevo.ba


Zabavan osvrt na Cerićevu kandidaturu dao je i Fatmir Alispahić za Saff.ba. On je iznio tezu kako Predsjedništvo nije dostojno jedne takve veličine kakva je Mustafa Cerić. S Alispahićevom argumentacijom svatko normalan se može složiti samo u onom dijelu da Ceriću nije mjesto u Predsjedništvu. Cerića je Alispahić predstavio skoro kao bošnjačkog Mojsija, kao „historijsku ličnost“, stavio ga u isti kontekst s Vaclavom Havelom (sic!), te izjavio kako je zadnjih 20 godina Cerićevog mandata „po graditeljstvu obimnije od svih onih stoljeća islama u Bosni“. Sad više ne znamo tko je najveći graditelj nakon Husrev-bega, Cerić ili Radončić? Kao da to nije bilo dovoljno, Alispahić je u svom tekstu kontemplirao i o tome kako bi bilo da na izborima uskrsne Alija Izetbegović i kandidira se za Predsjedništvo. Lukavo je, ali ne i realno i s potrebnom kompetentnošću, Cerić biračima ponudio i novi „Marshallov plan“ za BiH, koje će obrazovanije podsjetiti na globalni plan ekonomske obnove poslije 2. svjetskog rata, a one manje upućene će maršal podsjetiti na Tita. Tita, ispred čije je biste, u muzeju AVNOJ-a u Jajcu, Cerić održao predizborni skup i pokušavao igrati na kartu simpatije potencijalnih glasača za Tita. A Tito se, slušajući Lagumdžiju i Cerića – kao i Gradašević slušajući Bakira – zato vrijeme uznemireno prevrtao u grobu.


Od relevantnijih bošnjačkih kandidata za Predsjedništvo tu je još i Emir Suljagić, ali njemu se i ne daje baš mnogo šanse za veći broj glasova.


Srpska politička scena u BiH polarizirana je na SNSD i jak koalicioni blok koji predvodi SDS. SNSD nastupa s nemaštovitim sloganom „Za pobjedu Srpske“. Osim što cementira separatistički kurs RSa te upadljivo naglašava nacionalni predznak, ovaj slogan iznova pokušava uvjeriti srpski narod u BiH da je ugrožen, da se bori za opstanak, te da je SNSD njihov jedini put opstanka. Parazitska logika koja je dosad dobro prolazila u BiH. Ovaj put, međutim, SNSD ima jaku opoziciju. SDS na izbore izlazi sa sloganom „Da živimo bolje“, koji bi bio iole uvjerljiv, da baš SDS nije jedan od glavnih krivaca za današnji loš izgled bh. društva. Živi cirkus: socijaldemokrati grade kampanju na ugroženosti nacije, a provjereni nacionalisti na socijalnoj tematici.


Mediji u RS su se otvoreno podijelili na vladine i opozicijske. Posebno su zaratili RTRS i BNTV, prva za Dodika, druga za opoziciju. Dakle, svatko na svom kanalu, bez pomisli o zajedničkoj dijaloškoj emisiji i sučeljavanju argumentima i programima. Dokle je to otišlo, pokazuju sramne Dodikove prijetnje radnicima „RAOP“-a, kojima već dugo nisu isplaćena dugovanja, da novac neće nikada dobiti ako se samo pojave na BN TV. Dodikova primjetna nervoza u predizbornoj kampanji pokazuje i koliko je ozbiljna snaga njegove opozicije u RS. Nažalost, u ovom odnosu vlasti i opozicije u RS ne radi se i o bitno različitim političkim konceptima. Nijedna opcija neće se aktivnije okrenuti izgradnji BiH. Dojma smo kako je „zaokret“ SDSa samo „realpolitična“ mimikrija uvjetovana novom beogradskom „prozapadnom“ politikom.


Hrvatska politička scena je, čini se, najmanje pluralna. Najjači igrači su dvije stranke skoro istog imena. „Stožerni“ HDZ BiH nastupa sa sloganom „Hrvatski odgovor“. Lijepo. A koja su prava pitanja? Zaštita „jezika, kulture, običaja, tradicije“, pojašnjava kandidat za Predsjedništvo dr. Dragan Čović na skupu u Čitluku. Dobro, a što s nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnim propadanjem i rasipanjem bh. Hrvata? „Samo jedinstvom možemo postići naš konačan cilj“, pojašnjava opet neupućenima dr. Čović na istom skupu, pa se zatim hvali kako „nas nisu uspjeli poniziti“ „i saviti nam kralježnicu“ (sic!), te da je otvorio „hrvatsko nacionalno pitanje“. Nisu nas ponizili, reče? Pa hrvatski je narod u BiH danas ponižen kako nikad poniženiji nije bio. Kralježnica? Pa zar je to bh. Hrvatima još preostalo, u trenutnom duhovnom, moralnom, kulturnom, političkom sunovratu, mentalnom i fizičkom bijegu iz BiH? Sve je to naravno mali problem za jedinog „spasitelja“ naroda, HNS (=HDZ + par privjesaka), za taj „skup svih Hrvata koji razmišljaju hrvatski u BiH“ (Čović).


Alternativa je mitozom nastala blaža varijanta HDZa, HDZ1990. Oni, doduše, nastupaju sa zgodnim sloganima „Ovo je naša zemlja“ i „Podvucimo crtu“, no, pitanje je koliko im se može vjerovati poslije političkog samoubojstva nakon prethodnih izbora, kada su izdali obećanja i promijenili kurs u pravcu približavanja HDZu BiH. Pa ipak, retorika Martina Raguža u ovoj kampanji je iznimno osvježavajuća, pomirljiva i afirmativno usmjerena prema izgradnji države BiH. Zbog čega ga, naravno, HDZu sluganske hercegovačke institucije i mediji pokušavaju „razotkriti“ kao „novog Komšića“, i što će i nastaviti ukoliko on pobijedi. Što se tiče kandidature za Predsjedništvo Živka Budimira, ne očekuje se da će on osvojiti pretjerano velik broj glasova.


Građansku opciju na ovim izborima pokušavaju zastupati Komšićeva „Demokratska fronta“, no njoj dajemo male šanse. Rado bismo dali veće šanse „Našoj stranki“, koja je unijela neke novine u bh. političku kulturu i koja bi mogla polučiti najbolji rezultat od svog osnivanja, ali dojma smo kako su kapaciteti ove stranke još uvijek mliječnih zuba, mali da bi mogla imati značajniji utjecaj na bh. politiku. Svakako da ih ne treba podcijeniti, što je valjda uočila i SDA, pa je pošto-poto nastojala omalovažiti ovu stranku tijekom kampanje šireći priče o masovnom prelasku članova „Naše stranke“ u redove SDA, a vjerojatno ista stranka stoji iza demonstracije sile u Sarajevu putem rušenja bilborda i uklanjanja plakata „Naše stranke“.


S obzirom na sve viđeno u ovoj predizbornoj kampanji i na odsutnost bilo čega bitno novoga što bi pobudilo snažniju nadu u političke promjene u BiH, izgleda da već sada nažalost možemo nagađati u kojem će mjesecu izbiti novi protesti građana i kolike razmjere će ovaj put poprimiti.


Pripremila: redakcija portala „Prometej“