Predizborna kampanja je počela. Naravno, ona nije ni prestala, ali je sada i oficijelno počela. Dvadeset i osam godina od prvih izbora, četiri godine od prošlih opštih izbora, a kampanja - agresivna i/ili promašena kao i sve prethodne.

Prvih dana kampanje sam dosta vremena proveo van kuće, vozeći se i šetajući kroz Sarajevo. I ostatak mjeseca ću provesti tu pa ću svjedočiti zahuktavanju, štandovima, upaljačima, olovkama i drugim neinventivnostima. No pogledajmo ukratko šta nam donosi početak kampanje.

Prvi plakati koje sam opazio bili su plakati SDA. Očekivao sam puno više SDA plakata, ali zasad su recimo škrti. Par uz glavnu cestu i u centru grada. Sa njih poručuju: "Snaga naroda" i vjerovali ili ne – "Socijalna pravda i jednakost". Da, dobro ste čuli! Nije riječ ni o kakvoj grešci, ne radi se o plakatima SDP-a, DF-a, Naše Stranke, GS-a. Ispade da je, kao što je u Crnoj Gori Amfilohije Radović postao vodeći crnogorski ljevičar, to isto SDA u BiH. Koliko nam to govori o pokušaju desnice da ukrade glasove ljevici i predstavi se socijalno osjetljivom, to isto toliko govori upravo o ljevici, tj. o strankama koje se smatraju ljevicom.

Gore nabrojane stranke koje nominalno pripadaju ljevici i centru se za to vrijeme busaju u prsa ko je veći patriot, i ko će više, jače, bolje (od SDA valjda) zaštititi državu Bosnu i Hercegovinu i tako (pri)dobiti tradicionalno glasačko tijelo Stranke Demokratske Akcije. Tako SDP poručuje da oni nude kandidata Denisa Bećirovića kao predsjednika za sve i da su su oni „stranka za sve”, DF da "BiH pobjeđuje", Građanski Savez (GS) da su "za građansku državu" a Naša Stranka (NS) da smo (ili trebamo biti) "zajedno i tačka". Sa plakata ne dominiraju poruke svojstvene ljevici, ne poručuju nam da im je u prvom planu, marksistički rečeno - ekonomska baza. Da na plakatima nema imena stranaka, tj. da ne znate čiji je koji plakat, lako biste pomislili da su ovi plakati/parole stranka ljevice zapravo plakati narodnjačkih stranaka/stranaka desnice. Vjerujem da je namjera ovih parola stranaka-lijevo-od-centra da pokažu da su to stranke za sve građanke i građane neovisno od njihove etničke, nacionalne, vjerske, seksualne i druge pripadnosti, što je i razumljivo kada se radi o strankama lijevog centra. No u društveno-ekonomskom, ideološkom, stranke ljevice se ne mogu i ne trebaju boriti za sve i tu se mora odbaciti klijentelizam Zlatka Lagumdžije i SDP-ovsko koketiranje s ne-SDA nacionalistima, kao i podrška javno-privatnom partnerstvu, koje je upravo projekat SDA i Sebije Izetbegović, a koje će na koncu završiti u potpunoj privatizaciji; prvo zdravstva, pa onda svega ostalog. Ne može se biti na strani i poslodavca/privatnika i radnika – već se mora i treba boriti za obespravljene i potlačene, „za slobodu od eksploatacije od strane vlasnika sredstava za proizvodnju“.

Borba protiv nacionalista koji su proizveli mrak devedesetih, koji traje do dana današnjeg, treba biti obaveza upravo stranaka ljevice. SDP ima ideju da na vlast dođe kroz pakt sa tim ne-SDA nacionalistima od kojih će nas kasnije braniti, zatreba li. Kako pravilno primjećuje Andrej Nikolaidis, ideja da se taj nacionalizam koristi kao sredstvo preuzimanja vlasti i vladanja, na koncu će skupo koštati bosanskohercegovačko društvo. Dodao bih, i samu ljevicu. Jer „nacionalizam nije tigar od papira sa kojim se mogu igrati igre sjena”. Bosna i Hercegovina jeste država od papira. SDP, i sva “građanska”, lijeva opozicija, ako namjerava u doglednoj budućnosti da preuzme vlast u Bosni I Hercegovini, prvo što mora uraditi jeste distancirati se od svih nacionalističkih i fašističkih pokreta, stranaka i individua, izolovati ih i prepustiti truljenju! Put u promjene nije saradnja sa njima nego recimo uslovno Treći put [1]: ni SDA, ali ni drugi nacionalisti. No u BiH još uvijek ne postoji treća, radikalno demokratska opcija koja bi podrazumijevala da se kaže 'ne' i vladajućoj strukturi i ne-vladajućim nacionalistima. Ali da se razumijemo, sve dok ovog Trećeg puta ne bude, ipak je bolje izabrati SDP nego SDA, Našu Stranku nego HDZ, Falatara nego Čovića, Bećirovića nego Džaferovića.

A ti ne-SDA nacionalisti su u ovom slučaju A-SDA, BPS, Bošnjački pokret, i koalicijski partner SDA, SBB – Savez za Bolju Budućnost, sa kojima SDP u posljedne vrijeme sve više sarađuje. Sa plakata SBB-a dominira fotošopirani Radončić koji nam se smiješi i koji poručuje „Biraj moćnu BiH”. Moćna BiH u ovakvim društveno-ekonomskim konstelacijama, ukoliko bi bošnjački Donald Trump pobijedio, značila bi moć za ometanje pravde, pritiske na svjedoke; moć za nepravdu, kapital i za status quo.

Tu je također i stranka Narod i Pravda, kojima je ime stranke valjda i parola/slogan, jer na plakatima ništa osim imena i slika kandidata nisam vidio. Kako je već ranije pisano, Narod i Pravda je samo drugo pakovanje SDA koje se pokušava predstaviti kao neko ko će popraviti one stvari koje je upravo Elmedin Konaković kao kadar SDA i premijer KS zajebao, pa ovdje neću komentarisati NiP i njihovu predizbornu kampanju.

Pobjednik u neinventivnosti ove godine je Nezavisna Bosanskohercegovačka lista (NBL). Njihova parola je Budi dio tima. Kakvog tima? Tima rasiste i ksenofoba Ibrahima Hadžibajrića? Prebjega iz SDA i SBB-a? Tima u kojem je glavna ličnost Tarik Kapur – učesnik jadnog videa o Šešelju, prijatelj fašiste i kandidata Harisa Zahiragića? Hvala, ali ne hvala.

Kao što vidimo, iz navedenih primjera na predizbornim plakatima nema govora o bitnim pitanjima koji su stvarno od značaja velikoj većini stanovništva, što bi ukratko bilo – bolji uslovi i standard života.

Što samo govori o strankama i njihovoj politici. Ali i o nivou nezainteresovanosti kod birača.

Autor: Vedran Filipović, Prometej.ba

Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba

[1] Ne mislim ovdje na neoliberalni treći put blairovskog (Tony Blair) tipa, već jednostavno na politički subjekt koji će biti nešto novo na političkoj sceni, a dosljedan svojim idejama, idealima i ideologiji: Levica u Sloveniji, Radnička Fronta i Nova Ljevica u Hrvatskoj, Ne Da(vi)mo Beograd u Srbiji, Ljevica u Makedoniji.