Piše: Ivan Maros

 

Križančevo... Mještanima poznatije kao Dubravica, preko noći se uvuklo u medije, kronike, dokumente obavještajnih službi. Ušlo je brzo i iznenadno kao neprijateljska vojska kojoj su bojovnici odolijevali osam mjeseci. Tridesetak ubijenih hrvatskih vojnika i otprilike toliko zarobljenih i odvedenih koji će ubrzo nakon toga biti brutalno smaknuti, epilog je ovog groznog događaja. Oni koji su pali u borbi imali su više sreće od ovih drugih. Nakon četrdeset dana neizvjesnosti, razmjenom su stigla njihova unakažena i ukočena tijela, umotana u UNHCR-ovu armiranu foliju, skrivana cijelo to vrijeme u zajedničkoj grobnici, točno na prijelazu iz Dubravice u Počulicu, na mjestu zvanom Crvena zemlja.

 

Nizale su se vijesti i priče o ovome. Ponekad i nespretno pominjane su brojke veće i manje, kao i to da među stradalima ima mnogo civila, pa i djece. Na popisu su se poslije našli i neki pokojnici koji su poginuli tek poslije, pod drugim okolnostima. Danas nakon dvadeset godina, nakon temeljito istraženih popisa i knjiga umrlih, sa sigurnošću se može reći: poginulih - šezdeset dvoje. Od toga, četiri civila: dvije žene i dva starija muškarca. Djece, hvala Bogu, nije bilo među stradalima toga dana. Na prvu bi se činilo da je u pitanju čista „vojnička pobjeda“, sa malim brojem ubijenih civila koji su, reći će neki, bili tek kolateralne žrtve. I bilo bi tako da nije njih trideset zarobljenih, mučenih, pogubljenih... Kaže se „mrtvi ne govore“. Ipak, dvojica su preživjeli, ali ni oni ne progovaraju o tome.


krizancevo A

 

Dvadeset godina poslije, slično kao i svih godina ranije: Idući ka spomeniku na Stinčicama guraju se poznata imena noseći vijence, svijeće i cvijeće. Utrkuju se tko će prvi odati počast, biti viđen, snimljen i zapažen. Natječu se na najlicemjerniji način prikupiti političke bodove za svoje kampanje, kao da već nisu dovoljno gazili po mrtvima. Čast izuzecima, onima koji su došli sa iskrenom namjerom odati počast. Samo rijetki među njima svjesni su činjenice da oni koji su ostali živjeti ovdje, kao i svi oni koji su nekoga izgubili toga dana, sa Križančevim žive svakodnevno, za razliku od onih koji su imali obvezu izboriti pravdu i pravednost, a nisu učinili ništa, i koji se ovoga mjesta spomenu samo 22. prosinca.

 

Velika je odgovornost na plećima nas koji smo ostali. Zapravo, moramo se svi zapitati što smo mi to učinili za one koji su dali najvrjednije što se moglo dati tada – svoje živote. Što smo učinili za njih? Zar je dovoljno što im palimo svijeće na obljetnicama, izgovaramo molitve, nabrajamo imena, kupujemo ikebane i vijence. Pitam se, što bi mrtvi rekli na to? Neki od njih bi možda pitali: Jesu li ljudi saznali istinu o našoj strašnoj smrti? Borite li se za istinu, živite li za istinu, ljubite li, ili mrzite...?

 

Šezdeset dvoje njih uglas govore, pitaju... Glasovi se stapaju u jedan. Što ćemo im odgovoriti? Ništa, zanijemit ćemo, jer znamo mi dobro da pravih boraca već odavno nema, da je pravda privilegij za moćnike, da je istina još uvijek skrivena u nekoj magli poput ove naše viteške. Znam, teško bi im bilo sve to čuti, ali najbolnije od svega bilo bi im saznanje da rat još uvijek nije prestao, iako se već odavno ne puca, a oni koji su ih mučili, njihove ubojice, još uvijek su na slobodi. Pa ipak, neka počivaju u miru.

 

I na kraju, što ćemo s patnjom koju proživljavaju obitelji stadalih? Njihova patnja se ignorira punih dvadeset godina, nitko je ne primjećuje.

 


(Naslovna slika: Sekula Dugandžić, jedna od njegovih slika na kojima prikazuje ratne strahote u našoj zemlji.)