Hrvatski su građani načuli o Kurdima, vrlo je malo bilo onih koji su nešto konkretno znali o tom narodu rasčetvorenom od moćnih susjeda. Nije nam poznat broj imućnih hrvatskih obitelji koje su primile nesretnike zvane “boat people“, djecu iz Rio de Janeira, gladne iz Sahela i Somalije. Prije osude drugoga, prije osude Evrope, treba pogledati u svoje lice, tada će osuda dobiti težinu.



Ovo su riječi koje je teoretičar i povjesničar književnosti Stanko Lasić izgovorio 11. listopada 1992. u Zagrebu, u toku agresije na Hrvatsku, kao onodobni predsjednik Hrvatskog vijeća Europskog pokreta, u tekstu Evropa danas. Zbog aktualnosti napisanoga, izdvojit ćemo još nekoliko dijelova iz spomenutog teksta, koji se može pronaći u knjizi S. Lasića Tri eseja o Evropi kao i u posljednjem broju časopisa Jukić.


Hrvatski je narod u ponašanju Evrope najteže podnosio njezinu humanističku teatarsku retoriku. Istina je da je u nepunu godinu dana Evropa rasprostrla pred hrvatskim narodom raskošnu lepezu svoje humanističke gestikulacije i da je hrvatski narod umjesto prave riječi i pomoći ponajčešće dobijao surogate. Predočit ćemo četiri najvažnija oblika evropske teatarske retorike i to ne toliko zbog Evrope koliko zbog Hrvatske koja se služila i služit će se istim oblicima što su je tako jako boljeli kada ih je osjetila na vlastitoj koži.


Prvi zovemo humanitarna gesta ili prašina u oči. (...) Drugi je oblik mnogo manje plemenit negoli humanitarna gesta. Zovemo ga racionalna toga ili arogantna umišljenost. Sadržava tri glavna momenta: prividni oprez, lažni poziv na svestrani analitički pristup, misaoni amalgam. (...) Dok racionalna toga zahvaća površinu mišljenja, dotle je treći oblik evropske teatarske retorike mnogo opasniji, jer ide u srce analitičkog procesa. Zovemo ga shematičnost misli ili samozadovoljno znanje. Shematično mišljenje ima različite modalitete, a jedan je od najčešćih manihejska simplifikacija: na jednoj je strani (apsolutno) dobro, na drugoj zlo. (...) Tek s četvrtim oblikom evropske teatarske retorike stižemo do onog tipa mišljenja koji je najopasniji za nesretnu svijest. Ovaj je oblik jedini spas koji Evropi preostaje da ne bi vidjela koliko je duboko ogrezla u zlu što ga je (u mnogome) sama stvorila. Evropa više voli ovo samozavaravanje od istine, jer istina zahtijeva radikalnu promjenu koja se čini nemogućom. Taj oblik zovemo fatalistička izlika ili pretekst za podnošenje zločina. Ime ovog zločina upozorava da Evropa živi unutar zločina (kojem je i sama uzrok), a da ne želi vidjeti zločin, nego nalazi stotinu izlika kako bi nastavila živjeli kao da zločina nema. Ove izlike su njezina svakodnevnost. Ona je u toj svakodnevnosti oguglala, postala debelokožac.


Kad fatalističku izliku ističemo kao najveći grijeh Evrope, kao najpodliju a najraskošniju retoričku figuru, mi time nismo podigli Hrvatsku na pijedestal pravednog suca. Bez obzira na ratne strahote, Hrvatska je dio Evrope te snosi sve njezine krivnje, prije svega onu najtežu. Nije, naime, teško uočiti da je svijet oštro podijeljen na dva dijela – na one koji jedu i to dobro jedu (pa im je glavna briga kako da smršaju) i na one koji gladuju i to jako gladuju. Promatramo li Evropu u sadašnjem vidu ili pak upotpunjenu zemljama EFTA-e ili proširenu i sa zemljama centralne i istočne Evrope, ona uvijek ostaje tvrđava koja je okružena morem krajnje bijede. Izvan evropske tvrđave glas kosi nemilice. Brojke su u tom pogledu različite, ali se najozbiljnije svjetske institucije slažu u procjeni da već decenijama oko dvadeset milijuna ljudi godišnje umire od gladi, odnosno od direktnih ili indirektnih posljedica gladi. Ovog časa umire 700.000 ljudi samo u tzv. rogu Afrike. Tri Auschwitza, deset Slovenija, četiri Hrvatske (da ne nabrajam dalje te metonimije) nestaje godišnje s lica zemlje dok se najbogatije države svijeta i Evrope mučno prepiru oko one mrvice od 0.7 posto BDP-a za pomoć ljudima čije nas velike oči i napuhnuti trbusi bodu s televizijskih ekrana.


O kakvoj je tu jednakosti, bratstvu i slobodi riječ? Je li moguće mirno jesti gledajući dječje kosture? Da, moguće je, Evropa je izmislila čitavu jednu stilistiku kojom sebe uvjerava da se ništa učiniti ne može, kojom se razvodnjuje ovaj užas: to je “u prirodi stvari“, to je “neprevladani zakon profita“, to nije “eksploatacija“ i “klasno ugnjetavanje“, nego “šok civilizacija“ i “trenutačno isključenje“ jednog dijela čovječanstva kojem će se pomoći kad (napokon) “sredimo stvari u svojoj kući“ i “prenesemo kapital“ na drugu obalu. Tisuću obećanja, tisuću varki, površni optimizam: ipak se napreduje! Fatalistička izlika služi se ovim i drugim stilskim ukrasima kako bi odvratila nesretnu svijest (ili savjest) čovječanstva od onoga što je više nego evidentno: Evropa je zločinac. I Hrvatska zajedno s njom. (...) To je istina Evrope. Jedini pravednik danas jest oko umirućeg od gladi. (...) ■


Prometej.ba, 26. 8. 2012.