U nedjelju, 2. oktobra negdje oko devetke, u sarajevskoj Zetri će se „iz e-mola“ i uz blago njihanje ramenima pjevati I'm an alien, I'm a legal alien, I'm an Englishman in New York…

Uvjeren sam da će dobar dio ljudi koji te noći budu bili na koncertu Stinga, u nekom trenutku shvatiti da pjeva sopstvenu, autobiografsku pjesmu, inspirisanu stvarnim događajima u prethodnih 30-ak dana – a usudio bih se reći i godina.

Umjesto u martu, desilo se da ovaj koncert bude održan na dan izbora i baš u vrijeme kada će se zatvoriti biračka mjesta. Simbolično i uz I'm a legal alien, ispratićemo ovogodišnje izbore, razmišljajući o tome kako je ipak možda najbolje biti tuđinac u nekom New Yorku, Berlinu, Beču, Ljubljani, jer nam ništa drugo ne preostaje.


VEĆ VIĐENO…

Mnogo je ljudi koji se osjećaju kao stranci, jer nisu u stranci. Kampanja koja je na zalasku uvodi nas u izbore koji će manje-više biti repeticija prethodnih. Stvorili smo morbidan odnos, na početku na nesvesnom nivou, a sada potpuno svesnom i povezali se sa otmičarima. Rezultati prethodnih izbora su zagrantovani.

Na drugoj strani su oni koji su nizom slučajnih i namjernih događaja u prirodi i društvu nekako uspjeli pobjeći. Nisu pod paternalističkom kandžom otmičara, ali su zato otuđeni, odbačeni i ostavljeni su po strani. Punopravni tuđinac – legal alien – je vrlo prikladan naziv za ove ljude. Oni su autsajderi kojima je nacionalizam hiruški odstranjen, neko ko se osjeća nedovoljno shvaćenim, možda čak nepoželjnim, sa stalnom potrebom za dokazivanjem, vječitom borbom i težnjom da bude prihvaćen. Taj punopravni, legalni tuđinac se kod nas definiše kao izrod iz sopstvenog naroda i kao neprijatelj iz tuđeg. On ili ona se ne uklapa u etno-politički mainstream i po deafoltu je protivnik, plaćenica, provokatorica, rušilac…

To je protagonista u filmu koji se prikazuje u prepunoj bioskopskoj sali i publikom koja međusobno glasno čavrlja, bleji u telefon, prosipa kokice, podriguje od kole i vrlo rijetko, gotovo nezainteresovano, onako ispod obrva, baci pogled na platno.

Legal alien je idealista, perzister, moderni Don Kihot, koji se jednog dana, kao ona aždaja iz vica okrene, shvati gde živi, i ode.


DŽANK FUD MOJ NAJDRAŽI

Iako nam u nedjelju dolazi Sting, moramo priznati da ova zemlja trenutno nije spremna za velike promjene i da neće biti spremna barem još onoliko godina koliko se u ovoj zemlji ništa nije promjenilo, a to znači mnogo!

Promjene su dugotrajne, bolne, često nevidljive, a najvažnije – kontinuirane. Sem nominalnog zalaganja i čestih verbalnih izliva nezadovoljstva pretočenih u riječi, povremenih pokušaja osvajanja slobode na ulici koji se brzo završe i još brže zaborave, ne vidim šta bi nas toliko ohrabrilo da kažemo da će ove godine biti nešto drugačije. Možda su i te promjene počele u nekom neodređenom trenutku. Ako jesu, predugo su nevidljive. Možda se mi samo zavaravamo vodeći neke naše borbe za koje niko ne zna da će jednog dana uroditi plodom.

Promjene ne dolaze dok stalno, kao kakvu mantru, ponavljamo „šuti, dobro je“. To je tradicionalno jelo koje se priprema u nacionalnim kuhinjama. Kao na traci, godinama nam serviraju retraumatizaciju sa strahom i prilog od mržnje. Mi ne umijemo reći dosta je! Umjesto toga, obilato se hranimo do potpune izbezumljenosti. Tri decenije džank fuda je od nas napravilo ovisnike. Mi toga nismo svjesni i kategorički odbijamo da prihvatimo bilo kakvu kritiku. Jedemo ono što nam se servira i ne pitamo šta košta. Godine su učinile svoje, ovisnost je učinila svoje. Posljedice nacionalne kuhinje su vidljivi. Narušen je celi ekosistem i nalazimo se pred potpunim slomom.


KAMPANJA BEZ NACIONALIZMA?

Negdje u paralelnom univerzumu Bosne i Hercegovine, živi jedna čitava skupina ljudi i gotovo su svi legal aliens. Žive u drugoj dimenziji, daleko od Stinga, politike, predizborne kampanje i bilo čega što ih može uvući pod plašt nacionalističkog narativa. Imaju, (uglavnom) ličnu kartu, rodni list, pasoš, ali su potpuno nevidljivi. Žive sa nama, ali ih ne primjećujemo, ili ne želimo da ih primjetimo. Prepoznajemo ih po tome što su trajno oslobođeni mržnje, zavisti, ratova, etnonacionalizma, ma bilo čega što im može narušiti auru i mentalno zdravlje. Njihova jedina briga je kako da prežive današnji dan i kako da život svoje porodice učine boljim. To je njihova realnost, odavno nametnuta, surova i vrlo bolna.

Upravo od njih treba učiti kako je to kada se neko mora duplo više truditi da postane vidljiv. Oni su heroji, otporni na politiku, ali politika nije na njih, jer itekako utiče na njihove živote. Nemaju nikoga, ne pripadaju nikome. O njima niko ne brine, njihov glas niko ne čuje, niti je iko dovoljno iskren prema njma. I pored toga, među njima se rodi neko ko probije sve granice, dekonstruiše cijeli nakaradni sistem i pokaže da se sve može.

Možda baš od njih treba učiti kako se boriti svaki dan. Možda baš od njih treba učiti o ustrajnosti i s koliko boli se susreću na tom putu. Ono najvažnije, od njih treba učiti kako voditi političku kampanju. Oni nikada nisu vodili niti jedan rat, izvršili ratne zločine, kopali masovne gorobnice, učestvovali u korupciji, zloupotrebljavali položaj i pokrali milione. Nikada oni u predizbornoj kampanji ne bi koristili emocije, plašili ljude ratom, optuživali druge i sijali nacionalnu mržnju. Oni bi se pitali za koga bi još bilo dobro to što rade. Ono što njima treba, treba svima nama: posao, sigurnost, školovanje, zdravlje i sve to bez nacionalizma i ostalih sranja koja slušamo 30 godina. Hajde pokušajte zamisliti predizbornu kampanju bez rata, bez prozivanja, vrijeđanja, nacionalizma, mržnje, kampanju u kojoj se govori samo o onome što nam treba kako bismo postali mnogo sretniji nego danas. Za sve ovo postoje čvrsti i iskustveno utemeljeni dokazi. I da, možda se ovdje nazire neko rješenje – ili da isključimo nacionalizam, ili da uključimo ove moje autsajdere.

To da se kolektivno odselimo i postanemo Englishman in New York, vazda ostaje kao opcija. Nadu ne treba gubiti. Živjeli i vidimo se u nedjelju – na koncertu naravno.


Autor: Dalibor Tanić

Tekst uz dozvolu autora prenosimo s portala Newipe.net