Posljednjih dana učestale su objave mojih kolega s Prve međunarodne konferencije studenata povijesti u Mostaru o Akciji Oluja. Kolege iz Hrvatske i kolege iz Srbije imaju jako različite poglede koje su u stanju iznositi meni kad im nešto komentiram, umjesto jedni drugima kako bi trebalo, jer to ionako nisu moje države. Moja država je BiH (nažalost nisam se rodio kao Danac ili Nizozemac i bio pošteđen „ovoga svega“). Kolege međusobnu komunikacije po pitanju Oluje nemaju, barem koliko ja znam.

Jutros guglam i pronađem kako je vjerojatno najrealniju sliku o tome što se dogodilo u Oluji i nakon nje dalo Srpsko Narodno Vijeće (SNV). SNV korektno opisuje tijek događaja i dosljedno navodi sudske presude i procjene relevatnih organizacija poput Helsinškog odbora. Također navodi imena stradalih civila i osuđenih zločinaca.

SNV ispravno ukazuje da, iako je provedeno mnoštvo sudskih postupaka, samo je jedna osoba osuđena za zločine u Oluji u Hrvatskoj. Članak SNV-a također ukazuje kako su posljedice Oluje imale razmjere etničkog čišćenja, ali da nije postojala namjera hrvatskih vlasti da izvedu etničko čišćenje i genocid.

Osim toga, SNV ističe kako su Srbi iz Krajine otišli iz straha za vlastitu sigurnost te zbog nagovora krajiških vlasti. Granatiranje gradova nije bilo usmjereno na civile, ali su hrvatske vlasti priželjkivale odlazak Srba i smatrale su ga poželjnim. Također citira presude sudova koji su ustanovili kako je počinjeno mnoštvo zločina nad Srbima i njihovom imovinom nakon akcije Oluja. Članak navodi da se Srbi nikad nisu vratili jer hrvatska vlast nije procesuirala zločine niti uspostavila pravni poredak na tom teritoriju.

Članak SNV-a o Oluji nikad ne navodi kako je Oluja bila nelegalna, a Republika Srpska Krajina legalna tvorevina.

U svemu ovome, vrlo je bitno primijetiti jednu ogromnu razliku u načinima razmišljanja i ponašanja. Moje kolege pitanju Oluje pristupaju jako ostrašćeno. Neki su i direktno vezani za Oluju preko svojih bližnjih koji su u Oluji učestvovali, s jedne ili s druge strane. Poznato je kako se ratne traume prenose kroz četiri generacije. Velike riječi se tu govore. Međutim, sve su to ljudi koji više nemaju nikakvih direktnih veza jedni s drugima i mogu pričati šta god hoće bez direktnih posljedica na vlastite živote.

Srpsko Narodno Vijeće, tijelo hrvatskih Srba, ljudi koji žive u Hrvatskoj, ljudi kojima ovakve priče ne zagorčavaju koji sat boravka na facebooku već zagorčavaju realne živote i suživot, drži se podalje od vlastitih emocija i proizvoljnih procjena. SNV o događajima govori isključivo kroz prizmu činjenica i sudskih presuda. Lako je „zakuhati“ svađe svima onima koji od njih nikakve posljedice neće imati. Lako je reći „s njima se ne može pričati“ i prekinuti komunikaciju. Ali nikako nije lako živjeti s ljudima „s kojima se ne može pričati.“ A mora se živjeti. Lako je iz Beograda i Zagreba „zakuhavati“ ljudima u Krajini, podizati strasti. Najlakše je posvađati se i Hrvatima i Srbima koji u svom okruženju nemaju Srbe ili Hrvate. Praktično, nemaju se s kim posvađati. Ali ako ti je komšija druge nacije i pozdravljate se u prodavnici, posuđujete jedno od drugog grablje ili šećer, dobro ćeš razmisliti kako ćeš i šta ćeš govoriti.

Ljudi koji imaju direktne posljedice od ovakvih nacionalnih svađa, od svađa će se suzdržati, i za svoje dobro i za dobro onih oko sebe. Ima ona bosanska: „Valja nama ostat živit'“.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)