Najprije mu se divim kako ostane hladan i kad zna da govori neistine, i kako samouvjereno, gladeći svoju bradicu da što više naliči na filozofa, mudruje o stvarima u koje zapravo nije upućen. Tako Raspudić laže da se njegovi neistomišljenici među bosanskim franjevcima zalažu „da bosanski Hrvati (za njih su to tobože bosanski katolici) pristanu biti građani drugog reda, zimije“. I ne samo da se za to zalažu, nego to i nameću svom narodu. Dalje laže da su „za tobožnje 'građane' (prema kontekstu, ovdje se radi o šačici bosanskih franjevaca) svi Hrvati u BiH ustaše osim HSP-ovaca i svi su lopovi osim Lijanovića“. Sve te podle laži samo da omrazi svoje neistomišljenike među bh. Hrvatima. Laže Raspudić još i da se nitko od sporne skupine bosanskih franjevaca nije kritički osvrnuo na Lagumdžijinu politiku nego su je zdušno podupirali. Ova laž je usko povezana s laži da je pročitao intervju Drage Bojića na Prometeju, jer da je doista pročitao taj intervju, pročitao bi sljedeće retke koji „bezočno laskaju“ Lagumdžiji: „u rasturanju i 'razvaljivanju' ovog društva ili bolje kazano u rasturanju i 'silovanju' zdrave ljudske pameti ne sudjeluje samo nacionalizam (...) u tome, posebno u zadnje vrijeme, sudjeluje gotovo s jednakim posljedicama 'nominalna' socijaldemokracija koja je upala u nacionalističko i etnokapitalističko blato i u doslovnom smislu se zgadila ljudima i 'ubila' i ono malo društvene nade koja se očekivala upravo od nje“.

Divim mu se i kako uspijeva sam lagati, a onda druge optuživati za istu laž pa kaže da mu je podmetnuto da je fra Anđela Zvizdovića nazvao kvislingom, a iz njegovih riječi o „kontinuitetu kvislinške politike od Ahdname do danas“, valjda je bjelodano i očigledno da ni Zvizdović nije pošteđen, koliko god se Raspudić naknadno ispravljao. Na koncu, divim se čovjeku koji za umotavanje svojih laži zlo-koristi čak stihove i jednog velikog bosanskog pjesnika kakav je Nikola Šop.

Divim se posebno njegovom daru prepoznavanja neprijatelja. Divim mu se kako u istaknutim bosanskim franjevcima Raspudić uspijeva prepoznati „Lijanoviće u habitima, nekad u službi Brozove i Izetbegovićeve, a danas Lagumdžijine unitarističke politike“. Ja recimo, na osnovu proučavanja povijesti Bosne i Hercegovine i Hrvata u ovoj zemlji, nikad ne bih mogao zaključiti takvo nešto. Očito nisam genij kakav je Raspudić pa ne vidim kvislinge u bosanskim franjevcima, a vidim kvislinge u intelektualno-političkoj vrhuški koja prepušta cijelu Bosnu i skoro cijelu Hercegovinu na upravljanje drugima za komadić feudalnog posjeda na kojemu će moći neometano vladati. Meni su trebale godine strpljivog proučavanja povijesti bosanskih franjevaca da bih razumio neke osnovne smjernice iz njihove povijesti, Raspudiću je bilo dosta nekoliko minuta u intervjuu u Međugorju da potanko secira cijelu povijest bosanskih franjevaca i proglasi ih kvislinzima. Kapa dolje!

Moguć je i drugi scenarij, da Raspudić nikad u životu nije otvorio Prometej, ali je po svojoj navici da često govori o stvarima o kojima pojma nema, zaključio da se radi o „eksplicitno ateističkom portalu“.

Divim mu se i kako je u našem Prometeju prepoznao „eksplicitno ateistički portal“. Neki neupućen čitatelj, nakon što je na Prometeju čitao brojne ozbiljne tekstove teološkog, međureligijskog, kršćanskog sadržaja (npr. serijal tekstova o Romeru, osvrt na međugorski fenomen, serija tekstova o dijalogu kršćanstva i ateizma, tekst o Bonhoefferu, uskrsnuću, prijevodu Biblije, čestitke mladomisnicima, pažljivo smišljene i kreativne čestitke blagdana), nikad ne bi uspio prepoznati „eksplicitni ateizam“ u Prometeju. Evo i autor ovih redaka je teolog i kršćanin, ali vjerojatno ne tako velik vjernik i poznavalac kršćanstva poput Raspudića. Moguć je i drugi scenarij, da Raspudić nikad u životu nije otvorio Prometej, ali je po svojoj navici da često govori o stvarima o kojima pojma nema, zaključio da se radi o „eksplicitno ateističkom portalu“.

Divim se i njegovu poznavanju crkvenih struktura i načina kako priča ono što uši većine crkvenih ljudi vole čuti. Divim se i njegovu lukavstvu kojim sebe u odgovorima svojih kritičara naziva „klerofašističkom malenkošću“, iako mu nitko nikad nije prišio epitet klerofašista, a sve samo kako bi nametnuo dojam da on to zapravo brani vjeru i naciju od nekakvih podmuklih komunista. Zna prof. Raspudić sve i o Udruženju svećenika „Dobri pastir“, preko kojeg su prema njemu bosanski franjevci „izdali svoj narod“, što očito ne vrijedi za dijecezanske svećenike ali i hercegovačke franjevce koji su bili članovi Udruženja (nije li i sam potpredsjednik „Dobrog pastira“ bio član hercegovačke franjevačke provincije?). Lijepo je Raspudić u intervjuu u Međugorju pokazao svoju mudrost i odbivši kritizirati biskupa Perića, čemu se nadao Knezović, te, dodatno, naglasivši kako je biskup Perić „jedan od rijetkih uglednika koji je tijekom cijelih ovih godina rata i poraća što se politike tiče bio u pravu“.

Divim se i njegovoj očitoj volji da se bavi i katoličkom Crkvom, i da propisuje kako „Crkva nije tekstilna industrija pa da prati 'trendove'“, te kritizira praćenje „duha vremena“, što za njega podrazumijeva „širokogrudni blagoslov naroda da čini što hoće“. Možda ne bi bilo lijepo da pročita i što god o Drugom vatikanskom saboru, posadašnjenju i inkulturaciji Crkve u novom povijesnom kontekstu, ako već pretendira da se aktivno bavi proučavanjem Crkve. Najviše mu se divim ipak zbog toga što cijelo vrijeme rado ističe da je vjernik, a onda tako olako odustaje od bilo kakvog suživota i bilo kakvog procesa preobrazbe bh. društva, nego svojim radom učvršćuje postojeću strukturu podjela. Zar on kao intelektualac i vjernik nije mogao usmjeriti svoj narod prema nekakvom pijetetu, kao kršćanin prema oprostu za zločine nad drugima, ma kakvi ti drugi bili i ma kakve loše stvari oni učinili prema kršćanima? Ali ne, ovaj „kršćanin“ ne samo da se ne zalaže za pomirenje i suživot, nego još i napada one koji se zalažu za ove stvari.

Divim se njegovu razumijevanju kritike, koja u njegovom intelektualnom radu vrijedi samo za pripadnike drugih naroda (pogotovo bošnjačkog) i neistomišljenike u redovima vlastitog naroda. Divim se njegovim raskrinkavanjima svih kutaka velikobošnjačke nacionalističke politike, ali zašto se nikad ne usudi pisati o velikosrpskoj politici ili samokritično napisati nešto o pogubnosti nacionalizma za svoje Hrvate? Nije valjda da politički i ideološki kriteriji određuju njegovu kritičku svijest? A kad njegovi neistomišljenici pišu kritično o svakoj negativnoj pojavi, onda on to prešućuje i spominje samo kritiku vlastitog naroda kako bi ih demonizirao i nahuškao masu neupućenih na njih. Divim mu se zbog njegove volje za zdravom kritičkom misli kakvu mu pripisuju njegovi simpatizeri, ali daleko je on od toga. Bez cjelovite kritičnosti svih ideologija ne može se biti objektivan i cjelovito razumjeti probleme BiH. Takvo nešto, cjelovitu kritiku svih ideologija koje razaraju BiH, dao je u svom „šokantnom intervjuu“ fra Drago Bojić, ali prof. Raspudić je jedan od onih koji su se potrudili da prešućivanjima, lažima i zluradim likovanjima to prikriju.

Najviše mu se ipak od svega divim zbog toga što može pričati o potrebi da se više dogovara i vodi dijalog unutar bh. Hrvata, i istovremeno bez imalo oklijevanja proglašavati izdajnicima sve koji drugačije misle od njega. Evo, recimo, čak i „eksplicitno ateistički portal“ Prometej, unatoč tome što nije bez nedostataka, ipak kritizira sve ideologije i politike koje uništavaju ovdašnja društva, a što se može empirijski provjeriti samo s dva-tri klika na ovoj stranici. Naravno, Raspudić i njemu slični takve će stvari prešutjeti.

confusion 03978901g

Divim mu se kako stalno prišiva drugima optužbe koje bi se s puno više argumenata mogle odnositi na njega samoga. Divim mu se kako može nazvati neke bosanske franjevce „ljudima koji su ili toliko intelektualno ograničeni da ne vide da su bili u službi nacionalizma većinskog naroda ili su silno pokvareni pa su to radili svjesno“, a ne vidi ili neće da vidi ili šuti da se ova rečenica puno plauzibilnije može primijeniti upravo na njega: je li on intelektualno ograničen ili svjesno pokvaren pa radi u službi nacionalizma većinskog naroda na svom domaćem terenu?

Divim mu se i kako može podvaljivati bosanskim franjevcima da su oduvijek bili na jačoj strani (čitava ga prošlost pobija) i da su razvili nekakav „štokholmski sindrom“, a ne vidi ili neće da vidi da je upravo on unutar hrvatskoga korpusa u BiH na jačoj strani, na strani dominantne loše politike, da se doskočica o „štokholmskom sindromu“ puno uvjerljivije može primijeniti na njega samoga, koji navija i promiče jednu pogrešnu i naopaku politiku koja je njemu i njegovim hercegovačkim Hrvatima (i ne samo njima) donijela samo jad, zlo i stigmu krivca, a koja je bila u režiji vojne vrhuške susjedne države, koja je na više načina iskoristila bh. Hrvate kao političke taoce. Sve te optužbe koje prišiva drugima, a koje bi se mogle uvjerljivije odnositi na njega samoga, daju nam naslutiti kako bi se on ponašao da je na mjestu svojih neistomišljenika. Da je on sarajevski Hrvat, on bi bez ustezanja izdao vlastiti narod i radio u službi velikobošnjačke politike. Da je on bio na mjestu fra Anđela Zvizdovića, on bi potpisao trgovački ugovor s sultanom Mehmedom II i prodao svoj narod u ropstvo. Sve ono loše što bi on uradio na njihovom mjestu, projicirao je u svojim optužbama na bosanske franjevce i druge neistomišljenike.

Da je on sarajevski Hrvat, on bi bez ustezanja izdao vlastiti narod i radio u službi velikobošnjačke politike. Da je on bio na mjestu fra Anđela Zvizdovića, on bi potpisao trgovački ugovor s sultanom Mehmedom II i prodao svoj narod u ropstvo. Sve ono loše što bi on uradio na njihovom mjestu, projicirao je u svojim optužbama na bosanske franjevce i druge neistomišljenike.

Ako mislite da u gornjim recima možda pretjerujem, obratite samo pažnju na grubi realizam i pragmatizam kojim odiše svaki njegov nastup. Sve što njemu i njemu bliskima ide u korist logično je i realno. Nema tu ništa što bi istinski moglo koristiti onima koje on tobože „brani“. Nekog kreativnog, imaginativnog duha koji bi ga tjerao da, poput Havela, pomisli govoriti o politici ne samo kao o „umijeću mogućeg“, nego i kao o „umijeću nemogućeg“, kod Raspudića jednostavno nema. Iako ga mnogi pamte kao nekoć britkog i idealističnog momka (Martina Mlinarević-Sopta), danas mu je ostala samo britkost, a bilo kakav idealizam je u njegovom sustavu potpuno nestao u korist grubog pragmatizma i realizma.

Divim se i njegovom umišljenom domoljublju koje dokazuje samo pametovanjem i prokazivanjem fiktivnih izdajnika i neprijatelja vlastitog naroda. Intelektualno, to njegovo „domoljublje“ znači da se nije uspio izdići iznad ideje Herceg-Bosne i lokalnih, regionalnih interesa hercegovačkih Hrvata. Iako u jednom intervjuu sam kaže da „iskustva mijenjanja mjesta življenja donose čovjeku mogućnost kompariranja onoga što je univerzalno dobro od onoga što je lokalno, partikularno.“, Raspudić tu mudrost ipak nije usvojio. Bit će da ga je svladala bahatost, jedan od najčešćih mamaca na koji pogubne ideologije upecaju intelektualce. Slična je stvar i s njegovim odnosom prema nacionalizmu, koji je Raspudić po svom mišljenju jako dobro izučio i razumio. Ali onda, umjesto da se sam izdigne iznad njega, on je postao njegov savršeni predstavnik i sve to zamotao folijom najboljih i najučenijih riječi. To njegov intelektualni krimen čini još većim od krimena onih koji ne razumiju bit ideologija uz koje pristaju. Kao što reče jedan mudar čovjek u razgovoru s umišljenim nacionalno-religijskim veličinama, čovjek čije bi riječi kršćanski intelektualac Raspudić trebao prepoznati: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.“

Marijan Oršolić

Prometej.ba, 6.12.2013. |


Raspudić | 1 | Mali princ, agresija BiH na Hrvatsku i hercegbosanski Xavi