Rat u Libiji

O čemu je riječ?

Libija je država u građanskom ratu, u kojem se rivalske milicije bore za kontrolu nad različitim dijelovima zemlje. Združene snage islamističkih milicija i njihovih saveznika iz Misrate, „Libijske zore“, osvojile su krajem kolovoza glavni grad Tripoli, nakon zaposjedanja aerodroma koji su dotada držali njegovi nacionalistički branitelji. Tog dana, oni su granatirani iz zraka od strane Egipta i UAE. Libija sad ima dvije vlade, jednu u Tripoliju i drugu na istoku zemlje, i obje se bore za naklonost mnoštva milicija.

Kako se to dogodilo?

Libijske milicije su se međusobno prepucavale otkada su oslobodile zemlju od Muammara Gaddafija uz pomoć NATO-ovih zračnih napada 2011. Ali to prepucavanje se razvilo u borbu između islamista i nacionalista, postavši u totalni rat u lipnju kada su islamisti preživjeli težak poraz na parlamentarnim izborima.

Umjesto da prihvate rezultate, islamistički vođe su optužili novi parlament da njime dominiraju pristalice prijašnjeg diktatora, proglašavajući ga neustavnim i borili su se protiv nacionalističkih milicija koje su držale Tripoli u borbi koja je razorila čitave distrikte tisućama raketa i metaka.

Osvajanje Tripolija od strane Libijske zore koju podržava Katar (nakon čega je sazvan i rivalski parlament koji vode islamisti) izazvalo je zračne napade Egipta i UAE povećavajući strahove od proširenja konflikta u regionalni rat. Postoji tek nekoliko regularnih snaga koje vlada može sazvati, s premijerom Abdullahom al Thinnijem, koji bi morao nagovoriti nacionalističke i plemenske milicije da pokušavaju ponovno zajedno osvojiti prijestolnicu. Libijska vlada je zatražila pomoć stranih vojnih sila da joj pomognu pobijediti opozicijski režim, za koji je ministar vanjskih poslova Mohamed Abdel Aziz izjavio kako je “sada jači nego sama vlada”.

Problemi

Rizik šireg rata Libijski rat je dijelom i sukob između Katara i UAE, dvije zaljevske države, oko utjecaja u Libiji. Dok Katar štiti Alija Salabija, najutjecajnijeg libijskog islamista, UAE je baza za Mahmouda Jibrila, vodećeg libijskog nacionalističkog političara. Obje zaljevske države, zatvorene u četverosmjernom rivalstvu s Iranom i Saudijskom Arabijom, su najprije dopremale vojnu pomoć i novac svojim stranama u redovima libijskih milicija, no zračni napadi Egipta i UAE su bili prvi znak direktne vojne intervencije. Diplomati su zabrinuti da bi ovo moglo izazvati kontra-intervenciju od strane Katara, saveznika islamista.

Da li je Libijska Zora usporediva s ISIS-om? Libijska Zora kaže da nije, inzistirajući kako su oni posvećeni ispunjenju izvornih ciljeva revolucije, stvaranja zemlje koju će voditi „revolucionari“, a ne političari. Oni optužuju izabrani parlament, i zapad, da su progurali Gaddafijeve pristalice na vlast. Njihova postignuća nakon upadanja u prijestolnicu su totalno uništenje međunarodnog aerodroma (već porušenog petotjednim borbama) i spaljivanje 200 kuća, uključujući onu premijerovu, te uništenje vladinih zgrada. Horde milicionera čiste ulice otimajući one koji nose prezimena iz pro-vladinih plemena. Njihov samoproglašeni „premijer“ je prijašnji islamistički gerilac i milicije su odlučne silom se obračunati sa svakom opozicijom.

Potencijalni raspad Libije Libija je konstrukcija ne tako dugog vijeka, cementirana u jedinstvenu državu od strane talijanskih okupatora nakon 1930. Tenzije između regija Tripolitanije na zapadu, Kirenaike na istoku i Fezzana na jugu su stalno prisutne. Njima treba dodati to da je Tripoli sada pod kontrolom Libijske Zore, te nanovo izabranu vladu koja trenutno rezidira u gradu Tobruku u Kirenaiki. Neki u Kirenaiki vjeruju kako je razdvajanje od ostatka države odgovor, primjećujući kako ta regija sadrži dvije trećine libijske nafte, što su najveće rezerve u cijeloj Africi. Vlada je odlučna da se poveže s ostatkom zemlje, no nedostaje joj vojnih snaga da ponovno zauzme Tripoli, što podjelu zemlje čini sve realnijom.

Vojna intervencija Zapada nije vjerojatna Prije tri godine, NATO-ova vojna intervencija u Libiji je bila lagana. Gaddafi je bombardirao civile, i zračni napadi koji su pogurali pobunjenike prema pobjedi su bili jasna podrška pobunjenicima. Sada se ti isti pobunjenici bore jedni protiv drugih i situacija je puno kompliciranija. Libijski sukob se pogoršava i sve je više civilnih žrtava. Formalno, NATO i dalje ima moć da intervenira prema rezoluciji UN-ovog vijeća sigurnosti od prije tri godine, ali sada na Zapadu vlada ekstremna nevoljkost miješanja u ovaj sukob. I Pentagon i britansko ministarstvo obrane vjeruju kako je “čuvanje mira” greška jer će svako slanje trupa neizbježno završiti novim sukobima. Nevoljkost zapadnih političara da interveniraju povećava i istovremeno divljanje rata na Bliskom Istoku.

Stvari bi se mogle promijeniti ukoliko se situacija pogorša i regionalne sile odluče u širim razmjerima uzeti stvari u svoje ruke, i time izazvati rat širih razmjera. Iz ovog razloga, američke i europske sile traže načine kako poduprijeti libijsku izabranu vladu s ograničenom vojnom pomoći, te nagovoriti islamiste da se ponovno povežu s demokratski izabranom vladom.

Da li je Arapsko proljeće mrtvo? Prije tri godine prodemokratske revolucije su pomele Siriju, Jemen, Tunis, Egipat i Libiju. Otada je u Siriji prema procjenama UN-a ubijeno oko 200,000 ljudi, jemenske reforme su u zastoju, Egipat je ponovno pod kvazi-vojnom vlašću, a u Libiji bjesni građanski rat. Samo je u Tunisu uspostavljen koliko-toliko funkcionalan parlamentarni sistem. Ova sumorna stvarnost je dovela do toga da neki otpišu Arapsko proljeće i počnu govoriti o Arapskoj zimi koja ga slijedi. Drugi - optimisti – tvrde kako je ovo krvoproliće dio teških napora stanovništva koje se u borbi za slobodu žestoko odupire starom poretku. Budućnost Libije je na klackalici, s demokratski izabranim parlamentom na jednom kraju zemlje i Libijskom Zorom koja kontrolira Tripoli na drugom. Ne uspjevši osvojiti srca i umove libijskih glasača, islamisti su odlučili vlast uzeti na teži način, otpočevši borbu koja će odrediti hoće li se libijski demokratski san uzdići u orbitu ili će se srušiti na zemlju.

Autor: Chris Stephen, theguardian.com 29.08.2014.

S engleskog preveo: Marijan Oršolić

Prometej.ba 13.09.2014.