Ravnatelj haškog cirkusa u posjeti Beogradu
Dana 24.II.2003., Vojislav Šešelj je (dobrovoljno) polazeći u Haag obećavao kako će otamo „vratiti kao pobjednik, jer je optužnica zasnovana na najobičnijim lažima“, da će pobijediti Tribunal
Među onima koji tim obećanjima nisu vjerovali, bili su i njegovi nekadašnji najbliži suradnici iz Srpske radikalne stranke (SRS), današnji premijer Vučić i predsjednik Nikolić, koji su ga ispratili u Haag. Rastanak je bio dirljiv. Radikali su Šešelju ispred savezne skupštine priredili proslavu povodom odlaska u zatvor, skandiralo se, pjevalo, držalo govore, a okrenulo se i pečeno prase. U Haagu su Šešelja dočekali stari znanci. Kako su tada pisali mediji, Milošević mu je za dobrodošlicu poslao korpu s voćem, a novog prijatelja, kažu, Šešelj je našao i u kolegi s kata Mladenu Naletiliću Tuti.
Odlazak Šešelja u Haag razlikuje se od većine ostalih odlazaka ratnih zločinaca u Haag. Naime, Šešelj se trudio da Carla del Ponte podigne optužnicu protiv njega. Njegov cilj nije bio da nakon suđenja u Haagu bude nužno oslobođen. Naprotiv, odlaskom u Haag on je planirao zaokružiti savršenu karijeru ekstremnog nacionalista, time što bi umro kao mučenik za „nacionalnu stvar“ i tako utvrdio vjeru svojih pristaša. Bio je to lukav potez čovjeka svjesnog da su najbolji dani njega i njegove stranke prošli. Ostanak u Srbiji više nije bio zanimljiv, pa je velikosrpski Don Quijote u haškom sudu prepoznao vjetrenjače protiv kojih će rado dalje boriti. Puno puta Šešelj je ponavljao kako je njegov najveći cilj – besmrtnost njegove duše i njegove ideologije. Poručio je Sudu kako „njegovoj besmrtnoj duši ne mogu ništa“, i da će „ako umre, najvjerovatnije umrijeti od smijeha“. Govorio je da bi volio da ga osude na smrt („Ja bih najviše volio da me osudite na smrt. To bi bio idealan završetak moje političke i pravne karijere.“).
Suđenje je počelo tek 7.XI.2007., 4 i pol godine nakon Šešeljeva dolaska u Haag, uz patetične izgovore Tribunala - kao jedan od razloga ovako kasnog početka suđenja naveden je – manjak slobodnih sudnica! U optužnici se Šešelja teretilo za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u Hrvatskoj, BiH, ali i za zločine u Vojvodini 1991.-1993. Tužilaštvo je planiralo dokazati neposrednu vezu između Šešeljeve huškačke nacionalističke retorike i počinjenih zločina (kako je svojedobno učinjeno s procesuiranim ratnohuškačima iz Ruande).
No Šešelj, koji se kao učen pravnik samostalno branio, brzo je napravio cirkus od svog suđenja. Njegovo su suđenje obilježili satira, ismijavanje, ispadi i budalesanje od kojih su se haški suci crvenili. Šešelj je najprije izjavio da u Haag nije došao radi suđenja, nego radi druženja s nizozemskom kraljicom. U svakoj prilici nastojao je izvrijeđati suce s dosjetkama poput: „Vama da ustanem? Vi ste belosvjetski ološ, a ja sam četnički vojvoda.“, ili: „To što mi vi zavidite zbog dubine i jačine mog glasa, idite na neku hormonalnu terapiju pa to rešite.“, ili: „Ima u ovom tribunalu ljudi kojima je Hitler i dalje glavni ideološki vođa.“, ili Tužitelj: „Molim vas da odgovarate samo sa Da ili Ne”, Šešelj: „Mogu li ja vama da postavim pitanje a da mi odgovorite sa Da ili Ne?“, Tužitelj: „Možete”, Šešelj: „Zna li vaša majka da ste homoseksualac?“. Ovo su još i najbenignije provokacije. Šešelj je otvoreno prkosio Sudu: „Rasturim sve čega se dohvatim. Niko mi ne može ništa. Razaram Haški tribunal u celini. Objavljujem imena zaštićenih svedoka na svom internet site-u. Izazivam vas i da mi sudite za nepoštovanje suda. Deset procesa se protiv mene vodi i ništa mi ne možete“. Morbidnim i vulgarnim rektalno-faličnim metaforama je vrijeđao suce i tužitelje, ismijavao je i svjedoke, poput jednog američkog fizičara i sociologa kojeg je uhvatio u nepoznavanju materije o Avogadrovom broju i masi elemenata. Štrajkao je glađu, obznanjivao imena zaštićenih svjedoka... Ljudi su se počeli pitati hoće li na kraju Haag izreći presudu Šešelju ili on Haagu.
Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristio je najviše za proširivanje svog bogatog proznog opusa. Boraveći u Haagu, ispisao je knjige sa sljedećim naslovima: „Lažljiva haška pederčina Džefri Najs“, „Engleski pederski isprdak Toni Bler“, „Očerupana haška ćurka Kristina Dal“, „U čeljustima kurve Del Ponte“, „Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton“, „Hitlerovi najverniji sledbenici Helmut Kol i Hans Genšer“, „Haško bajramsko prase“, „Vatikan glavno Satanino gnezdo“, „Rimska kurija večito žedna srpske krvi“, „Evropska unija satanistička tvorevina“, „Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“ itd. Punih jedanaest i pol godina haški suci nisu uspjeli osuditi jednog ovakvog čovjeka.
Šešelj je na koncu uspio blokirati rad Tribunala, uspio je izboriti čak i izuzeće jednog suca i ostati imun na sva kažnjavanja zbog javnog ismijavanja ugleda Suda. Šešelju je prvostupanjska presuda trebala biti izrečena u listopadu 2013., no, tada je danski sudac Frederik Harhoff napravio glupost s obznanjivanjem detalja o radu suda, Šešelj je iskoristio nabačenu lopticu i blokirao suđenje. Koje se otada nije maknulo s mrtve točke. Harhoff je u objavljenom pismu kritizirao Haški sud da donosi političke odluke i tako je Šešelj dobio čak i argument za svoju tvrdnju kako će na svom suđenju „demaskirati antisrpsku zaveru“ Tribunala. No, dobio je i više od toga. Još 31.9.2013. neki su predviđali da bi nakon diskvalifikacije suca Harhoffa Šešelj s vremenom mogao biti pušten na slobodu. Mnogi nisu vjerovali da je to moguće. Sjećam se kako je na Peščaniku u srpnju ove godine Miloš Vasić uvjereno konstatirao kako „Šešelj ne dolazi“.
I onda, prije nekoliko dana, sudsko je vijeće odlučilo da se Šešelj privremeno oslobodi i to bez obavezivanja na poštivanje bar minimalnih uvjeta, da neće utjecati na svjedoke i žrtve. Dakle, epilog suđenja izgleda ovako: niti je Šešelj osuđen, niti je oslobođen, niti itko zna kada će doći presuda. A prošlo je 11 i po godina. Sud je pilatovski oprao ruke od ovog slučaja, ne želeći da još jedan optuženi umre u Tribunalu. Ali ako ga već nisu mogli osuditi (a morali su), i ako su ga morali poslati na liječenje, nisu ga trebali slati na liječenje u Beograd, nego u najbliži sanatorij u Haagu.
I tako je pušten čovjek koji je uživo u tv-programu, na Minimaksoviziji 1991. mahao pištoljem pred problijedjelom Draganom Mirković i govorio kako Hrvate treba klati zahrđalim kašikama. To je čovjek koji je otvoreno govorio kako granica „nove Jugoslavije treba biti na liniji liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“, i u svrhu tog cilja upućivao svoje dobrovoljce u Hrvatsku i BiH, gdje su ovi činili strahote. To je čovjek koji je 1999. prijetio da nakon NATO-ovih udara „Albanaca na Kosovu neće biti“. Eto, tog i takvog je čovjeka Haag pustio na slobodu. Na kraju je Šešelj još najavio kako će tražiti odštetu u visini 12 milijuna eura za sudske troškove i vrijeme provedeno u Haagu.
{youtube}Y5g8YifGqiA{/youtube}
Šešelj u "zabavnoj emisiji" zabavlja oduševljenu publiku. Ludost i užas dovoljni za pet doživotnih kazni
Neki će reći da je možda Tribunal baš najviše razočarao Šešelja time što ga je oslobodio. Jer on na taj način neće umrijeti kao neosuđeni=nevini mučenik u po Haaga. No, pravo je pitanje zašto je haškim sucima bilo nemoguće osuditi ovog zločinca nakon toliko godina suđenja? Da je kojim slučajem Šešelj bio nevin, dosad bi već bio 10 puta osuđen. Eto takvo je to međunarodno pravosuđe. Bezlično, neutralno i politikansko – ne bih se čudio da je Šešelj do kraja uspio još i uvjeriti haške suce u velikosrpsku nacionalnu ideju. Ovakav kakav jest, Haški sud ne bi ni Hitlera ili Staljina uspio osuditi. Ovime je totalno poništen sav kredibilitet Haaga, i poništeno je i ono malo dobroga što je taj sud uradio. A suci koji u 11 i po godina nisu uspjeli osuditi Šešelja ne samo da nisu zaslužili suditi u Haagu, nego su zaslužili da se protiv njih digne optužnica.
I tako su jučer, dok Europa slavi pad Berlinskog zida, srpski radikali proslavili povratak Vojislava Šešelja u Beograd i simbolični pad Haškog suda. Iako pušten zbog teške bolesti, Šešelj je najavio: „Politika mi je prioritet, pa tek poslije liječenje.“ Vidno bolesni Šešelj odmah je po dolasku u Srbiju počeo s liječenjem: prva terapija bila je govor braći radikalima u kojem je govorio o pobjedi nad „globalističkom zvijeri“ haškim Tribunalom, i koji je završio poklikom „Živela Velika Srbija!“ Ohrabreni povratkom vojvode, srpski su radikali ovih dana baljezgali kako neće više biti rata s Hrvatima, ali da i dalje vjeruju da su Knin, Dubrovnik (i Sarajevo) srpski gradovi. Ako ova omamljenost potraje, možda se i naprave skice za lansiranje drona nad Tiranom u uzvratnoj utakmici protiv Albanije, na kojemu će biti zastava Velike Srbije od Trsta do Soluna.
Najavio je Šešelj ovih dana i da će po izlasku iz zatvora dobiti svoju osvetu. A mete njegove osvete su bivši učenici Vučić i Nikolić, koje je u naslovima svojih proznih majstorija Šešelj nazivao: „haški denuncijant“ i „propali pučista“ (Nikolić) te „srpski Baron Minhauzen“, „portparol lopovske stranke“ i „Sanaderova mačkica“ (Vučić). Teško da im Šešelj može bitno naštetiti kao politički oponent – politička snaga njegove stranke je marginalna. No, Šešelj može upornim podsjećanjem na prošlost ove dvojice oslabiti njihov politički položaj. Što bi čak moglo rezultirati time da se ova dvojica vrate nacionalizmu i populističkoj retorici, ukoliko osjete da s trenutnim proeuropskim kursom više nemaju izgleda. A Šešelj ima svašta za reći o ovoj dvojici, npr. jednom je izjavio: „Ako sam ja umiješan u ratne zločine, onda je moj direktni saučesnik Tomislav Nikolić. /.../ ja sam Nikolića 1993. na Knežini (Romanija) proglasio za srpskog četničkog vojvodu. /…/ Tomislav Nikolić je bio negdje mjesec-dva dobrovoljac u Slavoniji. Naš generalni sekretar Aleksandar Vučić je prije ulaska u našu stranku bio dobrovoljac u četničkom odredu kod Slavka Aleksića na Jevrejskom groblju, pa je otud povučen da radi na TV Pale jer se pokazalo da se dobro razumije u taj posao.“
U cijeloj priči najporaznije je to što žrtve Šešeljeve huškačke retorike neće dobiti nikakvu satisfakciju. Mnogi građani Hrvatske i BiH dobro se sjećaju što su radili ljudi koje su nazivali „šešeljevcima“. A još u svibnju 1993. Vijeće sigurnosti je odlukom o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine s područja bivše Jugoslavije u Haagu svečano obećalo žrtvama da se njihov glas čuo i da će počinitelje stići pravda. Međutim, ta obećanja nisu ispunjena. Zato je Šešelj svoja obećanja da će se vratiti iz Haaga i da će tamo više suditi on Haagu nego Haag njemu uredno ispunio. Zvuči zastrašujuće, ali ispada da je Šešeljeva riječ pouzdanija od one haškog suda.
Da ipak ne bih završio priču s ovom žalosnom konstatacijom, za kraj jedna duža priča koja se tiče Šešeljeve prošlosti. Kako je ovaj inteligentni čovjek uopće mogao postati ovo što jest? U sjećanjima sarajevskog novinara Ozrena Kebe (Šešelj mu je bio profesor na FPN-u), mladi Šešelj se opisuje kao zanimljiv, natprosječno inteligentan, duhovit čovjek, koji je pravni fakultet u Sarajevu završio za samo 2 godine, svojim nastupima na ispitima oduševljavajući i zabavljajući studente i profesore. U 25. godini postaje najmlađi doktor znanosti u povijesti Jugoslavije (doktorirao s temom „Politička suština militarizma i fašizma“!), na čemu mu čestita sam Tito. E sad, jedna neprovjerena urbana legenda govori kako je prošlo to Titovo čestitanje Šešelju. Kad je, navodno, Tito primio Šešelja i čestitao mu doktorat riječima „Čestitam doktore“, Šešelj mu je odvratio „Hvala, majstove“ (aluzija na Titov bravarski zanat).
Fotografija Šešelja iz studentskih dana
Inače, Šešelj je bio član Partije, a u nju je primljen s nepunih 17 godina. Kao profesor Šešelj je bio omiljen među studentima, svima je dijelio devetke i desetke, ali ih je vlastitim primjerom uistinu poticao da uče i šire znanje. Kažu da su se u to vrijeme profesori s fakulteta sastajali jednom tjedno i do duboko u noć raspravljali o važnim političkim pitanjima. Kad bi se svi razišli i otišli na spavanje, mladi Šešelj je ostajao budan još nekoliko sati, zapisujući najinspirativnije ideje iz tih razgovora. No, problemi su došli kad je Šešelj razotkrio plagijat uz pomoć kojeg je jedan ambiciozni magistar, član Partije, postao doktor. Šešelj nije mogao ni htio šutjeti o tome, razočarao se u komunizam i to ga je koštalo gubitka naklonosti Partije, ali i dotadašnjih prijatelja profesora, koji su ga kao politički sumnjivog izbjegavali. Ubrzo je uhićen i završio u zatvoru. Osuđen je zbog „kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja“ na osam godina. Pričalo se da su mu u zatvoru od života napravili pakao, da su ga podvrgli raznim psihičkim torturama i da su ga čak seksualno zlostavljali. To je neprovjereno, ali svakako se Šešelj kao „kontrarevolucionar“ nije dobro proveo u komunističkom zatvoru.
Ruku spasa su ovom frustriranom intelektualcu u smiraju Jugoslavije lukavo pružili lovci na duše Dobrica Ćosić i drugi beogradski salonski nacionalisti, i tada se rađa Šešelj kakvog mi danas poznajemo. Tko zna, da su se stvari drugačije odigrale, možda bi Šešelj danas bio jedan od najvećih intelektualaca na prostorima Jugoslavije, a ne mentalno oboljeli starac koji frustracije iz komunističke mladosti bezuspješno pokušava zaliječiti promocijom retrogradnih šovinističkih velikosrpskih ideja.
Autor Marijan Oršolić
Prometej.ba 11/2014