Reakcija Hansa Künga na smjenu glavnog urednika Svjetla riječi | Smiju li teolozi šutjeti?
Posljednjih mjeseci provinciju Bosnu Srebrenu potresa slučaj smjene glavnog urednika franjevačkog lista za vjeru i kulturu „Svjetlo riječi“ Drage Bojića. Međutim, taj slučaj je daleko nadišao bosansko-hercegovačke, kao i crkvene okvire i postao je primjerom ušutkavanja, mnogi će reći, jedne od posljednjih oaza slobodnoga, kritičkoga i dijaloškoga novinarstva. Nakon smjene glavnog urednika „Svjetla riječi“ uslijedile su brojne reakcije u BiH i Hrvatskoj. Tim reakcijama pridružio se i jedan od najuglednijih intelektualaca današnjice, teolog Hans Küng koji je ekskluzivno za Jutarnji list poslao svoj tekst o šutnji teologa spram crkvene vlasti. Taj tekst će se naći u trećem svesku Küngovih memoara koji će na njemačkom jeziku biti objavljeni krajem ove godine. Jutarnji list, 27. 7. 2013.
„Qui tacet, consentire videtur!“ Rečenica iz papinskih dekretala: „Tko šuti, izgleda da se slaže!“ Iz mnogostrukog iskustva vrlo dobro znam da se mnogi katolički teolozi, iako se pred nadmoćnosti pape i episkopata ne usuđuju otvoreno govoriti, ni u kojem slučaju ne slažu. Njima poručujem: „Qui dissentit, loqatur – Tko se ne slaže, neka govori!“ Ili ako samo u krugu kolega i prijatelja otvoreno i slobodno govore: „Ono što vam skrovito šapću na uho, propovijedajte s krovova“ (Mt, 10,27).
Smijemo li dakle kao teolozi spustiti jedra i ponašati se kao neki crkveni vođe, samo zato što trenutno vlada tromost? Smijemo li zbog toga odložiti i vesla i očajavati? Ili jednostavno plivati skupa sa službenim crkvenim mainstream-om? Ne, teologija u kršćanstvu ima svoje vlastito dostojanstvo i odgovornost. Upravo je u vremenima pritiska, zastoja i rezignacije važno da ne odustanemo od nade, da usprkos svemu budno opažamo i potičemo znakove za daljnji pozitivni ekumenski razvoj, da mislimo dalje, da zauzimamo stav u našim javnim istupima... Prema temperamentu i svatko na svoj način: blago i tiho ili glasno i jasno.
Naravno, nijedan profesor ne bi trebao bez nužde zahtijevati nasljedovanje starozavjetnih i novozavjetnih proroka. Ni na jednom teološkom fakultetu ne može se diplomirati niti habilitirati za proroka; i tko bi uopće, poznajući pritom sav nepodnošljivi teret proročke zadaće, i samo težio takvome zvanju... Biblijski kazano, ovdje se ne radi o nasljedovanju apostola, ni o nasljedovanju proroka, ali svakako, o nasljedovanju učitelja – didaskaloi, doctores, što teolozi smiju zahtijevati. Skupa s Pavlom smiju onda provokativno pitati: „Jesu li to onda svi učitelji?" (1 Kor 12,29). Pavao smatra da nisu, pa kaže: „Različite su karizme, milosni darovi“ (1 Kor 12,4). I tako je "Bog u Crkvi postavio jedne za apostole, druge za proroke, treće za učitelje“ (1 Kor 12,28). Teologija se, za razliku od proroštva, ne temelji izravno na objavi, nego na predaji. Za razliku od proroštva ona je manje direktni nagovor za konkretnu situaciju, a puno je više načelno izlaganje i poučavanje; ona se manje ostvaruje intuitivno-apelacijski, a više eksplikativno-sistematski. Naravno da su u konkretnoj situaciji prijelazi između proroka i profesora (učitelja) propusni, i mogu postojati situacije u kojima je profesor uvučen u proročku ulogu.
„Jao meni ako evanđelja ne navješćujem“, kaže Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (9,16). "Jao meni, ako ne poučavam istinu evanđelja“, trebao bi u kršćanstvu učitelj govoriti samom sebi. Ili će i danas kritički teolozi morati šutjeti u Rimokatoličkoj crkvi, kao što su već šutjeli na početku 20. stoljeća, pred antimodernističkom hajkom za vrijeme Pija X. ili za vrijeme kampanje protiv „Nouvelle Theologie“ za vrijeme Pija XII. polovicom 20. stoljeća? Tako su često u povijesti Crkve šutjeli – i ne samo u ovoj Crkvi. Tako često su bili i ušutkivani. Trebaju li dakle opet samo dvorski teolozi imati pravo na riječ, teolozi čija se glavna funkcija, od vremena cara Konstantina i dvorskog biskupa Euzebija, sastojala u tome da svojim visokim glavarima dostavljaju argumente, tekstove i ideologije? Ne, ne smije više nikad dogoditi da „Doctores taceant in Ecclesia – Da učitelji šute u Crkvi“ (prema riječima koje se pripisuju Pavlu, a zapravo nisu njegove iz 1 Kor 14,34: „Žene neka na sastancima šute“).
Teolozi se ne smiju ponašati konformistički, već kritički: kritični prema samima sebi, ali i prema svojoj vlastitoj tradiciji i Crkvi. Jer kakve su posljedice za Crkvu u kojoj teolozi šute? Tada se nitko neće u intelektualnoj čestitosti truditi oko kritičkog razlikovanja: da uvijek iznova analizira dobru tradiciju (postoji i ona loša), autentični nauk (postoji i krivi), izvornu kršćansku poruku (postoji i ona koja nije izvorna); te da istinu Evanđelja od nekoć, ovdje i sada uvijek iznova aktualizira. Teologija treba, ona zapravo mora biti u kršćanstvu: na mišljenju utemeljeno obrazloženje istine kršćanske vjere. I obveza je kršćanskog teologa tražiti kršćansku istinu u istinitosti. I to i u uvjetima protiv represije vlastitoga crkvenog vodstva.