Bosna i Hercegovina je već odavno notorno nezadovoljna država; uzroci nezadovoljstva su divergentni, individualni i kolektivni, sebični i altruistični, ekonomski i politički, i zapravo se sastoje od milion sitnih nezadovoljstava koja nisu ni od danas, ni od jučer, ni od prekjučer, ni od prije deset, dvadeset, pedeset ili stotinu godina. Naprosto, u posljednjih godinu dana sva ta sitna nezadovoljstva su buknula, eskalirala, gdjegod podstičući jedno drugo, gdjegod postojeći neovisno i nepovezano.

Većina državljana Bosne i Hercegovine nezadovoljna je jer im država dosljedno guli posljednje košulje s leđa, i sprema se da u nedostatku košulja počne guliti i kožu.

To je ujedno i svojevrsna konstanta koja možda povezuje najveći broj nezadovoljnika u BiH.

Radnici su nezadovoljni uslovima rada koji ih drže na rubu siromaštva. Poslodavci su nezadovoljni uslovima koji ih drže ispod ruba bogatstva. Politikanti (jer u Bosni i Hercegovini političara i državnika nema) nezadovoljni su jer smatraju da su od građana uzeli malo. Građani su nezadovoljni jer smatraju da su ovi uzeli i previše. Neuki su nezadovoljni jer ne znaju dovoljno ni da vide razloge za zadovoljstvo. Intelektualci su nezadovoljni jer znaju više nego što treba i jer razlozi za nezadovoljstvo daleko nadmašuju, brojem i intenzitetom, razloge za zadovoljstvo. Nezadovoljni su pekari, ljekari i apotekari, nezadovoljni su industrijalci, nezadovoljni su seljaci, nezadovoljni su policajci, prosvjetni radnici, državni službenici, nezadovoljni su bankari i rudari, nezadovoljni su pisci i pjesnici, nezadovoljni su gledaoci, čitaoci, slušaoci, kritičari, nezadovoljni su odrasli i djeca, nezadovoljni su...

...pa, manje-više nezadovoljni su svi.

Ali, čini se da u posljednjih godinu dana nijedan oblik nezadovoljstva nije dosegnuo taj stepen radikaliziranosti kao političko nezadovoljstvo.

Autor ovih redaka vjeruje i vjerovao je u Bosnu i Hercegovinu. Nije to sada bila neka duboka, nesalomiva, fanatična vjera patriote koji bi položio svoj ili tuđi život za ideju države. Naprosto, to je bila vjera da državljani Bosne i Hercegovine mogu razabrati, prepoznati i inzistirati na realiziranju interesa koji nisu apstraktni i nisu utopijski. Vjera da svi koji žive u Bosni i Hercegovini mogu prepoznati krajnje vrijeme za fokusiranje na progres i nadoknađivanje svega propuštenog, nakon toliko godina koliko je prošlo od rata, tog sidra kojeg svi drže spuštenim ili pak spuštaju po potrebi, a da tek malobrojni pomišljaju da bi možda bilo vrijeme otisnuti se u potrazi za kvalitetnijim životom. I pri tome nije riječ o traženju te kvalitete života u Njemačkoj, Holandiji, Irskoj, Italiji, Sloveniji, Americi, Australiji, ne, nego o prepoznavanju da debelo kaskamo za ostatkom zapadnog svijeta općim mentalitetom, stanjem svijesti, etikom, građanskom sviješću, da Pandorinu kutiju zvanu privreda i ne otvaramo.

Da se razumijemo, nije Bosna i Hercegovina jedina država sa problemima, kako onim globalnim, tako i lokalnim. Sve države imaju svoje manje ili veće probleme, goruća unutarnja pitanja, bitne spoljnopolitičke brige, građanin svake države opsuje katkad i državu i vladu i poziciju i opoziciju i porez i sunce i svijet i idiota iz komšiluka koji pušta Patribrejkerse u tri ujutro i kozu koja nikako da se udostoji pokupiti govna iza svoja dva maltezera.

Ali Bosna i Hercegovina već decenijama dosljedno ustraje na sranju, i to ne ovom gore jednostavnijem, maltezerovom.

I autor ovih redaka više ne vjeruje u to da građani Bosne i Hercegovine mogu razabrati, prepoznati i inzistirati na realiziranju interesa koji nisu apstraktni i nisu utopijski. Ta je vjera erodirala pod decenijama sranja čiji se kontinuitet i opstojnost nikako ne dovode u pitanje, ili barem ne od demokratske većine potrebne da se društvo otisne naprijed.

U svjetlu političkih kriza koje potresaju državu, i u svjetlu svega što smo mogli vidjeti, čuti i pročitati, od SNSD-ovih predizbornih secesionističkih sapunica, preko SDA-ovog zazivanja međunarodne intervencije, do HNS-ovih ili, tačnije, HDZ-ovih prijetnji Samoupravom v2.0, kroz sijaset nebuloza produciranih od drugih političkih subjekata, novinara, kolumnista, online komentatora i tastatura ratnika, jedna stvar je postala savršeno jasna, i jedan se, štono bi rekla narodna izreka, bik mora uhvatiti za rogove, koliko god to bilo gorko i teško svima nama kojima je bliska ideja države koja bi pripadala prije svega građanima, a ne primarno narodima.


Država-slučaj

Građanska Bosna i Hercegovina u ovom razdoblju njene egzistencije, u ovom komadu prostorno-vremenskog kontinuuma, naprosto nije moguća.

Možemo mi kopati po novijoj i starijoj povijesti, možemo pisati knjige, možemo organizirati naučne skupove, simpozijume, tribine, možemo dovoditi ajnhorste i palmere, klintone i bajdene, satlere i borele, milanoviće i vučiće, Rašku i Osmansko carstvo, Dušana i Tvrtka, Garašanina i Starčevića, možemo, u najkraćem, dohvatiti bilo koji argument ili načeti bilo koji diskurs, raspiriti bilo kakvu raspravu – to neće riješiti problem Bosne i Hercegovine, niti će riješiti sva gore navedena i druga nezadovoljstva koja vriju u ovom loncu. Mostar je svojevremeno bio okršten kao grad-slučaj, i u nekoliko su se navrata politikanti laćali argumentacije kako žele ili ne žele državu-slučaj.

Ali Bosna i Hercegovina jeste država-slučaj.

Nije to više pitanje historije, nije pitanje državnosti, suvereniteta, granica, nije pitanje etnonacionalizma, nije pitanje Dejtonskog sporazuma, baš kao što ni ta ozloglašena konstitutivnost, majka svih državotvornih kočnica i kamen o koji se spotiče funkcionalnost države, nema dejtonske korijene nego ju je taj nesretni Opći okvirni sporazum za mir samo izvukao iz sehare u kojoj je uredno stajala pod čuvenom “ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska”. A čak ta konstitutivnost ni tu nije rođena, nego je samo utkana u relativno modernije tkivo Bosne i Hercegovine. Da ne sežemo predaleko u povijest, još je presvijetla carevina zajedno sa svojim namjesnikom Kalajem lomila na konstitutivnosti zube, stotinu i kusur godina prije nego će je Dejtonski sporazum uvesti u XXI stoljeće.

Konstitutivnost, multietničnost, višenacionalnost, to su principi koji su čvrsto vezani uz Bosnu i Hercegovinu, povijesno utkani u njen identitet, i kodificirani ništa manje u AVNOJ-evskoj BiH nego u dejtonskoj.

Možda konstitutivnost naroda kako je predviđena u dejtonskim aktima i institucijama nije ništa drugo nego ružna gusjenica iz koje će se jednom, tjerana točkovima duhovnog i intelektualnog napretka, izroditi raskošni leptir građanske države u kojoj će strah od dominacije, preglasavanja, majorizacije, aparthejda biti nezamislivi politički apsurd.

Međutim, u ovom trenutku, takvo državno uređenje zaista jeste utopija.

Realpolitičko, pragmatično gledište ne nameće drugu provodivu opciju izuzev uvažavanja postojećeg stanja, a postojeće stanje je stanje nepovjerenja, nerazumijevanja, latentnog i manifestnog šovinizma motiviranog slijepom mržnjom, strahom, manipulacijom, općom nesigurnošću, postojeće stanje je stanje institucionalne paralize, kleptokratije, odsustva građanske svijesti, stavljanje kolektiva ispred pojedinca i zamagljivanja objektivnih životnih prioriteta.

Koliko god bilo idealno da većina državljana BiH shvati da dominantan dio postojećeg stanja duguje političkim manipulacijama, iskrivljavanju i manipuliranju poviješću, ideološkoj propagandi, bezumnom fundamentalizmu i zadrtom tradicionalizmu, koliko god bilo idealno da se svi u Bosni i Hercegovini uhvate za ruke, zapjevaju “na svijetu postoji jedno carstvo” i prestanu posmatrati politički i društveni život ove države kroz etnonacionalističku prizmu, to se u bliskoj budućnosti neće desiti. Četrdeset i pet godina Jugoslavije, bratstva i jedinstva, drugarica i drugova, sletova i štafeta, šopinga po Trstu i kampiranja po Primoštenu ne da nije spriječilo, nego je možda i doprinijelo ratnoj eksploziji devedesetih, kao što balon pod isuviše velikim pritiskom prije pukne nego što promijeni oblik. Građanski orijentiran kolektiv u Bosni i Hercegovini (i pri tome tu ne podrazumijevamo latentni šovinizam, prikriveni ili otvoreni nacionalizam pod krinkom borbe za građansku BiH, a koje forsiraju izgubljeni i nekompetentni politikanti) isuviše je malobrojan u ovom trenutku, a postojeće stanje isuviše kompleksno i ispunjeno tenzijama, a da bi taj kolektiv kreirao kritičnu masu i uspješno realizirao promjene.

I dok je postojeće stanje takvo kakvo jeste, jedino što ostaje jeste uvažiti potrebe realpolitičkog i pragmatičnog gledišta, i doći do određenog kompromisa. Zašto bi u moru općeg nezadovoljstva ijedna strana, a strane su itekako jasne, dobila rješenje kojim bi bila zadovoljna?

Najviše što građanski orijentiran kolektiv može dobiti u ovom trenutku jeste implementiranje mehanizama zahtijevanih presudama poput one Sejdić-Finci, i eliminiranje one diskriminacije koja narušava pravo svakog građanina ne samo da bira, nego i da bude biran.

Najviše što konstitutivni narodi ili, što je preciznije, njihovi uglavnom samozvani predstavnici mogu dobiti jeste kompromisno rješenje koje će djelomično uvažiti etnonacionalni diskurs, želje i potrebe, te doprinijeti smanjenju političkih tenzija. Zapravo će ona strana, koja prva prepozna taj put i odluči se ići njime umjesto ohrabrivati stanje nesigurnosti, biti svojevrsni pobjednik tog silnog natezanja koje nosi malo do nimalo koristi narodima jer će barem u odnosu na tu kategoriju konstitutivnog naroda demonstrirati neki oblik odgovornosti.

Bile isprovocirane ili ne, bile vještački producirane ili ne, tenzije su stvarne. Pod prašinom koju diže politikantstvo gube se i lopovluk, i laži, i korupcija,i obmane, i propaganda, i sve se utapa u toj prašini i poprima tu otužnu, monotonu sivu boju u kojoj politički mahom needucirani i neosviješteni državljani BiH ne mogu razaznati gdje počinje borba protiv ugrožavanja naroda i pripadnika naroda, a gdje borba protiv ugrožavanja i za interese politikanata. U prašini koju diže politikantstvo gube se i prilike, i mogućnosti, i opcije, i šansa za napretkom, i nada za boljitkom.


Realpolitika i pragmatizam

Etnonacionalne pozicije su uglavnom dobro poznate. Znaju se pozicije Bošnjaka, Hrvata, Srba, znaju se kolektivno njihove dominirajuće percepcije i doživljaji sebe i drugih, znaju se njihove potrebe, njihove želje, znaju se interesi politikanata koji njima nastoje manipulirati i bukom nastoje zaglušiti glasove razuma. Nije realno, niti moguće očekivati da te pozicije dožive radikalan obrat, a naročito ne u uslovima koje su politikanti pažljivo orkestrirali i tempirali eskaliranje predizbornih tenzija. Do kraja ove 2022. godine, prije će biti gore nego što će biti bolje.

Međunarodni faktori, koja god strana na njih računala, nemaju pretjeranog interesa da se radikalno pozabave unutarnjim pitanjima Bosne i Hercegovine; toliko je jasno demonstrirano u prethodnom periodu.

S druge strane, radikalno bavljenje međunarodne zajednice unutarnjim pitanjima Bosne i Hercegovine i nije nešto na što se možemo, smijemo i trebamo osloniti.

Koliko god to bilo naizgled civilizacijski sporno, koncept konstitutivnog u Bosni i Hercegovini trenutno je odnio pobjedu nad konceptom građanskog. Čak i neka buduća evolucija u tom pogledu neće biti jednostavna niti brza. Po treći put – realpolitički, pragmatični pristup nalaže potrebu iznalaženja i prihvatanja kompromisnih rješenja. Kao što je građansko društvo u BiH trenutno na nivou utopije, postalo je također praktično nemoguće živjeti političku i društvenu utopiju u kojoj devedesete, rat, njegov tok, ishod, zločini, posljedice, determiniraju, privilegiraju ili dezavuiraju. Devedesete su prošle, i ostalo je mnogo rada na katarzi pojedinaca i kolektiva. Ni te katarze neće biti u uslovima u kojima se politikantstvu dopušta da svojim djelovanjem zabašuruje realne, ozbiljne, ključne interese državljana BiH, bili oni konstitutivni ili ne. A politikanstvo može najuspješnije opstajati samo na tenzijama, ne i na kompromisima.

Godina je 2022. Ustav Bosne i Hercegovine, ustavi entiteta, narodi, njeno političko i društveno uređenje su u ovom trenutku, u ovom komadu prostornog i vremenskog kontinuuma – jasni i nepromjenjivi. Koliko god to bilo neugodno, koliko god to bilo teško, koliko god bilo gorko, Bosna i Hercegovina je država-slučaj, slučaj kompleksan, kompliciran, opterećen samim sobom.

To neće riješiti niko sa strane. Nikakva diktatura, nikakav diktat nije dugoročno riješio niti može riješiti ovakve slojeve problema pod kojima izdišu država i ljudi u njoj. Nikakva sporedna i naknadna pamet neće iznjedriti rješenje.

I po četvrti put – realpolitički i pragmatični pristup mora unutar države Bosne i Hercegovine doći do nekog rješenja. Ono će možda biti suboptimalno, možda će biti samo jedno dodatno nezadovoljstvo u moru drugih.

Ali postoje nezadovoljstva iz kojih mogu proisteći pozitivne posljedice, proaktivnost i koraci ka unapređenju. Potrebno je samo da se prašina spusti dovoljno da bi se taj put makar mogao nazrijeti.

Loris Gutić, Prometej.ba