Ovaj tekst posvećujem mojoj drugarici A., koja još uvijek vjeruje u ideale i ljude.


Posljednjih trideset godina društvo se na globalnom nivou susreće sa fenomenom koji, u nemogućnosti boljeg i adekvatnijeg imenovanja, političke znanosti i politička filozofija nazivaju ispražnjenjem demokratskih institucija i kolapsom javnosti. Kolaps javnosti doveo je do sada već katastrofalnog snižavanja kriterija javne debate i javne rasprave. U bosanskohercegovačkom društvu, kao uostalom i u svim društvima u regiji, sve to je vidljivo bolje i više naprosto zato jer smo mali pa se sve vidi u krupnom planu. Dok stojimo pred ambisom koji se svakim danom zumira, čime perspektiva koja se ispred nas ukazuje gubi na dubini, a dobija na oštrini, nivo ili kvalitet javne rasprave sve više opada. Oporavku nisu doprinijele ni stotine ni hiljade NVO organizacija ni debatnih klubova ni parlaonica. Jedan takav debatni klub vodila je nekadašnja profesorica filozofije, a današnja novoimenovana federalna ministrica kulture i sporta Sanja Vlaisavljević. Utoliko se u ovom tekstu obraćamo i govorimo o Sanji Vlaisavljević, ministrici, a ne o Sanji Vlaisavljević kao privatnoj osobi. To su dva registra ličnosti i bitno ih je razlikovati. U kojoj mjeri se prožimaju to nije pitanje javnosti, nego pitanje savjesti i časti novoimenovane ministrice kulture i sporta.

U jučerašnjem gostovanju na televiziji N1 novoimenovana ministrica kulture i sporta izrekla je nešto što je do trenutka pisanja ovog teksta već izazvalo lavinu komentara na društvenim mrežama kao i reakcije opozicije koje su pozvale na smjenu ministrice koja tu funkciju obnaša tek nekoliko dana. Šta je to toliko sporno kazala Sanja Vlaisavljević? Kazala je, izražavajući slaganje sa dugogodišnjom HDZ-ovom perjanicom Lidijom Bradara, da ratni zločinci po odsluženju kazne trebaju biti rehabilitirani u društvo.

Načelno je kazala istinu i otvorila veoma važno pitanje: da li, kada i prije svega kako društvo treba rehabilitirati ratne zločince pa onda gradacijom (jer pravo poznaje gradacije) i zločince uopće? Ma kako bolno to pitanje bilo, ono jeste legitimno. Ma kako teško bilo to pojmiti, najgore zločine su počinili ljudi, dakle ljudska bića. Pitanje retribucije, prevencije i rehabilitacije čine suštinu modernih pravnih sistema (premda se naravno rasprave o ovim pojmovima i modelima nalaze još i u predmodernim izvorima). Drugim riječima, rehabilitacija ratnog zločinca i recimo silovatelja, premda se obje obuhvaćaju pojmom rehabilitacije (ovdje u pozitivnom značenju ovog pojma) nemaju istu pravnu težinu. Društveno gledano, ni ratni zločinac ni silovatelj ne prestaju biti ratnim zločincem i silovateljem po odsluženju kazne. Ne prestaju biti ni ljudskim bićima, te upravo zbog toga pravo, u svojoj pozitivnoj namjeri, zagovara barem mogućnost restorativne pravde.

Ideja restorativne pravde počiva na principu kojim se zločince (ratne ili zločince za druga teška djela) suočava sa njihovim žrtvama i širom društvenom zajednicom, te se kroz institut pokajanja i jasnu svijest o počinjenom djelu, nastoji umanjiti bol, šteta i zla nanesena počinjenjem zločina. Ukoliko je odsutan institut pokajanja, prvi i nužni korak, ne samo da je jako teško, nego i nemoguće govoriti o rehabilitaciji u pozitivnom značenju. Naravno, proces je kompliciran, jer pored instituta pokajanja pretpostavlja i spremnost društva da to pokajanje prihvati. U oba slučaja proces nije tek ili samo isključivo pravne, nego i političke prirode. To nas pak dovodi upravo do pitanja politike koje je u slučaju ratnih zločina centralno i za nas u regiji nešto preko čega se ne može tek tako olako preći svodeći pitanje na individualizirani pravni akt.

Upravo tu dolazimo i do problema koji bi kao ministrica bilo čega Sanja Vlaisavljević morala sagledati ne kao privatna osoba, nego kao netko tko obavlja javnu ulogu i funkciju. Dakle, ukoliko se uistinu zalaže za građansko, multikonfesionalno i multikulturalno društvo onda je Sanja Vlaisavljević, ministrica, jučer trebala kazati da je pitanje rehabilitacije jako važno, ali da se ne slaže sa gospođom Bradara, jer problem u našim društvima nije manjak, nego upravo suprotno - višak rehabilitacije. Upravo je višak, a ne manjak razlogom zbog kojeg su naša društva miljama daleko od restorativne pravde. Utoliko je ministrica kulture mogla kazati, ali je odlučila da ne kaže, da je opće poznato da živimo u društvima povampirenog historijskog revizionizma u kojima pojam i ideja rehabilitacije imaju samo i isključivo negativni predznak, da ne služe svrsi restorativne pravde, nego upravo suprotno, da služe da bi se rehabilitirali nacisti, fašisti, ustaše i četnici, te u konačnici sasvim dosljedno ovoj logici, i zločinci devedesetih. Mogla je novoizabrana federalna ministrica kulture kazati kako će se kao ministrica zalagati za restorativnu pravdu te da će, za razliku od gospođe Bradare, svoju funkciju iskoristiti da antagonizira i članove HDZ-a i one pripadnike hrvatskog naroda koji u zločincima vide heroje. Suština politike i političkog djelovanja ne sastoji se tek u antagoniziranju političke opozicije, nego upravo suprotno, u antagoniziranju onih koji su u “vlastitim redovima“.

Naime, politička stranka koja je novoizabranu ministricu imenovala na tu funkciju najavila je da će na mjestu stradanja Bošnjaka, uz novac koji će doći od hrvatske države, dakle na mjestu nekadašnjeg logora Heliodrom u kojem je boravilo hiljade i hiljade Bošnjaka i muslimana, otvoriti muzej HVO-a, dakle iste one vojske koja je ljude držala zatočenima u tom logoru. To je nepatvoreni historijski revizionizam, baš kao što je to slučaj i na mjestima stradanja i u logorima u Republici srpskoj, gdje je primjerice na mjestu logora Trnopolje kroz koji su prošle desetine tisuća ljudi (dio logorskog kompleksa Omarska, Keraterm i Trnopolje) lokalna boračka organizacija dala podignuti spomenik palim borcima VRS-a. Ne treba se zavaravati, postoji i buja i bošnjački revizionizam koji kao i druga dva, izbija iz svake pore, koji kao i druga dva rehabilitira kolaboracioniste naci-fašizma, a ujedno kao heroje slavi i ljude osumnjičene za ratne zločine iz posljednjeg rata koji su obnašali i dalje obnašaju visoke političke funkcije, te na koncu ubijenim civilima srpske nacionalnosti podiže spomenik poput onog na Kazanima koji u najboljem slučaju sugerira da se radi o nesretnom slučaju ili da su se ti ljudi ubili sami, a o bošnjačkim logorima jedva da se govori.

Mogla je tako novoizabrana ministrica kulture reći da je pitanje rehabilitacije važno, ali da naša društva o tome mogu – a i to možda– raspravljati tek apstraktno, iako u tome ama baš ništa nije apstraktno, budući da živimo u društvima u kojima se svaki dan rehabilitiraju naci-fašistički kolaboratori kao i zločinci iz devedesetih, te da problem nije manjak, nego višak rehabilitacije. Da je problem sa kojim se susrećemo upravo taj da se radi o razgradnji, a ne izgradnji javnosti. Da gospođa Bradara i HDZ doprinose, kao i gotovo svi ostali akteri političkog i parlamentarnog života, razgradnji javnosti time što zločince glorificiraju i rehabilitiraju kao uzorite članove društva.

U konkretnom slučaju o kojem je bilo govora radi se o Dariju Kordiću, čovjeku koji se nikada nije javno pokajao za zločin koji je počinio i kojeg ne treba rehabilitirati jer on je odavno već rehabilitiran, on je ugledni član društva, njemu se odaju počasti, njemu se ne uskraćuju nikakva ljudska prava, njemu se ne uskraćuju javni nastupi, njega se nije izgnalo iz sfere javnosti i nije mu se oduzelo pravo na javni govor. Naprotiv, on, kao uostalom i Vojislav Šešelj i slični, uživa u svim pravima i u svim počastima. Mogla je, ali novoizabrana federalna ministrica kulture nije kazala da živimo dakle u sumraku rehabilitacije koji nas udaljava od restorativne pravde tako što glorificira zločince, a žrtve teških ratnih zločina na taj način gura ne samo na marginu, nego još desnije na ionako desnom političkom spektru. Mogla je kazati i to da postoji razlika između toga da ratni zločinci nastave da žive kao ljudska bića i da ih društvo prihvati ukoliko pokažu kajanje i toga da ih se stavlja u javni prostor kao oličenje političke čestitosti. Međutim, jedno je nekoga primiti nazad u društvo kao privatnog građanina, kao oca, sina, supruga, brata, djeda, a sasvim je drugo primiti ga kao gosta javnih, crkvenih i ostalih tribina, gdje se upravo činjenica da nije pokazao pokajanje uzima kao ultimativni čin pokore za “našu stvar“. Pitanje rehabilitacije upravo zbog toga nije tek ili samo pravno pitanje i izazov, nego i političko pitanje par excellence. Politika je kod nas, a i globalno, nažalost svedena na šibicarske trikove. U našoj verziji taj šibicarski trik se sastoji u tome da Gradsko vijeće grada Mostara donese po svemu pohvalnu (i konačno!) odluku kojom se imena ulica koje su bile imenovane po ustaškim poglavnicima i činovnicima imaju preimenovati, dok se istovremeno članovi stranke koja sjedi u tom vijeću i koja postavlja ljude na odgovorne funkcije u državi slikaju sa presuđenim ratnim zločincima iz posljednjeg rata, ozareni kao da se nad njih spustila milost gospodnja. Upravo zbog toga pitanje pozitivne rehabilitacije ostaje tlapnjom svih onih koji razumiju da se za tako nešto moraju stvoriti preduvjeti i stvoriti neka kontrajavnost. Šibicarenje nije izgradnja kontrajavnosti. Dok oni tako šibicarski trguju i švercuju našim životima i traumama, prolazi vrijeme, a kritička oštrica javnosti otupljuje, zatupljuje ili odlazi. Ljudi zajedno žive, ali bez toga da im neko nudi nadu, restorativnu pravdu i zajedništvo, prepušteni sami sebi i svojim strahovima koje političari samo podgrijavaju, dolijevajući ulje na vatru, kao da ljudi već nisu i previše preplašeni, obeshrabreni, umrtvljeni i sami.

Utoliko je jučerašnji nastup novoizabrane ministrice potvrdio isključivo i samo da je bosanskohercegovačka politika oličenje sitnošićarskog ličnog oportunizma, a da je javna debata srozana ispod svake mjere. Priznajem, bilo je simpatično gledati kako se novoizabrana ministrica zapetljala u jeziku te se u jednom trenutku u istoj rečenici sa jedne norme (nominalno bosanske) sama ispravljala na drugu normu (nominalno hrvatsku). Eto, to je vjerodostojan pokazatelj stanja građanske inteligencije i svijesti u ovom trenutku. Za nas kao javnost ostaje pitanje: može li se biti članom HDZ-a (ili SDA ili SNSD-a ili-ili-ili) bez prelaska na normu?

Na kraju, za sve nas vrijedi se podsjetiti da intelektualac nije netko tko naprosto čita ili ima diplomu u rukama, nego netko tko je spreman umjesto ministarski oportunog „niz dlaku“ preuzeti rizik onoga što Foucault naziva neustrašivim govorom. Discipliniranje jezika, baš kao i negativna rehabilitacija, nikada nije bilo i ne može biti neustrašivi govor. To je ono što nas je odvelo i dovelo tu gdje jesmo, do obesmišljavanja i obezvrjeđivanja ideje javnosti i zajedništva, makar i daytonskog. Upravo zbog toga, pitanje mogućnosti pozitivne rehabilitacije treba strogo odvojiti od rehabilitacije historijskih revizionizama ili revizionizma, pošto kod nas sva tri rade po istom principu. To da su oni koji nas politički predstavljaju i dijele pravdu za to nesposobni, naš je koliko i njihov problem. Restorativna pravda je teška i gotovo pa nemoguća, ali ostaje mjestom i prostorom za političku borbu. Na koncu, teška i nemoguća je izgledala i borba jugoslavenskih partizana kojima, kako stvari stoje, nismo dostojni ni cipele čistiti. Ako i kada budemo dostojni da im čistimo cipele, možda i od nas bude nešto u vremenu rastućeg tehno-feudalizma.

Tijana Okić, Prometej.ba