Hvala ti Bože na dobroj Vlasti!

Hvala Vlasti i Vođi jer prodisah i progledah!


U proteklih dvadeset godina mira:

Nikad, ama baš nikad me nije bilo stid mog učešća u ratu. Nikad, ama baš nikad nisam požalio. Nikad, ama baš nikad nisam poželio da sam otišao. Nikad, ama baš nikad nisam poželio da sam poginuo. Nikad, ama baš nikad nisam poželio da sam umro. Nikad, baš nikad nisam poželio da dignem ruku na sebe.

Sad sve to osjetim jer svu moju privrženost ljudima, civilizaciji, svijetu, Bogu, životu je Vlast moje polovice, moje zemlje, mog svijeta objasnila. Dala mi smisao životu.


Traži od nas Vlast da bolesnom djecom prosimo pare, (Nevjerovatna izjava) jer „dobri ljudi“ koji dođu na biznis forume daju novac, hrpe novca, kad im se pruži razlog i prilika da budu humani prema toj jadnoj bolesnoj djeci u siromašnoj zemlji Bosni. Zemlja naša Bosna i Hercegovina tako postade invalid iz Lazarevićeve priče „Sve će to narod pozlatiti“.

Posao je lagan, a lova dobra. Slikaš koje dijete sa kancerom, što gore metastaze to bolji posao. Dođu te metastaze kao oni batrljci iz Lazarevićeve priče. Samo bolje puno i humanije. Oni prije su morali skakutat po palankama i trgovima, a mi to humano, slikamo metastaze, dijete se malo nasmiješi, ne puno da se vidi da ga boli i eto para.

Bacaju, moj brate, bogatuni nemilice. Ima para i za roditeljsku kuću, a pretekne i za… ma znaš već, mi smo siromašna zemlja, moramo autoput, ceste, bolnice. Nego, dajte tu djecu dovodite sa rakom, što ih više slikamo više para dođe, nemojte da padnemo, narode, na istim slikama, pomislit će ljudi da varamo. Nije njima do para, ali niko ne voli da ga se vara.

Nemojte sad pomisliti da je samo jedna Vlast u Bosni i Hercegovini ovako promućurna i da samo Oni vole narod i zemlju, sve su naše Vođe iste. Vole se slikati sa invalidima, otvorenim, i po mogućnosti tek kostima popunjenim, sanducima od špere sa zastavom pokrivenim. Vole oni svoj narod, pogotovo kad se ne osjeti vonj memle, tuge, bolesti, smrti oko tog naroda. Svi oni vole sa svojim narodom vidjeti se, pogotovo kad ima muzika, svečana ili ona narodna vesela, kolo Žikino najbolje, onda tresu narodne sise na curama pa milina vidit, a i očešat. Ako malo ćuhne na znoj i siromaštinu nema veze, popije se sa narodom, počasti Vođa dobar, kakvom brljom ili himberom, onda svi uživaju. Vole oni počastiti narod u kafani ili na teferiču onako gazdinski iz svoje reprezentacije, a može i od budžeta. Nije Vlast ova nenarodna nego narodna, brate. Pošteno dobijena na izborima čitavih 28% (ukupnih glasača) ili koalicija i eto zna se da nije Vlast cicija i ničija.

Nego da se vratim na invalide, djecu, mrtve, polulude i uglavnom gladne stanovnike zemlje čija djeca što su bolesnija bolje doprinose boljitku zemlje, a time i Vlasti, a onda i naroda. Narodi naši vole svoje Vođe, bezuvjetno i smjerno gotov kao Boga, ali nije baš toliko jer znaju stanovnici BiH da se ne smije niko voliti kao Bog. Vlast nam je dala slobodu vjere i omogućila da u školi učimo da ima Bog i u Boga raj, a taj raj je za one koji se na ovom svijetu napate, vole samo Boga i poštuju zakone Božije i ljudske. Oni idu u raj, ako su dobri, ponizni ljudima na Vlasti, jer tako i Bogu su ponizni. Ako te kakva nevolja pogodi kažu, pa se napatiš na ovom, to si sigurniji da će ti bit dobro na onom svijetu. Onda narod voli slušat Vlast, dovest djecu na slikanje metastaza, mrtve im pokazat da osjete tugu majke, jer ta majčina tuga to je i Vlasti tuga, jer Vlast je narodna.

Majke moraju biti ponosne na svoju tugu, ta hrpa kostiju, onaj mrtvi što leži nije to samo njen sin, to je naš narodni sin. Mora majka bit vesela što ga narod voli i tuguje za njim. Počesto se upita majka ucviljena onako, bi li od tog sina išta bilo u ovoj siromašnoj zemlji da ne poginu, da ga ne ubiše. Propao bi, brate, previše veseo, volio i zaigrat' i popit' sa rajom, sad bi možda i na drogama bio. A ovako Vlast i Vođa dođu mu na dženazu/sahranu/pokop/pogreb, obiđu i majku oko izbora najčešće, kad najviše posla Vođe imaju. Ružno je pomisliti, a pomisli majka, u ovom jadu od siromašne zemlje da je: „Bolje mu bogami, evo mu gledam vršnjake, povijeni, poluludi hodaju ako i imaju djecu nikakva su to djeca. Sve đavolji svijet pokvario internetom, prokurvale se žene, djeca odala drogama i alkoholu. Ružno mislit u mojoj tuzi ali kako bi se moj junoša snašao onakav veseo, samo bi patio kao ja za njim. Evo i djeca ova sad, vidiš kako poboljevaju i to bi nam patnja bila, morali bi prosit da ih liječimo, kao drugi što Boga mi prose, đavolji mobitel bi zvonio stalno ona pomoć što se skuplja.“ Pomisli majka da je bar invalid ostao, a onda vidi na televiziji vazda nakvi jadni osakaćeni protestuju, spaljuju se, ubijaju, gluho bilo. Ne daju ovi tuđi da Vlast brine o našim invalidima, oni svoje potajno pomažu, a našim ne daju ništa. I tako onda majka ostane u svojoj tuzi sretna što samo za sinom tuguje, ne za njegovom djecom još. Sve su to uspjesi dobre Vlasti. Hej, nije to mal posao usrećit majku heroja, da zna da je i njemu i njoj možda i bolje što je pao za svoj toprak i svoju Vlast. A bilo bi i bolje da se hoće sva ova djeca razbolit. Što duže i ružnije bolesti, to bolje, zato nama Vlast ne daje vakcine, to je za bogate zemlje. Ovako bez vakcina razboli se ono što je slabo i siromašno, ali doprinesu tako boljitku. Dobije sposoban Vođa i Vlast mu uz bok para na bolest i jad ovaj naš, od toga i živi narod. Bolestan, glup, ojađen vođen sposobnom Vlasti koja zna kako zaradit u svoj ovoj našoj muci.

Invalid onaj zna da ga Vlast voli, data mu je penzija i invalidnina, više zaradi tako nego onaj smetljar, a kome malo doda Vlast, odeš u ured/kancelariju i daju ti, kad pokažeš im batrljak, ožiljak za liječenje, ako ima i za kafe dodaju. Ko se stidi pokazati i tražiti, ko mu kriv, što ćeš se stiditi svog batrljka, to je tebi država dala, da možeš mahnut sa njim kao sa zastavom, pregni ponos i dobit ćeš.

Oni nezaposleni borci su najveći problem Vlasti, ubi je briga o njima. Nije to lako nahraniti, svi bi da žive, a nemaju od čega. Sreća rodi im se i bolesne djece pa Vlast to rasporedi, malo djeci za liječenje malo roditeljima za život. Al nikad kletih para dosta, mora ova država na svoje noge stat, moraju se ceste gradit, a i institucije moraju reprezentativne objekte imat, kako ćeš ove strance navući da daju para ako im nemaš šta pokazat. Audi, zgrada, kafana, tržni centar, a onda izvadiš slike djece, invalida, nestalih spiskove i oni onda shvate (bogati stranci) da smo mi dobra i pitoma zemlja sa sposobnom vlašću i jadnim narodom. Pa daju hediju, milodar, pomoć da se ti divni ljudi koji održavaju mirnim ova divlja bosanska plemena ne sekiraju. Ko bi pametan i duševan dozvolio da se ti sposobne Vođe i Vlasti umore od svog teškog rada i odu. Opet bi se barbari bosanski poklali.

Eto zašto ja zahvalih gore Bogu i Vlasti, sad mi je jasno naime da ja i ne trebam mislit, o ratu, mrtvim invalidima bolesnim, tu je Vlast. Oni će to riješit, samo im treba bolesne djece, grobalja, invalida, i onda eto para, znaju oni ko ima i ko je mehka srca. Razumio je njih Vođa, kao da im je ravan, za to mu valjda i treba Audi, kancelarija u mahagoniju, ljubavnica, da zna kako pričat sa njima. Ponašat se da daju puno, ne malo, puno je bolesnih, invalida, ucviljenih u ovoj rupi našoj bosanskoj. Treba sve to nahraniti iz državne kase, a niko ne radi, sem Vlasti naše narodne. A ko o medu radi prste oblizne. Neće naša Vlast ovo zlatit', ma jok, med i mlijeko će teći ovuda samo neka te djece bolesne, metastaza, batrljaka, uplakanih majki, nezadovoljni veterana, oni moraju namrgođeni bit, da se vidi da su ludi i ratoborni ne onako samo nezadovoljni.

(Rešid Babović, prometej.ba)