U svom osnovnoškolskom obrazovanju pohađao sam dvije škole, prvu u Blagaju, drugu u Donjoj Mahali, onu u ulici Gojka Vukovića. Prva se za mog školovanja zvala OŠ NH Šefik Obad, druga je nosila ime Salko Pezo. Danas na prvoj piše samo Osnovna škola Blagaj, a druga nosi ime Mujage Komadine. Očito je da se s vremenom nešto promijenilo, dok je gumica ili korektor radio po pročeljima javnih obrazovnih institucija. To da aktualna i vladajuća politika kod nas kroji i važeće ljestvice vrijednosti po kojima tretira zaslužne sugrađane iz gradske istorije je aksiom, ali ipak jednačine o kojima se rukovodi i koje u konačnici služe za određivanje koga pisati, a koga brisati nisu nešto oko čega bi se u gradu našao jedinstven stav.

Najgore od svega je činjenica da pojedine istorijske ličnosti ovako postaju samo predmet nacionalnog obilježavanja teritorija, udaranje visokog barjaka na istureno mjesto koje treba da svjedoči o prisustvu neke nacije, konstitutivnog naroda, političke opcije. Činjenica je da su lokacije koje sam ranije naveo i koje su bile stacionarne tačke mog najranijeg obrazovanja mijenjale nazive i kao odgovor na slične političke akcije u drugom dijelu grada rađene još ranije, ali njihovu težinu i opasnost to nikako ne umanjuje.

Najmanje se pak razmišlja o konkretnim ljudima, ovima koji danas hodaju tim ulicama i onima koji su nekad hodali, a danas se po njima imenuju institucije, ulice ili trgovi

Zapadni dio grada nakon rata doživio je potpunu ideološku transformaciju što se tiče naziva ulica i škola. Tu je korektor radio prekovremeneno, nekad se išlo toliko daleko da je bez ulice ostao čak i Matija Gubec, po mnogima najveći narodni junak u Hrvata, čovjek po čijem imenu je nazvano najviše ulica u Republici Hrvatskoj. Poslije korektora radio je i ideološki marker pa je cijeli niz ulica u tom dijelu grada dobio imena ljudi iz mračnijeg dijela naše istorije. I pored kasnijeg stalnog aktualiziranja te tematike i traženja da se brišu nazivi ličnosti koje u svojoj biografiji imaju fašističkih momenata, ništa se do dana današnjeg nije promijenilo.

Najmanje se pak razmišlja o konkretnim ljudima, ovima koji danas hodaju tim ulicama i onima koji su nekad hodali, a danas se po njima imenuju institucije, ulice ili trgovi. Činjenica je da se nikad nije povela neka ozbiljnija javna rasprava o tome kako nazvati neku ulicu ili školu, niti je nekad slušan stav javnosti. S druge pak strane, još je manje vremena posvećeno razmišljanju da li neka osoba iz naše istorije zaslužuje da se njenim imenom danas gradi neka ili nečija politika, bolje rečeno da ju se iskorištava kao marker za obilježavanje teritorija.

Zanimljiv je slučaj ranije pomenutog mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine. Negdje sam pročitao da je Mujaga Komadina i prije sto godina imao pored Lučkog mosta školu koja je nosila njegovo ime. Onda je došlo vrijeme gumice il' korektora, da bi neki režim uzeo nekog svog heroja, po njemu nazvao školu u koju sam ja išao. Prošlo je vrijeme, došla su druga vremena, Salko je izgubio u svjetskom ratu izborene pozicije, a Mujaga se nakon petnaestak godina žustrih reformi vratio na staro mjesto. I sve preko ljudi i imena politika je gradila neki svoj narativ, scenografiju za svoju viziju grada.

U principu nisam za neutralna imenovanja brojevima, biljkama i životinjama, istorija se piše ljudima koji su je stvarali i ne bi trebalo bježati od toga, samo bi trebalo imati mjere. Oko imena ulica, trgova i institucija gumicu bih koristio sam za imena kojima se ne ponosi niko normalan, od kojih bježi svako ko do sebe drži. Ostali nek stoje do kad je vijeka i čovjeka.

Autor: Rijad Durkić