HDZ je tako od tijesne pobjede na izborima i velike u pregovorima s Mostom, pola godine kasnije oborio vladu za koju je sam naporno radio dugi niz godina. SDP danas slavi malu pobijedu, ali na naredni period gleda s velikim optimizmom, jer posljednjih pola godine nisu trebali raditi ništa drugo nego sabirati gafove vladajuće koalicije i čekati njen projecirani kraj, te početak nove višemjesečne predizborne kampanje. Most je ostao bez velikog političkog kapitala, ali čista obraza i od novih izbora ne mora strahovati kako bi strahovao da se raspad naoko prirodne koalcije s HDZ-om desio prirodnije, u nekom klasičnom scenariju.

Za sve je zapravo kriv Tomislav Karamarko, apsolutno netipičan političar, od miljea iz kojeg je došao, načina kako je napredovao u vlastitoj stranci, od krugova s kojima je sarađivao u bivšim političkim životima, do načina na koji je pao. Kako u desetak godina preći put od šefa izbornog štaba Stipe Mesića, do predsjednika HDZ-a, znaju samo na brdovitom Balkanu. Ključno je valjda rukovođenje obavještajnim sektorom sredinom tog ranije spomenutog perioda. Karamarko je kriv jer u momentu objavljivanja Afere Konzultantica, nije spoznao težinu priče, predvidio mogućnosti kako se priča može razvijati, te donio jedinu moguću odluku: povući se s mjesta prvog potpredsjednika Vlade. Vjerovatno bi znajući ljestvice vrijednosti naših stranaka uspio zadržati mjesto predsjednika HDZ-a, tome u prilog ide i pobjeda na stranačkim izborima koji su se odvijali uporedo s aferom.

SDP je prošao tažak period, ali Milanović danas djeluje kao čovjek koji kontroliše zbivanja na terenu. Silazak s vlasti je uvijek težak, ali pad u broju glasova nije bio toliko velik koliko su ankete upozoravale, čemu je doprinijela najdesnija od svih SDP-ovih kampanja do sada. Pregovori s Mostom su izgledali loše od početka, ali to je politička grupacija koja bez obzira na heterogenost, svojim svjetonazorom je politički bliža desnici, nego ljevici. SDP je bio miran, znao je da veza Mosta i HDZ-a zbog svoje složenosti može biti vrlo krhka - i bila je.

Pomogao je i HDZ, krenulo je to s nespretnim kadroviranjem, a završilo je s Konzultanticom. Mijo Crnoja bio je ministar branitelja samo 6 dana, pao je zbog slučaja u kojem je osnovno i ono najkarikaturalnije da je kao adresu stanovanja imao prijavljenu baraku. Paralelno s tim odvijao se slučaj Hasanbegović, apsolutno nepotrebno imenovanje čovjeka koji je preko noći ujedinio sve opozicione strane, nevladin sektor, manjine. Dobro ne baš sve manjine, jedna je bila zadovoljna.

Da cijela polugodišnja politička storija dobije na šarenilu i neočekivanim momentima pobrinuo se prvi nestranački premijer Tihomir Orešković. Sigurno uspješni manager instaliran je kao kompromisni dogovor dva kolacijska partnera, na početku je bio više manje simpatičan zbog lošijeg znanja hrvatskog jezika, kasnije je pažnju privlačio relativno zanimljivim opservacijama oko strategije razvoja i obuzdavanja budžetskog deficita, da bi kroz završnu aferu plivao sinusoidalno. Prvo je podržao Karamarka, a malo potom tražio njegovo povlačenje. Otišao je tužno, do posljednjeg momenta branio je vlastiti mandat, a za njegov opoziv glasala je i pozicija i opozicija. Djelovao je kako inače djeluju svi naši povratnici iz dijaspore, nesvjestan okruženja i specifikuma problematike u kojoj se zatekao, a koja nije uobičajena nigdje drugo nego kod nas.

Ako je za sve kriv Karamarko, onda je Most glavni uzrok njegove krivice. Stranke kod nas su toliko trome i okoštale, nesvjesne problema u kojima se nalaze i to se odlično ilustrira podrškom Karamarku, na posljednjem Saboru HDZ-a. Ipak, da nije bilo Mosta u Vladi, HDZ ne bi oborio Vladu niti za pet afera, a kamo li za jednu Konzultanticu. Značajan ulazak Mosta u Sabor, odnosno osvajanje čak 19 mandata, značile su dvije stvari. Prvo, početak lova na članove Mosta od dvije najveće stranke, ali i ono drugo, bez njih nema vlasti. Ulaskom u Vladu s HDZ-om Most je automatski izgubio dobar dio ljevih glasova, koji su naivno vjerovali da Božo Petrov može preći preko nekih vlastitih političkih svjetonazora i usmjeriti svoj brod ka Zoranu Milanoviću ili nisu ni mislili da može biti ozbiljan takmac za vlast. Nenavikli na stranačku i saborsku mehaniku, Mostovci su na momente djelovali kao guske u magli, ali su kako je vrijeme išlo sve više izlazili na čistinu. Petrov je na kraju preostali dio ekipe uspio držati na okupu, a obraz je sačuvao bezkompromisnim insistiranjem na opozivu Karamarka, bez obzira što zna da to znači i pad vlade, raspuštanje sabora i dovođenje pod veliki znak pitanja vlastite političke pozicije i rezultata sa zadnjih izbora.

Izbori dolaze u septembru, dovoljno dugo da sve opcije preslože svoje redove. SDP djeluje kao najozbiljnija oklada, iako bi njima izbori po hitnom postupku, odmah sad u julu, više odgovorali, da na valu ovog rasula vlasti utvrde pozicije. Mislim da imaju sve u svojim rukama, te da im treba kampanja u kojima će uz ponavljanje standardnih svojih priča, svako malo ponoviti da je HDZ pokazao da nije sposoban ozbiljno voditi zemlju. Važno da HDZ izgleda kao opcija s višestruko slabijim koalicijskim kapacitetom od njih, posebno kad se to poredi sa stanjem od prije pola godine.

Teško je predviđati šta će biti s Mostom, posebno iz perspektive novih izbora, kampanje, te procjena kako se vlast, koaliranje i afera odrazila na njihove rezultate, te koliko će se na rezultat odraziti odlazak nekih od zvučnijih članova ove stranke ili grupacije lista.

Najzanimljive je šta će se desiti s HDZ-om, tim političkim mastodontom koji ipak opstaje kroz vrijeme, a koji će ovog ljeta voditi velike bitke. Opcija koja je ne tako davno izgledala potpuno nerealno, sad je izvjesna. HDZ bi konačno mogao dobiti jednog drugačijeg predsjednika, čovjeka koji bi na kraju tu stranku mogao zaista izvući iz devedesetih. Andrej Plenković izgleda i zvuči po mjeri nekog normalnog Balkana i ako zaista preuzme HDZ, ovaj pad vlade i odlazak Karamarka bi na kraju mogao biti najbolja stvar koja im se desila. To je sve naravno na dugom štapu, Plenković još uvijek djeluje kao manjina u stranci i do nekog pretvaranja stranke u oblik kakav joj je sadašnji kandidat za nasljednika Karamarka dug je i neizvjestan put, možda i nerealan.

Do nove vlade Hrvatska će čekati jesen, ali teško da može za neutralnog promatrača biti zanimljivija od ove, sa premijerom koji ne vlada jezikom zemlje kojoj je premijer, ministrom od šest dana, drugim koji je za ustaše govorio da su šehidi, pa ministricom koja je ranije bila časna sestra... Kao u nekom filmu Pedra Almodovara, sama po sebi je kritika društva kojem vlada, uz elemente parodije i crnog humora.

Rijad Durkić, Prometej.ba