Da parafraziram, prva je normalna, narodska istina, istina koju običan čovjek zdravorazumski shvata i osjeća na svojoj koži. Druga je državna istina, istina vladajućeg poretka, uspostavljana državnim marketingom i namijenjena široj masi za uvjeravanje i zavaravanje.

Narodska istina je kao onaj narodni hljeb što se nekad mogao kupiti u prodavnicama. Sjećate se one epizode Boljeg života kad ujka Kosta, povratnik iz Pariza, pita šta je to narodni hljeb. Giga i Emilija mu onda objašnjavaju da je to onaj najjeftiniji, jer narod nema para, pa kupuje ono što je najeftinije. Kosti nije jasno, zar u ovoj zemlji nije sve narodno, pa se čudi i kaže da kad su njemu komunisti oduzimali kuće i auta, poslije rata, govorili su da je ovo sad sve narodno. Baš u tom čuđenju i naivi jednog dobrog starca i penzionera krije se suštine bezdana između dvije istine.

Državna istina je fabricirana, napravljena po volji ljudi iz prvog safa, namještena, frizirana kao finansijski izvještaj nekog propalog preduzeća. Državna istina se ponavlja i uči na pamet, ona je iluzija kao neko moderno Potemkinovo selo, varijabilna je, jer sutra može biti suprotna onoj današnjoj. Na državnoj istini rade vlade, vladine institucije, statistički zavodi, posebno mediji bliski toj istini, vojske botova na društvenim mrežama i onih zaposlenih po javnim firmama.

Protekle dane obilježili su protesti. Jedan dan su u Mostaru protestvovali policajci, tražili su od kantonalne vlade neka svoja prava. Sutra su isti ti policajci obezbjeđivali istu tu vladu od branitelja, koji su protestvovali tražeći neka svoja prava. I druge društvene grupe su već dale svoje rokove i zahtjeve te planiraju protestom tražiti svoja prava. Penzioneri su trebali već jesenas, pa su ih prevarili oni smješnim sporazumom koji se službeno nije provodio niti jedan jedini dan. Ne sumnjam da će prosvjetari i medicirani, vatrogasci i neki sedmi krenuti istim putem. Izborna je godina, pa se svi nadaju da će uhvatiti vlast raspoloženu i ornu za popuštanje. Mnogi od njih vjeruju u neke svoje istine, za koje je teško reći u koju od ove ranije navedene grupe pripadaju.

Istina pak na mikro aspektu, nivou običnog čovjeka, njega kao pojedinca, je jako subjektivna kategorija. Ona je objektivna, koliko je realan i trezven taj posmatrani pojedinac. S druge pak strane narodna istina je makro istina, zbir i rezultanta milion malih ličnih istina. Kod malih pojedinačnih istina se otvara problem percepcije pojedinca i njegove studioznosti pri formiranju vlastite istine. Svaki posao je svojevrtan rad, izaziva određeni napor, a pojedinac ako mu ta istina nije prioritet, ako je lijen, lako prihvata tuđu istinu, nekad i vladinu za svoju. Prihvatanje tuđe istine za svoju može biti proizvod koristi, želje da se vjeruje u nešto veće, naivnosti, neiformiranosti, neobrazovanosti.

U ovom razmatranju ne možemo zanemariti i tradicijski aspekt formiranja istina. Bivši sistem nije poticao pojedinačna iskakanja, samoisticanje, sve je posmatrao kroz prizmu kolektiviteta, otud i želja za formiranje jedne zajedničke istine, društveno-planske, istine koja je pretendirala da bude univerzalna. Naravno, čovjek ipak gubi sebe kad veći dio svog identiteta prenese na neku grupu, te kad dopusti da neko drugi za njega formira mišljenje, da nameće šta je to dobro a šta loše. Ostavština socijalizma i pokušaja formiranja samo jedne istine, primjetna je danas kod nas. Narod kao da želi da neko drugi preuzme taj posao promišljanja, te da mu u par riječi ispriča sve što on treba da zna, da bi se kasnije bavio korisnijim stvarima poput gledanja Farme ili Parova, igranja kladionice ili čekanja nekog svog turbo-folk Godota.

Istina se nalazi na kraju teškog puta spoznaje, a koračanje tim putem moguće je samo kroz obrazovanje, promišljanje i zaključivanje. Istina je nagrada za uporne. Suprotno od istine je laž.

Rijad Durkić, Prometej.ba