Donacije za projekt prikupljane su na donatorskim večerima u Zagrebu i Sarajevu. Projekt nije prošao bez nerazumnih opstrukcija nekih krugova sarajevske javnosti. Tako je jedan sarajevski imam ocijenio postavljanje spomenika kao „provokaciju“ i usporedio ga sa situacijom u kojoj bi netko u Mostaru podizao „spomenik nekom islamskom vjerskom vođi“. Rijaset Islamske zajednice se doduše ogradio od imamovog mišljenja. Imamov stav je ipak bio blag u odnosu na izjavu izrečenu na javnoj raspravi o podizanju spomenika u prostorijama sarajevske općine Stari Grad. Tu je naime jedan od sudionika rekao: „Citirajte me, fotografirajte slobodno. Evo, ja vam kažem čim bude postavljen, ja ću ga srušiti.“ Neki su na toj istoj javnoj raspravi inzistirali da bi se, iz samo njima razumljivih razloga, spomenik morao smjestiti u katedralu a ne ispred nje.


Na internet-forumu IslamBosna mogla su se naći protivljenja papinom spomeniku u sljedećim oblicima: „I dok se Bosna lagano rješava zadnjih mudžahida koji su branili islam i Bosnu dotle Papa dobija spomenik u Sarajevu“, ili „Zar nije nad Bosancima izvršen genocid i od strane katolika? Zar katolici nisu dovoljno jasno obilježili svoja nedjela križevima?“, ili kako je podizanje spomenika čak „poticanje na daljnje zločine nad Bosancima“. Kako pomiriti ovakve stavove s pričama o Sarajevu kao europskom Jeruzalemu, te o BiH kao po toleranciji i suživotu „preteči Europske unije“?


Ni dva dana uoči otkrivanja spomenika protivnici papinog spomenika u Sarajevu nisu mirovali. Pri čemu su se mogle pročitati neke zaista fantastične konstrukcije. Tako na stranici Saff.ba, u rubrici „Skandalozno“ (??) stanoviti Ezher Beganović piše kako će „postavljanjem spomenika svecu papi Katolička crkva centar Sarajeva pretvoriti u svoje svetište“. Iz teksta se da iščitati teorija zavjere u kojoj Katolička crkva od Sarajeva želi napraviti „novo Međugorje“, sve u svrhu „kristijanizacije centra Sarajeva“, da će oko papinog spomenika „centru Sarajeva svaki dan, na otvorenome, neprestano trajati katoličke vjerske procesije“! Dobro da Beganoviću nije palo na pamet da činjenicu da je autor skulpture Zagrepčanin Hrvoje Urumović poveže s „protuislamskom i protubošnjačkom velikohrvatskom zavjerom dirigiranom iz Zagreba“. Sreća da ne zna ništa ni o Latinluku, ili o dubrovačkim trgovcima koji su u srednjem vijeku i osmanskom razdoblju doprinijeli gospodarskom razvoju Sarajeva. Da zna, valjda bi bulaznio o „kontinuitetu nasilne kristijanizacije Sarajeva od njegova nastanka“.

 

papa spomenik_2


Ima tu još smiješnih tvrdnji. Npr. „Kada se postavi trometarski kip svecu papi u centar Sarajeva navalit će katolici sa svih strana.“ Pa što i da navale? Zašto bi multikulturalnom Sarajevu i Beganoviću smetao dolazak, ili nedajbože povratak katolika u Sarajevo? Ili: „Ne treba sumnjati da će dio grada oko katedrale, odnosno spomenika vremenom, zbog komercijalizacija, biti potpuno katoliciziran.“ Kakvih li budalaština! U svom zanosu Beganović čak vrijeđa i Bošnjake, jer što drugo reći o njegovoj generalizaciji: „Bošnjaci su uvijek bili slabi na novac“? Nisu svi Bošnjaci (kao ni drugi narodi) slabi na novac, nego postoje pojedinci iz svakog naroda koji su toliko slabi na novac da bi sve učinili da ga se dokopaju. Pa čak i javno pričali gluposti. Kao što to radi Beganović. Zanimljivo kako je baš njemu prvome na pamet pala ideja o potencijalnom komercijalnom iskorištavanju papinog spomenika. Ukoliko Katolička crkva u BiH doista sprema urotu „komercijaliziranja i katoliciziranja“ Sarajeva, Beganović bi bio idealan savjetnik u ostvarivanju financijske etape plana. Beganović u svojem mahnitom širenju mržnje i nepovjerenja, kaže još i da će spomenik „centar grada pretvoriti u ruglo i katoličko svetište“. Kao da centar Sarajeva već nije ruglo zbog nedosljedne urbanističke politike, posebno s obzirom na nove islamske vjerske objekte i nove ugostiteljske i trgovačke objekte. Veoma zabrinjava veliki broj pregleda i sviđanja na dnu ovog članka.


Na stranicama Saffa oglasio se istim povodom i Muhamed Velić u tekstu „Između realne potrebe i nepotrebne provokacije“. (Inače, Muhamed Velić je poznat kao perjanica ex-reisa Cerića za vrijeme njegove vladavine.) Tako Velić piše najprije kako je „svaki papa dobrodošao u Sarajevo i u svaki dio BiH gdje žive, odlučuju i gdje se pitaju Bošnjaci“. U ovoj naoko tolerantnoj rečenici je Sarajevo odmah u uvodu eksplicitno opisano kao grad u kojem „odlučuju i gdje se pitaju Bošnjaci“. Nakon uvodnog kreiranja prividne tolerancije, Velić brzo prelazi na razloge zašto Ivan Pavao II. ne bi trebao dobiti spomenik u Sarajevu. Prvi je razlog tobože estetske prirode. Isti razlog naravno ne važi kad su u pitanju brojne nasilno nasađene džamije u Sarajevu, da ne govorimo o drugim zgradama koje nisu postojale prije rata. Nadalje Velić, inače ekspert za kršćansku teologiju, objašnjava kako prema „drugoj Božijoj zapovijedi“ podizanje spomenika papi nije „teološka potreba“. Dalje Velić postavlja doduše korektno pitanje „da li bi taj kip bio sukladan skromnosti i volji ovog čovjeka“. No, ovdje je veće pitanje zašto zahvala čovjeku koji je mnogo uradio za priznavanje BiH ne bi bila sukladna volji građana Sarajeva? Zato što im svojom pojavom simbolizira nešto identitarno odbojno? Gornje pitanje i nije loše, ali ukoliko bi ga postavili oni koji postavljaju kip ispred katedrale, a ne netko tko želi opravdati vlastitu isključivost. Koja se pokazuje u nazivanju papinog spomenika „provokacijom“ i „opasnim projektom“, i to zato što bilo kakav kip „nije dobrodošao i primjeren sredini gdje žive muslimani u čijem je nukleusu vjerovanja negacija i ignorisanje kipova“ (kao da u Sarajevu žive samo muslimani?).


Daljnja argumentacija je još apsurdnija i, kao i u prethodnom tekstu, poprima paranoidno-zavjereničke primjese. Kao ne bi trebalo staviti kip da ga huligani ne oštete i osramote Sarajevo. Štoviše, kip je namjerna „nagazna mina“ onih koji žele isprovocirati Bošnjake da se ovi osramote, pa da onda imaju jače argumente da traže Treći entitet?! Naravno, BiH jest prepuna onih koji jedva čekaju daljnje opstrukcije ovog spomenika ili incidente na njegovom postavljaju, kako bi dobili priliku da bučno iznesu argumente o nemogućnosti suživota u BiH, ali ova Velićeva argumentacija je zaista neobjektivna. Po njemu nisu dakle krivi oni koji bi iz mržnje srušili kip, nego oni koji stavljaju taj kip tamo gdje bi mogao biti srušen zbog mržnje nekih stanovnika Sarajeva! Argumentacija slična onoj po kojoj je silovana žena krivac jer je svojom ljepotom dala povod silovatelju. Velićevo povezivanje riječi „provokacija“ i spomenika Ivana Pavla II. neupućenom bi čitatelju dalo sugerirati kao da je papa bio zapovjednik paravojnih jedinica koje su opsjedale Sarajevo, a ne čovjek koji je pokazao veoma pozitivan odnos prema BiH.


A što se tiče papinog odnosa prema BiH, on je doista dvaput dolazio u BiH i Sarajevo, i to u vrijeme kad su ovoj zemlji međunarodne sile okretale leđa. Ni uloga pape Wojtyle i Vatikana u priznanju bh. nezavisnosti ni zauzimanje za mir nisu nebitni. Svime ovim zaslužio je neku vrstu zahvalnosti. Da li je izražavanje te zahvalnosti u obliku spomenika ispred katedrale najprikladniji način, ostaje pitanje, ali svakako ne iz „razloga“ koje u svojim opskurnim tekstovima navode Beganović i Velić.


papa spomenik_3


Moglo se postaviti recimo pitanje socijalne osjetljivosti ovakvih poduhvata vjerskih zajednica (neki su procijenili ukupne troškove na oko 480.000 KM), i to baš u vremenima teške ekonomske krize i gospodarskog propadanja države. Pri tom je spomenik papi jedan od benignijih primjera. Što reći o glomaznim, a često ispolitiziranim, te još češće nepotrebnim i neukusnim, vjerskim objektima u BiH čija gradnja guta milijune maraka, dok narod skoro pa gladuje u sjeni tih objekata? Postoje li neka potrebitija odredišta na koje bi mogli ići milijuni KM koji se ulažu u ove svrhe?


Neki su već primijetili kako je spomenik pape u Sarajevu veliki test za priču o „europskom Jeruzalemu“. U tome svakako ima istine, no valja u obzir uzeti dvije stvari. Prvo, Sarajevo već svakako jest Jeruzalem, ali ne prema idealnoj metafori „grada mira“, izvorišta i mirnog susretišta mnogih religija, nego prema simbolici podijeljenosti, nestabilnosti, i opterećenosti naslijeđem prošlosti. Druga stvar, pravi test za priču o „sarajevskom Jeruzalemu“ nije odnos prema crkvama, katedralama, sinagogama, kipovima, spomenicima, nego prema ljudima i uopće ljudskosti, a tu su rezultati – vrijedi za cijelu današnju BiH – i dalje poprilično loši. I sigurno se neće poboljšati dok god javno mišljenje u ovoj zemlji budu artikulirali i kreirali mediji poput Saffa.


| Autor teksta: Marijan Oršolić

Fotografije preuzete sa klix.ba (N.Grabovica) |