Rijetko pišem iz lične perspektive. Ne volim to. Mislim kako druge ljude niti zanima niti treba zanimati šta se meni događalo. Postoje i drugi stilovi pisanja. Međutim, ponekad je upravo lična perspektiva najbolji i najlakši način da se kaže ono bitno. Tako je i u ovom slučaju.

Prije nekih 10-ak godina Helsinški odbor Republike Srpske organizirao je seminar za mlade političke aktiviste u Hotelu Drina u Bijeljini. Skupili su aktiviste SDP-a, SDA, SNSD-a, SDS-a, SP-a, DNS-a iz sjeveroistočne Bosne, od Srebrenice do Orašja. Ovako na prvu, čovjek bi rekao da će biti „krvi do koljena“ kad „razmijene mišljenja“ SNSD-ovci iz Srebrenice i SDA-ovci iz Orašja, pa još u Bijeljini. Međutim, nije se desilo ništa dramatično. Dobro smo se složili, surađivali, radionice su bile zanimljive, a s nekim učesnicima sam i dan danas u kontaktu.

E sad, jedan od predavača bio je i Sead Đulić, mostarski redatelj i dramski pedagog, koji nas je na vrlo simpatičan način kroz glumu učio o politici. Recimo, na jednoj od njegovih radionica, podijelio nas je u grupe sa zadatkom da stanemo u oblik spomenika i opišemo zašto baš taj oblik, gdje bi se nalazio taj spomenik i zašto.

U sklopu mnogih radionica i pričica, Đulić nam je ispričao i nešto što mi je dobro ostalo u sjećanju, jer mi je eto i ideološki odgovaralo. Svidjelo mi se jer sam po toj priči bio pripadnik „dobrog naroda“, pa valjda onda i sam na neki način dobar. Naime, malo iza rata Đulić je sa ekipom mladih glumaca i glumica različitih nacionalnosti iz Mostara posjetio Sjedinjene Američke Države. Na jednom od susreta, neko od američke elite ga je pitao kako mu nakon komunističkog mraka izgleda svjetlo američke demokracije. Đulić je odgovorio kako se njegov djed ne sjeća kad su crnci u našoj zemlji bili segregirani, a onaj koji postavlja pitanje se sjeća rasne segregacije u SAD-u. Bilo je tu još usporedbi za prava Indijanaca i prava žena. Ovu priču završio je sa: „Nije bilo više pitanja. Pas mu mater ko upali svjetlo.“

Sead Đulić bio je upravu. Naš prostor nije od doseljavanja Slavena baš bio poznat kao neka oaza mira i tolerancije, ali nije bio ni prostor rasne segregacije. Još od srednjeg i početka vijeka u kontakt s ljudima druge boje kože dolazili su dubrovački trgovci, od Indije do Amerike, a poneki osmanski vojnik, činovnik, sluga ili rob, bio je crnac. Bez segregacije po boji kože.

Najveći kontakt sa ljudima druge boje kože imali smo za vrijeme Tita i Jugoslavije putem Pokreta nesvrstanih. Jugoslavija je službeno bila imuna na rasizam, studenti iz cijelog svijeta dolazili su na studije u Jugoslaviju, posebno Beograd. Jedan od studentskih domova u Beogradu dan danas nosi ime Patris Lumumba, po prvom predsjedniku nezavisnog Konga. Muzej afričke umjetnosti u Beogradu prvi je europski muzej koji afričku umjetnost nije predstavljao kao divljačku. Kolekcija umjetnina iz Afrike nije bila u etnografskoj već u umjetničkoj kolekciji.

U kolektivno sjećanje Bosne i Hercegovine iz tog perioda posebno se urezao film „Jagoš i Uglješa“ Bahrudina Čengića kojeg je 1976. snimila TV Sarajevo. Zaim Muzaferija igra ulogu Jagoša, bosanskog čovjeka koji odlazi na rad u Francusku. Jagoš postaje prijatelj sa crncem koga glumi crnogorski glumac Rizo Šurla i koga Jagoš zove Uglješa. Nakon što njegov prijatelj gine spašavajući Jagošu život, on usvaja njegovog sina, malog Uglješu, dovodi ga u Bosnu i odgaja kao svoje dijete. Upravo iz ovog filma potekao je kolokvijalni BH izraz za crnca - uglješa. Vrijedi spomenuti kako je Rizo Šurla bio vjerojatno jedini crnac u NOB-u i partizanima jugoslavije.

U vremenima post-kolonijalizma i hladnog rata, kada je u SAD-u postojala rasna segregacija u kojoj su crnci sjedili u zadnjem dijelu autobusa i nisu smjeli pohađati bjelačke škole, mi smo stvarno bili oaza mira. Čak smo i nakon 1990-ih Kineze dobro primili u gotovo svaki BH grad i gradić.

Ne mogu se sjetiti neke mržnje ili incidenata, osim vjerovanja kako su svi kineski proizvodi lošeg kvaliteta, što tad i nije bilo daleko od istine. U filmu „Kod amidže Idriza“, Idriz koga glumi Mustafa Nadarević govori: „Sve je to sine kineska hemija“, misleći na deterdžente koji su amidžinici izgrizli ruke. Ima i ono polu vjerovanje, polu šala da Kinezi daju djeci imena tako što bace šerpu niz stepenice. Nešto ponajgore bilo je vjerovanje kako Kinezi hvataju i jedu pse lutalice. U svakom slučaju ništa tragično i ništa usporedivo sa onim što je započelo prije nekoliko godina.

Mi ovdje jesmo mrzili jedni druge i činili zločine jedni drugima kakvih su se i nacisti zgražali. Pa smo onda to sve još jednom ponovili od 1992. do 1995. godine. Ali nismo mrzili po boji kože. Naša međusobna mržnja mi je uvijek izgledala kao rezultat nesretne politike, a ne kao nešto iskonsko u ljudima. Koliko je ta mržnja „čista“, iskonska i svakodnevna, shvatio sam tek nedavno.

Jedan od načina za preživljavanje ovdje jeste i zaboravljati na prošle mržnje i zločine, ne misliti na sve te ratne horore na šta god pogledaš. Nešto je to malo teže u Sarajevu koje se baš trudi isticati ratna stradanja na svakom koraku, ali u ostatku BiH nekako i može. Ako ćeš svaki put kad odeš u Višegrad razmišljati o ljudima koje su na Drini poklale ustaše ili ljudima koje su žive spalili pripadnici Vojske Republike Srpske, ništa lijepog u Višegradu nećeš osjetiti ni doživjeti. U Bosni i Hercegovini se sa zločinima i zločincima iz prošlosti saživjelo i naučilo živjeti i preživjeti. To je i normalno. Čitava historija je historija zločina i nasilne smrti, pa opet moramo živjeti dalje i gledati u budućnost. Nije to ono što me prepada.

Kada je govorio o rasnoj segregaciji, Sead Đulć u jednom nije bio upravu. Iako se njegov djed nije sjećao segregacije crnaca, Sead Đulić i svi mi ne da se sjećamo, nego oko sebe gledamo, segregaciju učenika po nacionalnosti u „dvije škole pod jednim krovom“. Nakon što je SAD ukinuo segregaciju, makar na papiru, mi smo je u praksi i zakonu uveli.

Kad čitaš komentare pune mržnje na Facebooku, tješiš se kako je to samo „eto par budala“. Koje su razmjere mržnje u Bosni i Hercegovini, shvatio sam kad su se u Tuzli pojavili migranti. Tuzla, grad socijaldemokracije, ljevice, tolerancije, mira, suživota, grad bez masovnih grobnica i bez historije progona. U najtolerantnijem BH gradu pojavljuju se migranti, ljudi koji čak nisu ni druge boje kože već samo tamnijeg tena. I šta se dešava?

Još od prvih dolazaka migranata, iz ljudi je isplivalo i ono najbolje i ono najgore. S jedne strane par desetaka volontera i nekoliko privatnika su se organizirali i počeli kuhati za migrante. Uključilo se i nekoliko domaćih i stranih organizacija. Šarolika ekipa, od „običnih ljudi“, preko novinara do univerzitetskih profesora. Pomagali su Protestantska crkva, Merhamet, Caritas, švicarski Crveni križ i da ne nabrajam dalje jer ću nekoga preskočiti.

Nasuprot ovim ljudima, s druge strane su se pojavile osobe koje je teško riječima opisati. Migranti su odmah proglašeni silovateljima, koljačima, zločincima, drogerašima, ubicama, lopovima, ratnicima, kukavicama koje su pobjegle od rata, bogatašima, otimačima poslova, neradnicima... Bez dokaza, bez istine, bez milosti. Samo čista mržnja prema drugačijem.

Govor mržnje protiv migranata bio je opći. Kad god bih vidio komentar s govorom mržnje, blokirao bih autora na Facebooku. Radim to godinama. I nakon godina blokiranja, dan danas kad se objavi vijest o migrantima, vidim na stotine komentara punih mržnje, samo na tuzlanskim portalima. Sve ih blokiram, sljedeća vijest, opet isti tip komentara.

Nije to „par njih“, već hiljade njih. Zapravo je „par njih“ pomagalo migrantima, a mase su pljuvale i vrijeđale. I to u Tuzli, najtolerantnijem BH gradu. Portal Tuzlarije u jednom trenutku zabranio je pristup svojoj Facebook stranici za više od 300 profila koji su širili govor mržnje. Za tri dana, portal je opet bio prepun komentara punih mržnje i poziva na progone, nasilje i ubojstva.

Za većinu stanovništva migrant nije čovjek, a volonter nije dobar čovjek koji pomaže. Migrante se uspoređivalo sa kukcima i životinjama, nazivalo ih se stokom, bagrom, žoharima, štakorima. Volontere se proklinjalo i vrijeđalo, optuživalo ih se da su „trgovci ljudima“. Govorilo se i dan danas se govori kako „volonteri navlače migrante“ jer ih hrane. Čovjek je sveden ispod razine mačke lutalice, jer mačku i nahraniš, a čovjeka ne bi nahranio.

Sa dehumanizacije migranata ubrzo se prešlo na čuvenu BH riječ „treba“. Dan danas možemo čitati kako „treba“ migrante prestati hraniti, ne dati im vode, istjerati ih na hladnoću, pustiti da pomru, pobiti ih, tući ih gdje god se pojave, protjerati ih zajedno sa volonterima... Sva ova mržnja koju sam danima gledao zgadila mi je Tuzlu za sva vremena. Postalo mi je jasno kako je moglo doći do rata u Bosni i Hercegovini i kakvi su ljudi mogli činiti onolike zločine.

Prvi korak svakog genocida, uključujući holokaust, jeste dehumanizacija. Lažima i mržnjom svoju metu pretvaraju u nešto što nije čovjek, u nešto što ne zaslužuje da živi i postoji, nešto što treba istrijebiti. I nije trebalo dugo proći da bismo stigli i do takvih ideja.

Prije nekoliko dana jedan od migranata šutao je stariju ženu koja je prosila. Izljevi mržnje koji su nakon toga uslijedili podsjetili su me na Jasenovac i Sobibor. Gadno je i prisjećati se svih komentara, ali jedan koji mi se posebno urezao, sa desetinama lajkova i bez ijedne osude bio je komentar kako migrante treba ispeći na ražnju i mesom nahraniti lutalice.

Neopisivo odvratne ideje koje su sablasne i samo kao ideje. Zapitaš se kakav mračan um to može smisliti i podržati. Okruženi smo ne samo ljudima koji mrze, već ljudima koji provode vrijeme razmišljajući o tome kako što veću patnju priuštiti drugima. Svoju mržnju razrađuju i planiraju. Uživaju sadistički u toj mržnji. Već detaljno imaju razrađenu misao šta žele uraditi, samo ako im se pruži prilika.

Nisu to samo riječi. Davno su počela i djela. Prema svjedočenjima volontera, pojavili su se predatori koji nastoje seksualno iskoristiti migrante, koristeći njihov težak materijalni položaj. Nude im hranu, kupanje i smještaj u zamjenu za seks. Rade to i muškarci i žene, a meta su i muškarci i žene. Nakon što je automobil oborio ženu kod autobuske stanice u Tuzli, neko joj je u pometnji ukrao torbicu. Žena je ustala, otrčala do najbliže grupe migranata i počela ih šutati. Policija je ubrzo ustanovila kako su torbicu ukrali lokalci. Neke teretane u Tuzli zabranjuju učlanjivanje migrantima čak i ako imaju dozvolu boravka, dio trgovaca ne želi usluživati migrante. Migranti su ljudi „trećeg reda“ kojima se može reći i uraditi gotovo sve i koji nemaju pravo na gotovo ništa. Prateći volju većine, migranti ne bi dobili ni koricu kruha.

Da ne nabrajam dalje sve horore. Jedno je gledati takve stvari oko sebe i biti nemoćan zaustaviti ih. Nešto sasvim drugo jeste biti dio takvih ideja i procesa, učestvovati u njima.

Nakon prve faze dehumanizacije, druga faza svakog genocida je razvrstavanje i označavanje. Kada se žrtve ocrne i predstave kao nešto što ne zaslužuje život, kao što je to urađeno s migrantima, drugi korak je odvojiti ih i označiti. Upravo je to bila svrha žute zvijezde tokom holokausta ili bijelih traka u Prijedoru.

Ponovo se vraćam na početak ove priče, na Seada Đulića i rasnu segregaciju u SAD-u. Tačno je da imamo „dvije škole pod jednim krovom“, ali nakon dolaska migranata dobili smo pravu segregaciju po boji kože. Transturist i Centrotrans su na autobuskoj liniji Tuzla-Sarajevo uveli pravilo da ljudi tamne boje kože sjede nazad u autobusu, a ljudi svijetle boje kože naprijed. Migranti nazad, domaći naprijed.

Kada je takva praksa počela, volonteri su se bunili. Velika većina javnosti glasno je i agresivno podržala vozače koji su segregirali migrante, tvrdeći kako takve vozače treba nagraditi, dati im povišice. Nama koji smo upozoravali kako se radi o nezakonitom ponašanju, rasizmu i mržnji, uzvraćeno je uvredama i prijetnjama, jezikom i pokvarenošću kakve sam samo na Balkanu sretao. Komentari kako trebam odvesti migrante da mi siluju suprugu kad ih već toliko volim bili su uobičajeni. I nisu ih pisali „neki tamo ljudi sastrane“, već ljudi koje srećeš oko sebe u prodavnici ili na ulici.

Jučer ujutru, putujem za Sarajevo. Na stanici isti bus čeka i veća grupa migranata, njih 10-ak. Kupili su karte i čekaju bus kao i svi drugi. Dolazi Transturistov autobus, izlazi kondukter koji je inače jako ljubazan i profesionalan, ali samo prema „nama“. Čim je izašao iz autobusa i ugledao „njih“ odmah se proderao: „Šta je!? Ulazite majku vam jebem! Hoćete još da vas ja unosim?!“ i pokazao im na stražnji dio autobusa.

Ostatak puta, savršeno mirnim glasom, ljubazno i profesionalno je postupao sa domaćim putnicima. Podsjetio me na željezničare Trećeg Reicha koji su isto tako ljubazno i profesionalno vozili Nijemce u delux vagonima i transportirali Jevreje u stočnim vagonima do logora smrti.

U povratku, isti autobus, isti kondukter. Druga grupa migranata iz Sarajeva putuje u Tuzlu. Uvijek u busu sjedim nazad, jučer sam nesvjesno sjeo naprijed, dalje od migranata. Ubrzo, naš ljubazni kondukter mi prilazi i moli me da sklonim svoje stvari i oslobodim mjesto pored sebe „da žena nazad ne sjedi s migrantima“. Sklonio sam stvari i ustupio mjesto pored sebe. E to me prepalo.

Nesvjesno i nenamjerno sam postao jedan od onih koji su gledali kako im komšije označavaju žutom zvijezdom. Postao sam dio onih koji su gledali kako tjeraju njihove sugrađane na nošenje bijelih traka. Postao sam dio genocida u nastajanju, a da toga nisam bio ni svjestan. Shvatio sam kako se moglo dogoditi da nekoliko SS-ovaca odvede stotine Jevreja u smrt na očigled hiljada njihovih sugrađana.

Odgovoran čovjek bi ustao i pobunio se protiv segregacije u autobusu. Kad to, naravno, ne bi uspjelo, odgovoran čovjek bi ustao i sjeo nazad kod migranata umjesto te žene, kao znak solidarnosti i pokušaj da se spriječi razvrstavanje na „nas“ i „njih“. Odgovoran čovjek bi odbio sjediti pokraj te žene. Upravo je nešto slično uradila Elin Ersson, švedska studentica koja je odbijala sjesti u avionu dok se ne prekine deportacija jednog od putnika. I uspjela je.

Takve ljude iz vremena Drugog svjetskog rata zovemo pravednici među narodima i služe nam za pranje kolektivne savjesti. Kitimo se tuđim perijem, mislimo kako smo u suštini „dobri ljudi“ jer smo dio „dobrog naroda“, a ustvari nas je ogromna većina gledala u zločine i nije uradila ništa. Sjećamo se Sarajke koja je svojim zarom prekrivala žutu zvijezdu komšinici na ruci dok su šetale gradom, a ne sjećamo se hiljada i hiljada Sarajlija koje su gledale u te žute zvijezde i nisu uradile ništa.

Upravo to je jedna od najstrašnijih stvari u Bosni i Hercegovini. Živeći ovdje, bez obzira kakav si i kakav želiš biti, i sam vremenom podivljaš, nesvjesno postaneš dio kruga mržnje i zločina. Zločin, mržnja, stradanje i segregacija oko tebe ti postanu normalni i uobičajeni toliko da uopće ne reagiraš već ih nijemo promatraš i tu i tamo skloniš svoju jaknu ako zločincu zasmeta.

Dino Šakanović, Prometej.ba