Od dolaska Alije Izetbegovića na čelo Bosne i Hercegovine dva procesa su bila neupitna, nestajanje donatorskog novca i nestajanje diplomatije. Donacije, znaju i ptice, završile su kao i famozna „vreća za Bakira“, dok je diplomatija razbijena na dva načina. Tadašnja SRJ, a suštinski Srbija, preuzela je najveći dio diplomatske infrastrukture, dok onaj dio diplomata koji su ostali i bili vezani za Bosnu i Hercegovinu marginaliziran je iz centrale SDA, jer su za njih bili komunistički ološ, pa je umjesto prokušanih kadrova (Jugoslavija je školovala diplomate), mjesto zauzeo minder. Jedan dio preživjelih kadrova je ostao bez ikakvog novca, utjecaja i kontakta. U zelenim krugovima to je slavljeno kao konačna pobjeda, vrhunac kontrarevolucije. Od tada SDA tvrdi da vodi bosansku diplomatsku ofanzivu, pa vrijedi propitati kakvu i kome. U ranim godinama BiH je sav svoj diplomatski rad fokusirala na par obraćanja Harisa Silajdžića. Iz današnje perspektive Abdulaha Skake i Senaida Memića on djeluje kao krunski dragulj, no, daleko tačnije je da Silajdžić nije bio velika dobit u srušenom sistemu – samo je bio isturen i prepoznat ovdašnjoj javnosti. Nikad se nismo pitali kako je on izgledao onima kojima se obraćao tamo. A srušen sistem kad-tad mora završiti na očajnom ambasadorskom kadroviranju poput Memića i Skake. Dodamo li tome da SNSD i HDZ svakako šalju svoj dio diplomatskog kora, ne mnogo pismenijeg, ali i poslanog tamo da svojim neradom urušavaju nikad izgrađen ugled BiH, dobijemo sumornu sliku te diplomatske mreže.

Historiju javašluka s jedne strane pratio je i jednak, vjerovatno i zaslužen, tretman s druge strane, pa su zemlje svijeta, uključujući Sjedinjene Američke Države na koje ćemo se fokusirati, redovno posmatrale BiH kao zemlju korupcije. Diplomatija nije uradila mnogo na imidžu. Trideset punih godina i silni milioni novca za plate utrošeni su da bi se izgradila pozicija BiH kao vječite žrtve. Trideset punih godina i sve što je u Sarajevu smišljeno jeste guranje svijetu pod nos još više ratnih priča. Sve to vrijeme u svijetu nikad nije ni prestao rat, jer rat je pravilo, a ne iznimka. Razumije se, u BiH niko ne smije dovoditi u pitanje poziciju žrtve, jer će biti opomenut živopisnim scenama iz rata, prekrižen ratnim stradanjima i na kraju sataniziran, bez obzira na sami sadržaj upućene kritike. Naime, ukoliko BiH smatra da jedini alat koji u svijet nosi treba biti ratna prošlost – u svijetu gdje političari drugih zemalja ne zavise od javnog mišljenja u BiH i medija po bosanskim zabitima – izvjesno je da više niko neće slušati žalopojke iz BiH. No, domaća politička i novinarska javnost nije posustajala, od 2006. godine kada SAD napuštaju BiH zbog Harisa Silajdžića, pa do danas, neumorno je ponavljano nekoliko mitova. Tako je BiH „važna geopolitička tačka“ na koju će biti obraćena pažnja, naročito dolaskom Baracka Obame na čelo SAD. Osam godina mandata i Obama nikad nije ni saznao da postoji BiH. Potom trakavica o Trumpu, koji je, istina, smjestio Srbiju i Kosovo negdje oko Mezopotamije, ali se BiH nije sjetio. Cormack i Nelson – period bez koristi po BiH. Ni to nije pomelo domaće kreatore mnijenja da ponavljaju kako je u svijetu bitno stradanje BiH – a pošto je BiH stradala – slijedi i obligatni oporavak i red koji će nam donijeti Zapad. Redali su se jedino izvještaji pred Kongresom SAD i Evropskom Komisijom u Briselu, gori od goreg, crnji od crnjeg. U prizivanju Amerike naročito je prednjačila ista ona patriotska silajdžićevska snaga koja je i potjerala tadašnji američki aparat u BiH, uključujući trenutnog ambasadora Michaela Murphyja, koji je tada bio savjetnik. Zbog blokade države od strane SNSD-a, a potom i HDZ-a, u BiH je stigao Matthew Palmer, često zajedno sa evropskim zvaničnicima koji se mijenjaju na sedmičnoj bazi.

Naime, vrijedi napomenuti još jedan ingeniozan proizvod domaće političke misli. Preventivni patriotski čin. Pred dolazak svakog diplomate iz Amerike, bez da je dao i prvu izjavu, zahvali mu se na poštivanju zvanične politike američke administracije, a koja podrazumijeva... (na ovom mjestu se ispišu silne želje smišljene u autorovoj glavi, a koje ne moraju i često nisu ni zvanična ni nezvanična politika SAD.)

Razumljivo, dolazeći diplomata, po opisu posla, dobro zna šta mu je zadatak, ali ostaje beskrajno simpatičan ovaj način davanja uputa i naredbi šta će i kako će nuklearna supersila raditi u BiH. Kada se, prije ili poslije, neki potez ne dopadne domaćem obavještajnom subjektu, krene rutinirana svirka. Hrvatska politička elita pusti koju suzu nad majorizacijom, srpska politička elita se sjeti vjekovnog neprijateljstva Amerike i pravoslavlja, a bošnjačka svih svojih žrtava i rata. Parada patetike tri nacionalizma u svojoj kulminaciji. Pokušaji kritički osviještenih pojedinaca da se u javnom prostoru barem malo pojasni da u svijetu vladaju drugačiji, interesni aršini, ne nailaze na plodno tlo. U naznačenim elitama, a posebno bošnjačkoj koja potencira prijateljstvo sa SAD i nikad definisan patriotski diskurs, vjeruju da će ta država odustati od nekih zahtjeva čim se spomene protekli rat u BiH. Stoga je slučaj Palmera bio jako zanimljiv. Naime, ozloglašeni Palmer nije ništa drugačiji od ostalih diplomata, ali to nije spriječilo obavještajni subjekt da mu zaviri u bračnu sobu i objavi kako ima ženu Srpkinju. Ko bi se toga dosjetio, zaključiti da su bogati bračni par Palmer izdali Sjedinjene Američke Države zbog srpstva. Istina, takva informacija sasvim je dovoljna domaćoj javnosti – srpski zet. No, ponovimo, politika Sjedinjenih Američkih Država ne zavisi od mišljenja u BiH. Dodatni oprez u kritici SAD, poput blagog tretiranja Pape u svjetskim medijima, predstavlja jedna konstrukcija koja sve češće prati diplomate poput Palmera, ali i Cholleta, kako ne „slijede zvaničnu politiku Bidenove administracije“. Biden ostaje prijatelj, ali su drugi nestašni i neposlušni. Tvrdnja je ponavljana nekoliko puta u proteklih nekoliko mjeseci, ali i ranije za vrijeme Nelsona, da niko nije postavio sasvim logično pitanje. Kako je to moguće da američka administracija ne slijedi politiku američke administracije? Naročito jer se prema BiH ta politika nije ni mijenjala, iako nije bila jednako intenzivna. Jednostavno, ovdašnja javnost je u toj mjeri živjela svoje interpretacije i imaginacije onoga šta je američka administracija, da pravu administraciju nije ni prepoznala. A ta politika posljednjih 30 godina, ma ko bio predsjednik SAD, papagajski ponavlja: dogovor, dijalog, Dayton, slobodna trgovina, problem korupcije, NATO i EU integracije – ali ne i ustavne promjene nakon Silajdžića. Jedna od odlike supersile jeste da imaju stabilnu politiku, uprkos novinarima koji ubjeđuju domaću javnost kako se američka politika prema tako „važnoj“ državi kakva je BiH mijenja od izbora do izbora. Kafansku logiku ovdašnje politike nije pametno primjenjivati u diplomatiji. Mijenjaju se samo imena, silni pomoćnici dolaze i odlaze, pa tako i Palmer.

A onda su molbe o dolasku SAD u BiH uslišane – stigao je on, legendarni izaslanik američke administracije Gabriel Escobar, a koji će svoje posjete intenzivirati 6 mjeseci poslije zbog agresije Rusije na Ukrajinu. Da li će Escobar slijediti politiku Bidenove administracije? Zna li šta je ta politika ili će mu obavještajni subjekt to pojasniti? Ima li Srba u porodici?

A da Amerikanci ipak nešto malo više znaju od ingenioznih kreatora domaćeg javnog mnijenja potvrdit će se iznova. U martu 2021. godine Eric Larson, koji je ranije radio u Specijalnom odjeljenju za organizirani kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH, a sada kao savjetnik pri Uredu za borbu protiv korupcije izjavljuje: „Zemlja doslovce umire zbog korupcije, ljudi odlaze, jer misle da ne mogu dobiti poslove bez nekih veza“. U decembru Escobar ponavlja i svoje i Larsonove izjave od riječi do riječi: „Ljudi se ne iseljavaju zbog toga što ne žele živjeti u multietničkoj državi, već zbog toga što se ne mogu zaposliti bez korupcije.“

Escobar će potvrditi opredjeljenost SAD Daytonu, slobodnu trgovinu (Otvoreni Balkan) ponoviti EU i NATO integracije, ali i potrebu aktivnog uključivanja Hrvata u proces, tj. u procese odlučivanja. Minimum upućenosti u američku diplomatiju svugdje po svijetu i ponavljanje predanosti Daytonu, ali i stabilnosti zbog rata u Ukrajini, bila bi dovoljna da bude jasno kako Amerikanci posmatraju stvari. Ne treba imati nikakvih sumnji, i ovu priliku zarad dešavanja u Ukrajini BiH će prokockati.

Administracija SAD dobro je upoznata s korupcijom u svim etnonacionalnim redovima. Poznata im je do detalja involviranost i policijskog i obavještajnog kruga u silne afere, sve do nepotizma, trgovine utjecajem i poslovanjima BH Telekoma. Escobar će svoje stavove o korupciji, sasvim tačne, ponoviti i u februaru, a potom i u aprilu. U aprilu će ambasador Murphy posjetiti i Mehmeda Osmanagića Osmicu, da ga prijateljski podsjeti na borbu protiv korupcije. Amerikanci su dobro upoznati sa slučajem Abdulaha Skake iz afere Asim, afera zbog koje će, između svega ostalog oko Telekoma, staviti Sarajlića na crnu listu američke administracije, a gdje se spominje i Osmica. Amerikanci znaju i sve diplome – kao i koliko zaista vrijede. Potom, Escobar susreće i lidere Trojke u Sarajevu. Bio je to jasan znak SDA da se ne uzdaju ni u Osmicu ni u svoje redovne alate „ispomoći“ pred svake izbore. A ukoliko im ni to nije bilo jasno, saopštenje Ambasade SAD u kojem potpuno jasno navode da SDA i njeni funkcioneri direktno blokiraju borbu protiv korupcije, konačan je ukaz Bakirovim pulenima da su prevršile svaku mjeru. Nije zgoreg spomenuti da SDA ljubuje sa Tayipom Erdoganom, a koji nije najveći obožavatelj Sjedinjenih Američkih Država.

Ne treba imati iluzije o interesima Sjedinjenih Američkih Država. Borba protiv korupcije u ovom je trenutku dobar i siguran alat, a to je Escobaru savršeno jasno, da istovremeno kontrolišu sva tri lidera, a da se ne upetljaju u vaganje koja od tri strane je više ili manje odgovorna – u korupciji su zajedno.

Escobar je pogodio pravu metu, jer isti patriotski obavještajni krug mjesecima šapuće po portalima kako Escobar ne treba dirati pitanje korupcije dok „ne sredi“ Dodika, a ta „sićušna“ korupcija (Escobar je uporedio BiH sa Bjelorusijom) koja 30 godina doslovno ubija ljude (zdravstveni sistem), može sačekati. Na kraju, teza kako se treba prvo patriotski pozabaviti Dodikom, ali ne i korupcijom, savršeno dobro odgovara SDA. Skoro da su Escobara proglasili izdajnikom države BiH jer nije poslušao poredak stvari ovdašnje javnosti, kad su se sjetili da je on državljanin SAD.

SDA je promptno reagovala, ni milimetar drugačije ni pametnije od vremena Alije Izetbegovića i brzo je objasnila SAD da je spominjanje njihove stranke diranje u osinje gnijezdo genocida i ratne trume. Vrhuški SDA se trenutna situacija nimalo ne dopada, a u odbrani vlastitih konvertibilnih interesa konfrontacija sa ambasadom SAD je više instinktivna nužnost, a potom i glupost.

„SDA se energično suprotstavlja politikama blokada i podjela koje proizvode disfunkcionalnost države i Federacije BiH. Naravno, nije moguće izbjeći jasnu i jaku retoriku u političkoj borbi sa snagama koje negiraju genocid i slave ratne zločince otvoreno zagovarajući postizanje ratnih ciljeva“, stoji u odgovoru SDA. Milioni i milioni novca na plate i ingeniozni kreatori misli u SDA su zaključili da trebaju Sjedinjenim Američkim Državama objasniti da se svrstaju ili – ili, iz čega bi čovjek morao i trebao zaključiti da Amerikanci trebaju slijediti Bakira Izetbegovića dok svojom jakom retorikom krši neprijatelje. Ova jeftina manipulacija više je potez očajnika, ali i dokaz kakvi su kadrovi vodili diplomatiju BiH posljednjih 30 godina. Na dio o korupciji dodaju: „S obzirom da je cjelokupnoj javnosti poznato da u vrijeme mandata glavne tužiteljice Gordane Tadić, koja je završila upravo na američkoj crnoj listi, sav fokus Tužilaštva BiH bio usmjeren na područja na kojima žive Bošnjaci“, primjenjujući ovdašnji recept ugroženosti Bošnjaka (od Amerikanaca?), čime je uz zloupotrebu genocida kompletirana sva politika koju SDA ima ponuditi u komunikaciji sa Sjedinjenim Američkim Državama. Saopštenjem SDA potvrđene su sve konstatacije Escobara da su ovdje nacionalne, teme rata, etničke i sve druge identitarne teme tek dobro opravdanje za skrivanje korupcije. Da li će i kada će Amerika postati negator genocida, krstaška zemlja i pod utjecajem raznih faktora, a Escobar osvanuti kao srpski zet zasad je nepoznato. A šta će tek jadna Amerika kad SDA botovi – intelektualni pandan i samoj diplomatiji te stranke oličene u ministrici Turković – udare po tastaturama?

Suad Beganović, Prometej.ba