Ponedjeljak, 17.10. Žrtve nacionalističke tranzicije

Zaredali izbori u postjugoslavenskim zemljama. I svi presudni i povijesni, kako kažu. Ovaj put na redu je bila Crna Gora. U napetoj izbornoj atmosferi koju je podgrijalo i hapšenje nekakve terorističke grupe iz Srbije pobjedu je odnio Đukanovićev DPS s 35 osvojenih mandata, dok su oporbeni blokovi ukupno uzeli četiri više (DF 18, koalicija Ključ 9, Demokrate Crne Gore 8 i SDP 4) pa će o budućoj većini u parlamentu koji broji 81 član odlučiti SD (2) te bošnjački (3), albanski (2) i jedan hrvatski zastupnik. Đukanović je proglasio izbornu pobjedu, dok je oporba saopćila da ne priznaje rezultate izbora jer su provedeni u atmosferi hapšenja terorističke grupe koja je, kako mediji izvještavaju, pripremala državni udar. Većina prozapadnih analitičara se slaže kako je DPS-ova pobjeda dobar pokazatelj jer se radi o proeuropski orijentiranoj stranci, ali se postavlja pitanje koliko prosječnom građaninu Crne Gore znači što će mu vlast biti proeuropska ili ne ako će ostati kriminalna i neće ostvariti bolje uvjete života. Ali sigurno da je bolji i status quo nego izolacija.

U Sarajevu su studenti Filozofskog fakulteta organizirali i održali još jedan protest povodom tragičnog stradanja studentica Edite i Selme, zahtijevajući od vladajućih kažnjavanje i smjenu odgovornih za lošu sigurnosnu situaciju u gradu, napose u saobraćaju. U tri godine moga boravka u Sarajevu imao sam tu „privilegiju“, jer sam stanovao u zgradi uz cestu, da u sitne noćne sate s prozora posmatram ulične trke. Pitam se kako je to moguće u glavnom gradu države? Kako je moguće da ljudi sa i po stotinu prometnih prekršaja ponovno sjednu za volan i komotno voze dok konačno nekoga ne usmrte prebrzom vožnjom? Moguće je jer ponašanje organa vlasti nije ništa drugo doli manifestacija kulture naroda. Koliko smo samo puta svi mi ponaosob čuli od nekoga kako mu je, kad otiđe negdje vanka, najteže priviknuti se na to da pješaci imaju prednost. Koliko se puta nismo vezali pojasom ili smo vozili prebrzo dok smo putovali Bosnom jer se lako može s našim policajcima. Koliko puta smo čuli razgovore mladih u kojima veličaju gradske trkače i bandite. Bojim se da u društvu izvrnutih vrijednosti nikakvi protesti ne mogu ništa krucijalno promijeniti jer najprije mora doći do korjenitih promjena svijesti i vrijednosti u građana.


Utorak, 18.10. Svim pripadnicima hrvatske vjeroispovijesti želimo sretan Početak Sukoba

Šarajući fejsbukovom naslovnicom za oko mi zapne i zgrozi me naslov/najava „Obilježavanje obljetnice sukoba u Prozoru“. Razmišljam o tome par minuta i pomislim da sam loše pročitao pa posjetim malo lokalne stranice i uvjerim se da sam bio u pravu. Urednici dva portala mrtvi-hladni objave poziv na obilježavanje obljetnice sukoba ili preciznije rečeno obljetnice početka sukoba između Hrvata i Bošnjaka u toj općini. U glavi mi se množilo mnoštvo misli i pitanja. Pitam se najprije jesu li svjesni uopće šta su napisali. A onda se sjetim gdje živim i kristalno jasno mi postane da su itekako svjesni. Da, znaju oni da su produkt tog sukoba bile i sve strahote koje rat nosi sa sobom, pa i bespotrebno stradali i na, uvjetno rečeno, njihovoj strani. Ali isto tako znaju da su u tom sukobu „njihovi“ ostvarili svoj ratni cilj barem na toj maloj lokalnoj razini. Stradali im ionako služe samo za izražavanje lažnog pijeteta i skupljanje političkih poena polaganjem vijenaca i uzurpiranjem prvih mjesta na kakvim vjerskim molitvama za poginule.

A gdje je u svemu tome priča o miru? Kako je moguće da se i 24 godine od tog događaja i dalje vraćamo na sukob znajući šta nam je sve on donio? Kako je moguće da se u tom dugom periodu nije dogodilo pomirenje, ono istinsko, a ne deklarativno? Moguće je jer je istinoljubivost za nas nepoznata osobina. Da nam je stalo do mira, morali bismo priznati svoju odgovornost i svoja zlodjela, morali bismo majkama objasniti da su im djeca ginula za lažne ideale kojima su im punjene glave, morali bismo se poniziti i tražiti oprost, a kako kukavički našim „velikim ljudima“ zvuči riječ oprosti. Da je rat uistinu stao sa zadnjim pucnjem, a ne da i dalje živimo u kulturi njegovanja ratnih ideja, na čemu bi nacionalističke stranke zasnivale svoju retoriku? Urušile bi se kao kule od karata jer osim kriminala ne bi bilo ničega više što bi mogle ponuditi narodu. Stoga nam preostaje samo nada da će ih narod jednoga dana poslati na smetlište povijesti - što je možda ništa drugo doli velika utopija.


Srijeda, 19.10.2016. Biti odbačen kao pas

Republika Hrvatska je izgleda nakon gotovo godinu dana raznih eksperimentiranja konačno dobila jednu stabilnu vladu. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković objavio je imena ministara resora koji su pripali njegovoj stranci, a među njima svoje mjesto nije našao sada već bivši ministar (ne)kulture Zlatko Hasanbegović što je i bio jedan od uvjeta manjinskih zastupnika za podršku pri kreiranju buduće vlasti. Naime, ministricom kulture imenovana je umjerena Nina Obuljen Koržinek pa je neofašistički orijentirani dio hrvatske populacije ostao bez svoje glavne foteljaške uzdanice. Bez obzira da li je to urađeno po diktatu Brisela ili je Plenković odluku donio uistinu se vodeći svojim uvjerenjima, to je dobra stvar za Hrvatsku i regionalne odnose. Sjetimo se samo koliku je štetu ugledu Hrvatske u međunarodnim okvirima donijelo ministriranje Zlatka Hasanbegovića, da su i ugledni svjetski kulturni djelatnici poput francuskog filozofa Alaina Finkielkrauta potpisivali peticije protiv Hasanbegovića.

Izgleda da je s pobjedom HDZ-a došlo i do naglog smirivanja nacionalističkih (i ustaških) divljanja. A to i jeste jedan od temeljnih postulata HDZ-ovog djelovanja od rata do danas. Naime, u trenutcima kada nije u vlasti, ta stranka okuplja, straši i homogenizira ljude s društvene margine te raznim lažima koje im servira (često i s fašističkim primjesama) njihovo fizičko i napose medijsko djelovanje upravlja protiv vlasti koja se, umjesto problemima socioekonomske naravi, tada mora baviti pitanjima koja su trebala biti riješena '45. godine. Javnost i društvo se onda polariziraju i stvori se jedna naelektrizirana atmosfera straha i mržnje. Na taj način privuku i ekstremno desne glasače čiji bi glasovi otišli možda nekoj drugoj radikalno desnoj stranci i osiguraju si izbornu pobjedu, a nakon nje licemjerno pozivaju na smirivanje tenzija, kulturu dijaloga i priču o „životnim pitanjima“ kao da s gore navedenim nemaju nikakve veze. A galamdžijama koji su za njih odradili glavni posao dadnu neki fini posao ili ih ako imaju neke veće ambicije jednostavno zaborave pa se dotični ponovo vrate u društvenu kaljužu iz koje su i bili isplivali.

Izgleda da je toga jako svjestan i nekadašnji diler kokaina a današnji diler fašizma Velimir Bujanec koji izražava žaljenje što su njegovog voljenog ministra „odbacili kao psa“. Nezadovoljna je i još jedna neofašistička perjanica - Željko Glasnović čiji potpis za podršku budućoj vladi Plenković nije ni tražio pa se ovaj doslovno osjeća odbačen kao pas. Čak je uputio i poziv Hasanbegoviću da formiraju svoj saborski klub zastupnika. Međutim, kako budućoj vlasti očito više nisu potrebni, možda bi im bolje bilo da se udruže s Bujanecom i osnuju neki bend, Trio Fašistico recimo, pa Thompsonu budu predgrupa na koncertima. Bar se ne bi osjećali kao odbačeni psi.


Četvrtak, 20.10. O nužnosti federalizacije jelovnika u Parlamentu BiH

Piše neki dan austrijski „Der Standard“ kako je Bakir Izetbegović došao u Beč na odmor u pratnji 7 tjelohranitelja s 4 državna vozila. Izetbegović je sa suprugom odsjeo u luksuznom hotelu Imperial, dvorcu u kojem odsjedaju najveći svjetski lideri. Standardov tekst začinjen je i podacima o bahatom voznom parku bh. političara i potkradanju na računima za raskošne večere u zemlji s praznom blagajnom u kojoj 1/6 stanovništva živi ispod granice siromaštva. Prenijevši Standardov tekst mediji iz naše regije su se fokusirali na pitanje da li je Izetbegović taj odmor platio iz državnog budžeta ili iz svog džepa. Izetbegović je demantirao glasine kako je odmor plaćen na račun državnog budžeta i ustvrdio kako on sve to sam plaća. I nikom ništa. Kao da je tu glavni problem tko je platio taj odmor u Beču! Problem je u bahatosti, razmetljivosti jednog feudalca iz jedne mizerne državice. Problem je neskromnost. I to nije samo Bakirova boljka, nego i boljka cijelog ovog društva. Od političara koji si umišljaju da su mali bogovi, vjerskih službenika koji novcem dobivenih od stranih humanitarnih organizacija kupe novi luksuzni auto, do običnog malog čovjeka iz baze koji, čim se dočepa neke pare, odmah želi da cijelo njegovo selo vidi kako je on uspio, kako je on netko i nešto. Priča o Bakirovom odmoru u Beču je, kao i uvijek, naišla na negodovanje i gunđanje bh. stanovnika i na tom je, kao i uvijek, i ostalo. Neće ponašanje bahatih moćnika nikad naići na organiziran otpor ili uskraćivanje glasa na izborima, nego samo na mahalaško tračanje i gunđanje u kojem ima više zavisti nego svijesti da je ponašanje koje se kritizira pogrešno, u kojem ima više želje da se i njihova djeca jednog dana bahate na pozicijama moći, a ne da budu nekakvi intelektualci ili nedajbože borci za pravdu.

Kontroverzi je ovih dana bilo i oko, pazite, hrane u Parlamentu BiH. Najprije mahalaško zavirivanje u restoran Parlamenta BiH i konstatiranje kako je tamo hrana „praktično jeftinija od đačke užine“. I kao to je valjda za pohvalu, to je jedan od primjera skromnosti. Jest, jest, samo što đaci (oni sretniji) za užinu dnevno dobiju 5 KM, a parlamentarci zarađuju mjesečno između 3.500-7.500 KM. Da bi stvar bila još bjednija, ovih se dana predstavnici Srba u Parlamentu BiH bune kako na meniju u parlamentu nema „srpskih jela“. Pa onda o tome pišu i mediji s bombastičnim naslovima poput: „Srpska jela 'protjerana' s menija“. Zaista jedno od gorućih pitanja našeg društva! Očekuje li nas možda i referendum o pitanju federalizacije jelovnika Parlamenta BiH?


Petak, 21.10. Okultni Novak i malezijski halal hot doggy

Naletim danas na dva bizarna članka kojima je zajednički nazivnik izopačeno tumačenje religije. Članak prvi: „Knjiga Novaka Đokovića – brutalna promocija okultizma“ autora Miroljuba Petrovića. Koji „iz biblijske perspektive“ tumači kako se Novak Đoković povezao s nečistim silama, kako u svojoj knjizi „Servisom do pobede“ promovira „hinduizam, jogu i kineski okultizam“, što „izaziva nemjerljivu duhovnu i fizičku štetu kod njegovih fanova“. Na kraju članka Petrović ipak otkriva glavni razlog zašto se zamjerio Novaku: „ono što je možda najbolnije jeste Novakovo indirektno opravdavanje NATO agresije na Srbiju“, i zaključuje: „Preostaje nam da se molimo Bogu za Novaka Đokovića da ga On izvuče iz zamke u koju je upao, a da njegov pad ne bude previše bolan.“ Članak drugi: „U Maleziji vladina vjerska institucija traži da se hot dogu promijeni ime“. Tvrde iz tzv. Malezijskog islamskog razvojnog odjela – naziv vladine vjerske institucije u zemlji koja slovi kao sekularna zemlja, sa stanovništvom koje prakticira umjerenu verziju islama - kako 'hot dog' nije prikladno ime za hranu, jer se u islamu psi smatraju nečistim. Pa su prodavači hrane u Maleziji „zamoljeni“ da promijene naziv za hot dog jer inače neće dobiti halal certifikat. Sve te revolucionarne ideje rađaju se pod utjecajem Saudijske Arabije, koja u Maleziji promovira širenje konzervativnih shvaćanja islama. S obzirom na oblik hot doga i s obzirom na glave pune perverznih ideja, postoji valjda samo jedno zamjensko ime za hot dog koje bi istinski zadovoljilo nove tumače islama u Maleziji.

Zanimljiva vijest dolazi iz Kine, gdje je vlada krenula u žestoki obračun s korupcijom. U sklopu antikorupcijskog programa (koji, istina, može biti zloupotrijebljen i za političke čistke unutar vladajuće partije) nalaze se ekskurzije za javne službenike u zatvore u kojima se mogu upoznati sa životom bivših činovnika optuženih za različite vrste kršenja zakona, zloupotreba položaja i uzimanja mita. Antikorupcijski program je nadahnuo i jednu kinesku tv emisiju u kojoj su gosti političari optuženi i osuđeni za korupciju, koji u suzama usred tv emisije priznaju kako i koliko su krali. Tako Kinezi. A naš politički sustav skrojen po mjeri korupcije, do te mjere da se prošle godine kod nas mogla pročitati vijest o namještenom konkursu u jednom antikorupcijskom birou!


Subota, 22.10. Ernesto Sabato: Zdrav razum

Subota je najbolji dan za književnost i filozofiju: odmaknuti se od svakodnevice i sagledavati stvari sa strane, iz druge perspektive. Iz zbirke eseja Pojedinac i Univerzum argentinskog pisca Ernesta Sabata (matematičara, fizičara i filozofa; 1911-2011) izdvajamo dio eseja o zdravom razumu.

„Mislim da bi sud koji bi delovao u ime Zdravog Razuma osudio na ludnicu Zenona, Parmenida, Berklija, Hjuma, Ajnštajna. Dostojno je divljenja, međutim, što zdrav razum i dalje ima toliki didaktički i društveni ugled uprkos svim nevoljama koje je baš on preporučio: ravnoj površini Zemlje, geocentrizmu, naivnom realizmu, Pasterovom ludilu. Da je zdrav razum prevladao, ne bismo imali radiotelefoniju, ni serume, niti prostor-vreme, ni Dostojevskog. (...) Zdrav razum je bio veliki neprijatelj nauke i filozofije i on to stalno jeste. (...) Verovatno će mnogi sadašnji problemi filozofije i nauke biti rešeni kada se čovek jednom odluči da pređe preko zdravog razuma. Čim izađemo iz našeg malog svakodnevnog univerzuma, prestaju da važe naše predstave i predrasude. To je razlog zbog kojeg nas besmisao saleće sa svih strana. I još više: poželjno je da tako bude, jer je to garancija da se ide dobrim putem.“


Nedjelja, 23.10. „Ja gledam to iz svoje sobe i ne mogu da vjerujem“

Nakon što je u Sarajevu najavljen (i kasnije održan) skup podrške Hillary Clinton, Srđan Mršić iz Istočnog Sarajeva kao parodiju na taj skup „inicirao“ je preko facebooka skup podrške Donaldu Trumpu u Istočnom Sarajevu. I gotovo svi važniji mediji u BiH i regiji prenijeli su tu njegovu zafrkanciju kao ozbiljnu vijest, kao pokazatelj da se BiH polarizirala i po pitanju izbora za predsjednika SAD-a. Na skup se odazvalo 10-ak ljudi, uglavnom penzionera. "Ovo je bila moja provokacija i onda su mediji to prenijeli. Ja gledam to iz svoje sobe i ne mogu da vjerujem. I onda se '91. i '92. pitamo kako je počeo rat. Moja poruka je ne vjerujte medijima i svemu što vam serviraju", kazao je Mršić za N1.

U Stupnom Dolu kod Vareša obilježena obljetnica zločina nad Bošnjacima. Prvi put komemorativnom skupu obratio se jedan politički predstavnik hrvatskog naroda, Zdravko Marošević, predsjednik vareškog HDZ-a, predsjedavajući Općinskog vijeća i budući načelnik Vareša (pobijedio je na izborima 2. listopada). „U Stupnom Dolu je počinjen zločin u ime mog naroda, ali ja i velika većina mojih sunarodnjaka gnušamo se tih tvrdnji i žalimo zbog zločina“, između ostaloga je rekao Marošević, a prenosi Federalna televizija. Željeli bismo da ovakve stvari postanu pravilo u našoj zemlji.

Prometej.ba/Mato Šarčević, Marijan Oršolić, Franjo Šarčević