Ponedjeljak 20.6. Svjetski dan izbjeglica posvećen sve većem broju ljudi

Danas se obilježava Svjetski dan izbjeglica, a ove je godine prema izvještaju UNHCRa posvećen rekordnim 65,3 milijuna raseljenih ljudi u svijetu. Čak trećina ovog broja – koji je uslijed novih ratova i klimatskih katastrofa stalno u porastu – otpada na tri zemlje: Sirija, Afganistan i Somalija. Samo u zadnjih pet godina broj izbjeglica u svijetu porastao je za ogromnih 50%. Zanimljivo kako je čak 86% izbjeglica smješteno u siromašnim zemljama, dok bogate zemlje izbjeglice primaju na kapaljku, često i iz neke svoje ekonomske i demografske računice. Vrata je prošle godine izbjeglicama malo šire odškrinula Njemačka, no vrlo brzo je počelo negodovanje sve većeg broja europskih zemalja oko dolaska izbjeglica, pa su počeli nicati zidove i žice na granicama država, a izbjeglička priča u Europi završila je sporazumom Turske i EU. U silnim naporima oko rješavanja izbjegličke krize nikada nije pokrenuta ozbiljnija inicijativa rješavanja konflikta koji stvaraju izbjegličku krizu i pomaganja ratom razorenih država. „Čestitku“ izbjeglicama povodom njihovog dana sročili su nepoznati počinitelji koji su uništili mural posvećen trogodišnjem dječaku-izbjeglici Alanu Kurdiju čije je tijelo pronađeno prošle godine na plaži u Turskoj. Mural je poprskan bijelom bojom, a na njemu je napisana poruka „granice spašavaju živote“. Nakon povjetarca otvorenosti i solidarnosti ponovno dolazi oluja zatvaranja i ograđivanja.


Utorak 21.6. Mostovi okruga Erdut: lažna romansa Kolinde i Vučića

Jučer su se na granici između Hrvatske i Srbije sastali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić. Susret je započeo romantičnom scenom na mostu između Erduga i Blogojeva. Uz zvuke violine i kompoziciju „Na lijepom plavom Dunavu“ Aleksandar je Kolindi džentlmenski poklonio buket cvijeća. Susret se nastavio zajedničkim posjetama hrvatskoj manjini u Srbiji i srpskoj manjini u Hrvatskoj. U Subotici su Kolinda i Vučić potpisali Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa između Hrvatske i Srbije. Lijepe su to geste i riječi, no retorika Kolinde i Vučića izvan ovakvih susreta daje nam svako pravo na sumnju u iskrenost i ozbiljnost tih gesta i riječi. Sve je to s figom u džepu. Ne zvuči li Kolinda pomalo smiješno kad uvjerava prisutne kako Hrvatskoj nipošto nije namjera blokirati Srbiju na putu u EU? Ne zvuči li Vučić komično kad tvrdi: „Mi ne pretendujemo ni na čiju teritoriju“ ili kad kaže: „pokušaću da uđem ponekad u hrvatske cipele“, na što bi mu njegov nekadašnji mentor valjda ponudio zarđalu kašiku za obuvanje. Pored sumnji u iskrenost izrečenoga, dodatna primjedba ovom susretu je razlika u funkcijama onih koji su se susreli: hrvatska predsjednica nema izvršne vlasti kakve ima premijer Srbije, pa je partner Vučiću u ovom susretu trebao biti hrvatski premijer. Kojega Hrvatska više nema. Kakva onda korist od jednog ovakvog susreta? Par romantičnih fotografija s mosta i par političkih poena u bilježnici predstavnika EU.


Srijeda 22.6. Hoće li HDZ zaMOLiti Mađare za savjet pri izboru novog vođe?

Malo nakon ostavke na mjesto potpredsjednika Vlade, Tomislav Karamarko je podnio i ostavku na mjesto predsjednika HDZa. Karamarko se od hrvatske političke scene oprostio s par zabavnih izjava poput: „Ono što sam napravio u četiri godine za HDZ i Hrvatsku mislim da je dobro, i na to sam ponosan. Sve što radim, radim za domovinu Hrvatsku.“ Zahvalio se i onima koji ga „zadnjih dana bodre, podržavaju, šalju poruke, koji su ga pokušali spriječiti“: nismo dokučili radi li se ovdje o pokušaju ironije ili nekom obliku samoutjehe. Jer koliko smo vidjeli, većina HDZovaca je brzo prežalila Karamarka, štoviše, jedva su dočekali da ga se riješe. I sam Karamarko je svjestan toga pa je izrazio nadu da neće biti izbačen iz stranke. No tko bi ga izbacio, zar oni koji ga „zadnjih dana bodre i podržavaju“? Nitko iz HDZa nije rekao da je Karamarko otišao zbog izdaje nacionalnih interesa, što svakako ne budi nadu da će novo vodstvo HDZa reformirati stranku nabolje. Ostaje zanimljivo vidjeti tko će sada preuzeti vodstvo HDZa i predvoditi stranku u vjerojatnom porazu na jesenjim izborima. Neki stoga smatraju kako će prava bitka za nasljednika Tomislava Karamarka uslijediti tek nakon izgledno izgubljenih jesenjih parlamentarnih izbora. Ono o čemu nitko ne govori a što se čini logičnim: red bi bio da se na izbore unutar HDZa pozovu predstavnici MOLa, jer, red je da se Mađari oduže za konzultantske usluge i red je da se čuva stranačka tradicija.


Četvrtak 23.6. Otpor obrazovnom apartheidu u Jajcu

Pozitivna vijest iz Jajca, gdje su se učenici srednjih škola zajednički usprotivili planiranoj etničkoj podjeli srednjih škola u gradu. Osvježavajuća vijest u atmosferi histeričnog prepucavanja oko naziva jezika bošnjački/bosanski u školama u RS. Na sastanak nije došao nitko od profesora i direktora škola. Mudra djeca su zaključila kako ih „rivalstvo koje se stvara tom podjelom neće odvesti do boljeg obrazovanja kao ni boljih međuljudskih odnosa“. Učenici su prepoznali i kako je osnovni cilj podjele škola jačanje kontrole vladajućih stranaka nad školama i otvaranje novih radnih mjesta za uhljebljavanje njihovih kadrova. Izrazili su i želju da lokalna vlast umjesto rada na podjeli škola treba stvarati uvjete kako bi mladi ostali u Jajcu, ali i da se sredstva predviđena za osnivanje novih škola ulože u poboljšanje uvjeta u postojećim školama. U jajačkim školama nastava se izvodi prema hrvatskom planu i programu, ali nesmetano se izučava bosanski ili hrvatski jezik kao maternji. Tobože zabrinuti za identitet bošnjačke djece, predstavnici SDA zaključili su kako „nemaju izbora“ nego podijeliti djecu i osnovati novu školu. U tome su naišli i na podršku njihovih hrvatskih ekvivalenata iz HDZa. Djeca su izrazila i spremnost na organiziranje mirnih protesta, i tako u ovom slučaju pokazala kudikamo više mudrosti od starijih. Samo, hoće li itko poslušati ili će opet traume i sitni interesi starijih odlučiti o njihovoj budućnosti?


Ovo je 25. kronika tjednih događanja koju pišemo na portalu. Sve se nalaze u rubrici Sedam dana u retrovizoru


Petak 24.6. Brexit: EU ostala bez jedne zvjezdice

Građani Velike Britanije na referendumu odlučili izaći iz EU. Mnogi od motiva za tu odluku nisu vezani toliko uz EU koliko za nezadovoljstvo građana tamošnjom političkom situacijom. Važan faktor bila je i kampanja ultradesničara koji su Britance uvjerili kako im migranti uz asistenciju EU otimaju poslove i potkradaju njihovu državu, prešućujući kako je Britanija po glavi stanovnika primila najmanje migranata u Europi. Još jedan važan faktor za razumijevanje ovakve odluke Britanaca je njihova izolacionistička svijest o samodostatnosti, koja tretira Otok kao poseban svijet. Usko vezano s tim je i notorno neznanje mnogih Britanaca o EU i značenju referenduma. Mnogi od njih su tek dan poslije Brexita guglali informacije o tome što su prethodnoga dana odlučili. Brexit je izazvao priličan ekonomski potres i povijesni pad britanske funte. Ipak, predviđa se kako će EU i Velika Britanija ostati u nekom obliku ekonomske zajednice. Brexit je olabavio i unutarnju koheziju Velike Britanije: čelnici Škotske i Sjeverne Irske izjavili su kako se više vide u EU i najavili mogući razlaz s Englezima. Nakon Brexita porasla su krila desničarskim partijama diljem Europe, koje su slavile i najavljivale slične scenarije u Nizozemskoj, Francuskoj, Danskoj, Austriji, Švedskoj. Vjetrić europskog jedinstva polako kopni, a Europa se vraća političkom partikularizmu, najtrajnijoj odrednici europskog kontinenta još od raspada Rimskoga Carstva.


Subota 25.6. Yuxit: balkanizacija ili europeizacija Jugoslavije?

Prije točno 25 godina parlamenti Hrvatske i Slovenije proglasili su nezavisnost od Jugoslavije. Ubrzo je uslijedilo čitavo desetljeće sukoba na Balkanu, prekrajanja granica, prisilnih migracija stanovništva i razaranja gospodarskih, multietničkih i drugih stečevina bivše države. Nakon prestanka fizičkih sukoba, uslijedio je hladni rat na polju kulture, jezika, interpretacije povijesti. U europskoj i svjetskoj javnosti smo postali sinonim za nacionalizmom i plemenskim sukobima rascjepkana društva, pa je čak u čast naše borbe skovan i pojam „balkanizacija“, koji se ovih dana obilato upotrebljava u kontekstu mogućeg raspada EU nakon Brexita. No, taj je pojam zapravo prilično promašen. Jer, nije „balkanizacija“ uništila pretpostavke suživota Južnih Slavena, nego je to učinila njihova „europeizacija“. Već smo spomenuli kako je politički partikularizam osnovna karakteristika europske povijesti još od raspada Rimskog Carstva. U skladu s tim, prvi značajni konflikti među Južnim Slavenima desili su se s pojavom koncepta nacionalne države sredinom 19.st. Koncept nacije i nacionalizma nije nastao na tada koloniziranom Balkanu, nego je tu stigao. Na nesreću, na ovim prostorima jači je bio utjecaj njemačkog koncepta kulturnog nacionalizma od francuskih prosvjetiteljskih ideja o civilnom nacionalizmu (ono što danas pojednostavljeno nazivamo građanskom državom). Tako su nas ratovi 1990ih zapravo učinili više Europljanima, a s obzirom na smjer u kojem je zadnjih godina krenuo kontinent, pitanje je da li smo mi u tim sukobima ispali zakašnjeli Europljani ili zlokobne preteče onoga što dolazi.


Nedjelja 26.6. Slovo o slavnoj tradiciji navijanja za Portugal u BiH

U subotu navečer Hrvatska je nakon naporne igre živaca izgubila od Portugala i tako se oprostila s EP u Francuskoj. I ovaj put je nakratko oživjela neobična tradicija navijanja za Portugal u Bosni i Hercegovini. Tradicija je nastala prije sedam godina, kad je BiH izvukla Portugal u baražu za Svjetsko prvenstvo. Pobjeda i prolaz Portugala tada su proslavljeni u Mostaru, Busovači, Kiseljaku, Vitezu, Banja Luci, Trebinju… Tada sam drugu utakmicu baraža gledao u Bijeljini upravo s jednim portugalskim humanitarcem, kojemu sam s teškom mukom objasnio zašto ljudi u kafiću slave gol Portugala. Slične scene bile su i u baražu za EP 2012, kada je ždrijeb ponovno spojio Portugal i BiH. Kasnije je slavna tradicija navijanja za Portugal protiv BiH dobila i svoje intelektualne advokate, npr. filozofa Ninu Raspudića koji je mrtav 'ladan zaključio kako je „Hrvatima i Srbima koji žive u BiH navijanje za tu reprezentaciju neprihvatljivo“; eto, on će nekom odrediti za koga treba navijati. U ovu slavnu tradiciju indirektno spadaju i utakmice nekadašnje portugalske kolonije Brazila i Hrvatske 2005. i 2014. kada su se u Mostaru sukobili navijači Hrvatske i Brazila. (Isti navijači Brazila su u Sarajevu burno proslavili i pobjede Turske nad Hrvatskom.) Tradicija navijanja za Portugal u BiH se nastavila i u kvalifikacijama za EP 2016, kada se Portugal našao u grupi sa Srbijom. I onda je došlo i EP 2016, Hrvatska je u osmini finala izvukla Portugal, i ponovno se u BiH navijalo za Portugal. Zajedničko svim ovim slučajevima je da svi to opravdavaju time što i pripadnici susjednog naroda rade istu stvar. Malo je glupljih argumenata od tog. Što time žele dokazati? Da su jednako glupi? Da su ista govna kao i oni drugi?

Kad smo već kod nogometa, spomenimo i članak na Poskoku koji se gadi nad člancima o mogućem izgledu i snazi reprezentacije Jugoslavije da se nije raspala. Zaključak članka je otprilike da je Tito kriv što je na Bleiburgu pobio mnoge buduće hrvatske nogometne talente, talentirane srpske rojaliste i nogometaše odane Staljinu, da je Tito kriv i za raspad Jugoslavije i time i glavni krivac zašto danas nemamo reprezentaciju koja bi bila prvi favorit Eura… Na kraju, shvatili ste, Tito je kriv i za ispadanje Hrvatske od Portugala na EP 2016. jer je izborniku Čačiću u njegovom totalitarnom djetinjstvu usadio strah od rizika i pravljenja izmjena prije produžetaka.

Prometej.ba/M.O.