Ponedjeljak 13.6. Bakir na Kazanima: proročka gesta ili lov na političke poene?

Bakir Izetbegović s delegacijom posjetio Kazane na Trebeviću, mjesto stradanja na koje su pripadnici 10. brdske brigade ABiH pod komandom Mušana Topalovića Cace 1992-1993 odvodili, likvidirali i pokapali najviše sarajevske Srbe, ali i Hrvate i neke Bošnjake. Neki su ovu Izetbegovićevu gestu ocijenili pohvalnom, no mnogi ju ocjenjuju prekasnom i licemjernom. Prekasnom, zato što se moralo čekati 20ak godina na nju. Licemjernom, zato što je za Cacine zločine znao ondašnji vojni i policijski vrh u Sarajevu, uključujući i Bakirovog oca Aliju koji je – iako zaslužan za obračun s Cacom – istoga nazvao „i heroj i zločinac“. Licemjernom, zato što Bakir Izetbegović prešućuje kako je Caco likvidiran ne zbog zločina nad sarajevskim Srbima, nego zbog toga što je postao smetnja i prijetnja vrhuški SDA. Licemjernom, zato što se Bakir Izetbegović nikada nije u ime svoje stranke ispričao medijima i novinarima koje su zbog pisanja o Kazanima teško klevetali. Najveći problem sa simboličkim gestama ovdašnjih političkih lidera je što te geste ne prati ništa konkretno čime bi pokazali iskrenu volju za promjene u društvu, sukladne prethodnim gestama. Što nas dovodi do zaključka da simboličke geste lidera ne proizlaze iz stvarne katarze njihovih uvjerenja i stavova, nego iz jeftinih politikantskih kalkulacija i želje za dobivanjem podrške na Zapadu. Ukoliko nisam u pravu, u idućih par mjeseci Bakir Izetbegović će se snažno zauzeti da se mjesto stradanja na Kazanima dostojno obilježi nekom spomen-pločom, da mu se omogući bolji pristup, da se žrtve ekshumiraju i identificiraju, da se svi odgovorni kazne, te će se ispričati novinarima šikaniranim zbog pisanja o Kazanima.


Utorak 14.6. Jezik i popis stanovništva, taoci etnopolitike

Nova prepucavanja oko popisa stanovništva u BiH iz sve udaljenije nam 2013. – tada rođena djeca već su krenula u vrtiće, a kako se stvari odvijaju, mogli bi i fakultete pozavršavati dok se bh. političke elite usaglase oko objave rezultata popisa. Naravno, ukoliko ta djeca već nisu odselila zajedno s roditeljima za Njemačku ili Skandinaviju. Ovih su dana poslanici u Parlamentu BiH sazvali hitnu sjednicu, raspravljali, vijećali, predbacivali jedni drugima. Epilog sjednice: nijedan jedini zaključak nije prihvaćen. Nije teško zamisliti situaciju iz 2658. godine kad se vanzemaljci spuštaju na planet Zemlju, poharan nuklearnim ratovima, i na području BiH zatječu tri deevoluirana humanoida kako se toljagama mlade oko rezultata popisa stanovništva iz 2013.

Istovremeno, prosvjedi škola s većinskom bošnjačkom djecom u RS oko odluke vlasti RS da se u svjedodžbe djece ne upisuje „bosanski jezik“ nego „jezik bošnjačkog naroda“, unatoč odluci Ustavnog suda da bošnjački narod ima pravo jezik kojim govori nazivati imenom koji žele. U Srebrenici roditelji bojkotiraju nastavu i ne žele preuzeti svjedodžbe ako u njima ne piše „bosanski jezik“. Roditelji djece su zbog naziva „bosanski jezik“ spremni i na to da im djeca ne idu u školu i ne dobiju svjedodžbe s kojima mogu nastaviti školovanje, spremni su i na osnivanje dvije škole pod jednim krovom. Vlasti u RS-u odluku pravdaju definicijom jezika iz Ustava RSa (zasnovanoj na etnolingvističkim premisama kako svi u BiH govore srpski jezik). Istovremeno predsjednik parlamenta RS Nedeljko Čubrilović izjavljuje kako se u RS poštuju prava konstitutivnih naroda i manjina. Djecu pri svemu tome nitko nije ništa pitao. A nitko nije pitao ni vodeće stručnjake lingviste, poput jedne Snježane Kordić koja predlaže da se u BiH u dnevnike jednostavno piše odrednica „jezik nastave“ ili „jezik i književnost“. No, tko bi o tome uopće razmišljao kad nisu važni ni škola ni djeca ni književnost, nego samo etnopolitički prefiks naziva jezika. Bez brige, riješit će se taj problem kad svi mladi odsele iz BiH pa će tamo u školi učiti njemački, engleski i druge jezike.


Srijeda 15.6. Kultura rulje koja traži linč #1

Srbijanska pjevačica Jelena Marjanović, zvijezda Granda, ubijena je 2. travnja ove godine, no do dan danas ne prestaje iživljavanje srbijanskih medija nad njenom smrću i životom njene obitelji. Svako malo mediji lansiraju prizemna i nedokaziva nagađanja o tome tko je i zašto ubio pjevačicu (pisalo se bez ikakve osnove kako je riječ o ritualnom ubojstvu, sektašenju, vradžbinama, pozivalo se na tračeve komšiluka i izmišljenih sugovornika), često optuživački upiru prstom u članove obitelji (sumnjiče djevera, muža i svekra koji nisu prošli poligraf, svekrvu koja se tobože bavi crnom magijom, donose naslov „Ubica sigurno neko iz kuće?!“). U početku se činilo kako je riječ o skretanju pažnje ljudi s izbornih tema: bolje da ljudi razmišljaju o ubojstvu Jelene Marjanović nego o nagomilanim socijalnim i gospodarskim problemima Srbije. Međutim, to je potrajalo već više od dva mjeseca i čini se kako je riječ ipak o ovdašnjoj kulturi rulje koja traži krivca i raduje se linču i prijekom sudu. Posebna su priča strahote koje pišu ljudi u komentarima na društvenim mrežama, na temu onoga što bi uradili ubojici da ga uhvate. Slično ponašanje zabilježeno je i pri komentiranju drugih tragedija o kojima se mnogo pisalo u regiji, poput smrti Antonije Bilić, Tijane Jurić i Arnele Đogić. Uznemiravanje obitelji žrtve, ankete o vraćanju smrtne kazne, udbaško kopanje i komentiranje po facebook-profilu osumnjičenih, prijetnje obiteljima osumnjičenih samo su neki obrasci ponašanja javnosti u tim tragedijama. U suštini se radi o gomili mahalaških kukavica koji javnim pozivima na linč jednog zločinca žele sami od sebe i jedni od drugih prikriti kukavičku šutnju pred masovnim zločinima etničkih vođa iz prošlosti, te masovnim pljačkama i teroru etničkih vođa iz sadašnjosti.

Ovo je 24. kronika tjednih događanja koju pišemo na portalu. Sve se nalaze u rubrici Sedam dana u retrovizoru

Četvrtak 16.6. Odlazi vlada iz našeg malog grada: kamo dalje?

Pukla ljubav u trijumviratu Karamarko-Petrov-Orešković i raspala se hrvatska vlada. Glavni krivac debakla je Karamarko koji je loše prikrio izdaju nacionalnih interesa u aferi s MOL-om i koji je morao dati ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Vlade. Prethodno nije uspio blef o preslagivanju vlade. HDZ unatoč svemu tvrdi kako su spremni za izbore: nemojte im vjerovati, boje se novih izbora kao vrag tamjana, pristali bi i na obnovu Jugoslavije kako bi izbjegli nove izbore. MOST se sad postavio beskompromisno prema HDZu, ali i prema SDPu: nemojte im vjerovati, samo žele vratiti dio kredibiliteta i prikupiti koji poen za nove izbore. Oreškoviću je izglasano nepovjerenje i on sada govori kako su ga srušili jer je pokušao zaštititi nacionalne interese u sporu Ina-MOL: nemojte ni njemu vjerovati, morao je i on znati s kim ima posla na početku ove vlade, a ako nije znao, onda je baš neodgovoran i blentav. Zoran Milanović kaže kako je spreman za nove izbore, ali da nije sretan s ovim stanjem u državi: nemojte ni njemu baš puno vjerovati, em je sretan što se vraća na vlast, em u prethodnom mandatu ništa posebno dobroga nije napravio, em i nije baš da se žuri s novim izborima dok ne sanira unutarstranačku situaciju. Za kraj ovog cirkusa jedno čudnovato predviđanje od austrijskog Standarda koji smatra kako u budućnosti nije nemoguća megakoalicija HDZa i SDPa. Živi bili pa vidjeli.


Petak 17.6. Kultura rulje koja traži linč #2

Prekid utakmice Hrvatska-Češka u St. Etienneu, bakljadom i petardama grupe hrvatskih „navijača“. Uslijedila je kolektivna histerija rulje koja grmi „imena, imena!“ - a mediji joj serviraju neprovjerena imena i slike pa na crnu listu ni krivi ni dužni dospjeli splitski policajci - te optužba političara iz vlade na odlasku i njihovih (ne)intelektualnih simpatizera protiv komunista i orjunaša (za upućenije inače dva nespojiva pojma), „'dece' jugo-oficira“ i „smrdljivih Balkanaca“ (Bujanec) za neprijateljsku zavjeru protiv hrvatske države. Pojavile su se i teze kako su „politički ljevičari ušli u Hajduk“ (Z. Mamić) i kako su za prekid utakmice krivi „Milanović i Ostojić“ (J. Jurčević). Sve u najboljoj tradiciji oca (haluci)nacije Franje Tuđmana koji je u Splitu 1990ih o novinarima i urednicimaFeralTribunea govorio kao o „sljedbenicima Orjune i splitskih četnika“. Ne zna se što je gore i ružnije, prekid utakmice ili komentari koji su uslijedili.


Subota 18.6. Kineski predsjednik u posjeti Jugoslaviji

Predsjednik Kine Xi Jinping u posjeti Srbiji, u misiji osiguravanja još jednog kamenčića na „novom putu svile“. Kinezi žele napraviti mrežu luka i prometnica (srednja Azija-Turska-Bospor-Pirej-Balkan) kojima će dostaviti svoje proizvode u srednju i zapadnu Europu i dugoročno zagospodariti europskim tržištem putem izvoza jeftinih proizvoda. Srpski zvaničnici nisu propustili priliku da se pohvale pomalo megalomanskom tezom kako će upravo Srbija biti ključni oslonac Kine u EU. Sastankom s kineskim predsjednikom pohvalio se ovih dana i Milorad Dodik, a i delegacija deset bh. kompanija pohvalila se sudjelovanjem na velikom privrednom sajmu. Svi su svoje vijesti o privrednim odnosima s Kinom nekako predstavili kao da su u tom odnosu ovdašnje zemlje važni strateški partneri i kako je to uspjeh ovdašnjih političara. A zapravo se radi tek o manjem dijelu velikog privrednog plana Kine za ulazak na europsko tržište. Koliko Kinezi znaju o ovdašnjim zemljama i koliko su im važne, svjedoči i vijest na kineskoj državnoj televiziji koja je govorila o posjetu Xi Jinpinga u Beograd, glavni grad - Jugoslavije.


Nedjelja 19.6. Entmoot na Kreti

Na Kreti je nakon stoljetnih priprema konačno započeo povijesni svepravoslavni sabor. Neposredne pripreme pred sabor obilježile su nesuglasice najveće i politički najutjecajnije Ruske pravoslavne crkve i povijesno najvažnije Ekumenske patrijaršije sa sjedištem u Istanbulu. Pravoslavni svijet je polariziran na sfere utjecaja ove dvije velike crkve. Od sabora nažalost ne treba mnogo očekivati. Mehanizam odlučivanja prema kojemu se ništa ne može odlučiti bez apsolutnog konsenzusa unaprijed je onemogućio donošenje bilo kakve odluke o bitnim temama u pravoslavlju i bilo kakvo čvršće zajedništvo pravoslavnih crkava. Unaprijed je usvojeno 10 tema među kojima nisu gorući sporovi među crkvama, no predviđa se čak i kako će biti problema oko pronalaženja zajedničkih stavova o tim izabranim temama. Sve to podsjeća na Entmoot, scenu iz Gospodara prstenova u kojoj se susreću prastara bića Entovi u šumi Fangorn i koji se beskrajno natežu i dogovaraju oko sitnica, za vrijeme čega njihova šuma potpuno izgori. Čini se kako će pravoslavnim crkvama trebati duže od Entova da se usaglase oko neutralnom promatraču banalnih pitanja poput redoslijeda nabrajanja crkava na sinodu ili ujednačavanja propisa o postu i kalendaru. Neposredno pred početak sabora iznenadio je postupak Srpske pravoslavne crkve. Umjesto očekivane i najavljene solidarnosti s Ruskom pravoslavnom crkvom i zajedničkog neodlaska na sabor, SPC je poslala delegaciju na Kretu i tako izazvala bijes mnogih pravoslavnih vjernika u Srbiji. Vrh crkve je čak optužen za „poslušanje đavolu“ i sudjelovanje u „projektu CIAe“. Reakcije su još jednom pokazale koliko je snažan kulturno-politički utjecaj Rusije u Srbiji, no nenadana odluka SPC da sudjeluje na saboru u Kreti – i najava čak da žele biti most između grčkih i slavenskih pravoslavnih crkava - i dalje je zagonetka s obzirom na dosadašnje prevladavajuće antiekumenske i proruske glasove iz SPC. Jesu li to i u SPC zapuhali neki novi ekumenski i dijaloški vjetrovi, ili ova proročka gesta otvorenosti ima neku proračunatu geopolitičku pozadinu?

Prometej.ba/M.O.