Ponedjeljak, 19.9. O moralu rode da ti pojem

Na tribini Svjedočanstva u crkvi sv. Leopolda šibenske župe u Njivicama osuđenik za ratne zločine i bivši predsjednik HDZ BiH Dario Kordić održao je predavanje o svome prijateljevanju s Kristom, istaknuvši kako su mu zatvorski dani bili „najmilosniji period života“. Logično, s obzirom na djela koja je radio dok je bio na slobodi. Ovo mu nije prvi put da po crkvama drži predavanja iz morala jer nakon izlaska iz zatvora uživa status svojevrsne obraćeničke zvijezde Crkve u Hrvata, a trenutno je i student treće godine teologije. Da su crkveni ljudi koji ga glorificiraju imalo dosljedni nauku Isusa Krista kojeg ispovijedaju, prvo što bi od njega zahtijevali je vlastito priznanje zla koje je počinio i traženje oprosta, ali prije da će ovi mračnjaci tražiti izvinjenje preživjelih Ahmićana, možda nešto slično onomu što je Elvedin Kermo, rodom iz Ahmića, sarkastično napisao Dariju Kordiću pozivajući ga da oprosti onim stanovnicima Ahmića koji su preživjeli njegov krvavi pohod. S obzirom na smjer kojim se uputila Crkva u Hrvata, ne bi me začudilo da jednog dana Kordića kandidira za blaženika. Kažem blaženika jer bi mu za sveca vjerojatno trebala još koja žrtva više, mada nije precizirano koliki zločin u ime naroda mora biti da bi se preobrazio u pravedno djelo, a o čemu je američki propovjednik otpora zlu nenasiljem Adin Ballou pisao: „Jedan čovjek ne treba ubiti. Ako ubije, on je zločinac, on je ubojica. Dva, deset, sto ljudi, ako to učine - oni su ubojice. Ali, država ili narod može ubijati koliko hoće, i to neće biti ubojstvo, nego dobro djelo. Treba samo sakupiti podosta naroda i pokolj desetina hiljada ljudi postat će nedužan čin.“ Jedinu reakciju šibenske javnosti na ovu tribinu iznio je predsjednik SDP-a Šibensko-kninske županije Ivan Klarin koji je rekao kako je zgrožen da nitko od šibenske znanstvene, kulturne i političke javnosti nije reagirao i kako su predavanje koja ovakav čovjek drži po crkvama uvreda za svakog normalnog čovjeka i svakog vjernika.


Utorak, 20.9. Devedeset prva, godina koja se vraća

Iako je svakom iole pismenom stanovniku BiH davno prije početka predizborne kampanje bilo jasno da će s približavanjem lokalnih izbora vladajuća politička desnica narodu ponuditi zaoštravanje retorike, širenje međunacionalne netrpeljivosti i priču o tome kako se jedni ko biva odcjepljuju, a ovi drugi im ko biva ne daju - jer je to pouzdano sredstvo za zadržati povjerenje neodraslog naroda, povjerenje koje ne mogu uništiti ni tisuću i jedna kriminalna afera, rasprodaja budzašto ostataka državnih firmi poput voća na buvljaku pred kraj dana, i druge po budućnost države i ljudi u njoj štetne rabote - izgleda da su ovaj put nadmašili i ona pesimistična očekivanja. Tako gostujući na sarajevskoj TV1 bivši komandant ABiH i predsjednik BPS-a Sefer Halilović mrtav hladan spominje rat i kako je narod na obje strane spreman za njega te da bi se Republiku Srpsku, u slučaju da se pokuša odcijepiti (a on ovaj referendum i shvaća kao secesionistički), moglo vojno poraziti za 10-15 dana. Eto, svega 20-ak godina od završetka jednog rata i stotina tisuća stradalih i prognanih u javnom diskursu se tako olako spominje mogućnost rata kao da se radi o sportskoj disciplini u kojoj se puščanim zrnima umjesto ljudi gađaju glineni golubovi. I sve to na Svjetski dan mira. Zgodan datum za početak nekih novih Balkanskih dana rata.

Da Sefer ne bude ono najgore što regija može ponuditi pobrinuli su se vodeći srbijanski tabloidi, koji – u oskudici novih krvavih obiteljskih tragedija po Srbiji koje bi vrištale s naslovnih strana - su na svojim naslovnicama istaknuli rečenice koje se pristojan čovjek boji i izgovoriti, poput Informerove bljuvotine kako u Sarajevu spremaju veliko zlo s naslovom „Hoće rat, hoće da kolju Srbe!“ spominjući nešto manjim slovima ispod njega nekakav dogovor Halilovića i Izetbegovića (ignorirajući činjenicu da se njih dvojica uopće ne podnose). Kurir je narod plašio naslovima „Ako hoćete rat u Bosni, dobićete ga!“ ili „Bošnjaci: Ako bude referenduma, uništićemo Srpsku!“. Zabrinjavajuća je činjenica da mediji koji već dugo šire ovakvu otvorenu mržnju, laži i netrpeljivost ne budu sankcionirani, kao i činjenica da su njihovi vlasnici u veoma bliskim odnosima sa srbijanskom vlasti. Ispade da su tako točne riječi Zorana Milanovića o bh. i srbijanskim vlastodršcima kao negativcima i ratnim huškačima. Kako drukčije opisati Dodika, Halilovića ili pak Vučića, koji se s jedne strane u svojim patetičnim govorima prodaje za miroljubivog tipa, a s druge strane dopušta da njemu bliski Informer u javnost iznosi ovako strašno pisane konstrukcije. Da ipak ne bude sve tako crno pobrinuli su se satiričari sa srbijanskog portala Njuz.net objavivši tekst s naslovom Redakcije Kurira i Informera se prijavile da u slučaju rata budu u prvim borbenim redovima.


Srijeda, 21.9. Nisam daltonist, samo ne razlikujem neke stranke

Ne znam je li objavljen danas ili ranije u Dnevnom avazu, jer za utvrđivanje toga bilo bi potrebno kupiti te novine - a toliku razinu antipatriotizma i nehigijene ne želimo sebi priuštiti, ali danas na jednoj humoristički raspoloženoj facebook stranici nailazimo na tekst naslova: Plava boja poslovnog svijeta, zelena predstavlja stabilnost. Sasvim slučajno, plava boja je prevladavajuća u stranci SBB Fahrudina Radončića (vlasnika Avaza), a zelena je simbol njihovog koalicijskog partnera SDA. Da bi analiza dobila na utemeljenosti, tekst (pored obilježja SBB-a i SDA) donosi i sliku stanovite gospođe koja je iskazala svoje „stručno mišljenje“, a da bi dojam bio potpun iz teksta još u oči ubada podnaslov: Crvena simbol opasnosti. Pa vi narode vidite hoćete li birati napredak, posao i stabilnost - ili pak opasnost. Ne budite slijepi pored očiju, između redova poručuju navodni novinari i urednici navodno ozbiljnih dnevnih novina.


Četvrtak, 22.9. Dosljednost i vjerodostojnost u politici

Beskompromisno zastupanje određenih političkih stavova kod bh. političkih stranaka jedna je velika laž. U borbi za vlast bh. političke stranke su spremne na sve moguće vrste kompromisa i nedosljednosti, tako da je moguće da jedna stranka u tri različita susjedna sela zastupa tri različite politike. Tako su za lokalne izbore koji će se uskoro održati u pojedinim općinama neke (nominalno) građanske stranke sklopile koalicije s nacionalističkim strankama. Tako se u jednoj općini dvije nacionalne stranke gledaju preko nišana, u susjednoj koaliraju. Takve koalicije pravdaju tobožnjom bitnošću trenutka i nužnošću borbe za narod koji predstavljaju, a koji je ugrožen od drugog, većinskog naroda u općini ili zajedničkog političkog neprijatelja, a zapravo se radi o goloj borbi za općinske budžete i zastupničke mandate. U tu nacionalističku stupicu upale su i neke građanske stranke stavljajući se tako u službu građana samo jedne nacionalnosti, što je pogubno za ideju građanskog društva u BiH. Tako u Stocu listu Inicijative za Stolac čine predstavnici koalicije stranaka SDA, SBB i SDP kojima je cilj rušenje s vlasti HDZ-a BiH koji tu vlada od rata. Bez obzira na probleme s kojima se susreću Bošnjaci Stoca, SDP se ne bi trebao svrstavati ni na koju nacionalističku stranu, kao ni u Prozor-Rami gdje čini koaliciju s SBB-om i BPS-om, nego bi i po cijenu poraza trebao ostati dosljedan politici i idejama koje su se bar nekada vezale uz tu stranku.

Iako je u Tešnju bila najavljivana, koalicija stranaka usmjerenih protiv lokalne organizacije SDA ipak nije potpisana, ali su SBB, SDP, BPS i DF podržale zajedničkog (nezavisnog) kandidata za načelnika općine. S druge strane, u općini Prozor-Rama dvije vodeće stranke s hrvatskim predznakom su na ratnoj nozi jer imaju podjednake šanse za formiranje buduće vlasti, a poseban kamen spoticanja predstavljaju u najmanju ruku sumnjivi poslovi starijeg HDZ-a oko dopisnog glasanja, a te dvije stranke u susjednoj općini Gornji Vakuf-Uskoplje imaju zajedničku listu kao i u brojnim drugim općinama s hrvatskim življem u kojima nemaju izgled za samostalno formiranje vlasti. Toliko o vjerodostojnosti i dosljednosti nekih naših političkih partija.


Petak, 23.9. Fear is the path to the dark side

U večerašnjem Centralnom dnevniku FaceTv u kome je gostovao Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko, voditelj Hadžifejzović veli da se zbog straha od događaja za vrijeme i nakon referenduma u Republici Srpskoj građani sklanjaju i bježe. Navodno Bošnjaci iz Srebrenice odlaze u Federaciju, a Srbi iz Federacije sklanjaju se u Republiku Srpsku i Srbiju. Ako je to istina, ako je došlo do toga da se 21 godinu nakon rata, poslije ovolike neimaštine i tolike zajedničke bijede, nakon onakve lekcije prošlosti o katastrofama sukoba, ljudi sklanjaju od svojih komšija u strahu, dodirnuli smo dno od kojeg se očito nikad ni odlijepili nismo. Nadajmo se da će ipak kultura života nadvladati kulturu straha. I da će naši naredni tekstovi u ovoj rubrici odisati s više optimizma i vedrine.

Možda bi bilo bolje da se ovoga petka govorilo i pisalo o godišnjici otkrića planeta Neptun: to se desilo prije točno 170 godina. Neptun je prvo nebesko tijelo čije je postojanje najprije matematički dokazano, pa zatim i empirijski potvrđeno. Kakav bi to radosniji svijet bio da ovakve datume pamtimo i slavimo!


Subota, 24.9. Čas rasizma i dehumanizacije generala Glasnovića

Za generala Željka Glasnovića Filozofski fakultet u Zagrebu je „oaza komunizma, lenjinizma i marksizma“, a studenti tog fakulteta „razmažena derišta recikliranih komunista, kvazi intelektualaca koji u životu nisu radili“, „manjinska banda od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista“, „podivljali titojugend“, „nasljednici onih koji su trgali križeve s vratova hrvatske djece u osnovnim školama i prebijali one koji su bili pametniji, bogatiji, ljepši“, i s njima bi se general Glasnović rado obračunao „pendrekom, palicama i suzavcem“ i omogućio im izgon iz države, tj. „jednosmjerno, bespovratno putovanje za Piongjang“. To nije sve, Glasnović čak nudi i rasističke i dehumanizatorske upute za fizičko prepoznavanje „manjinske bande“: to su ljudi „blijedog tena“, „vratova kao pet kuna“ (sic!), imaju „duge prste od igranja video igara, glave su im u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine“, imaju „AVNOJ face“, koje „ne pokazuju ni najmanji trunak ikakve emocije“, a predvode ih žene „neobrijanih nogu“?! Ukratko, general bi na temelju fizičkog izgleda jedne društvene skupine i pretpostavki o uvjerenjima iste organizirao nasilje i izgon tih ljudi iz države. Što nije čudno, jer je prethodno tvrdio i kako Hrvatskoj „demokracija nije potrebna“ i da umjesto toga treba uvesti vojnu upravu i davati „čizmu u zube“. U naknadnom pojašnjenju svog istupa Glasnović je objasnio kako nije izvrijeđao sve studente Filozofskog već samo dio njih i pozvao na misu za pogubljene generale NDH?! Da su to riječi nekog psihopata iza rešetaka ili psihičkog bolesnika, bilo bi dovoljno da se njime bavi dežurni liječnik, no to su riječi saborskog zastupnika, kojega su birali mnogi građani Hrvatske i dijaspore i čije su riječi neki podržali prešutno, a drugi otvoreno i javno (npr. Bujanec ili Radeljak). Za Glasnovića vrijede one riječi koje on često voli citirati: „Da je bilo lustracije, vi ne bi bili danas ovdje.“ Da je ikada bilo ikakve lustracije, ni ovaj totalitaristički raspoloženi mamut danas ne bi bio u Saboru.


Nedjelja, 25.9. Give peace a chance. Or not?

Naravno da antiratni statusi u principu posreduju pozitivnu, antiratnu poruku. Ali, brate, počeli su i malo smarati. Posebno na živce idu click-bait naslovi koji opisuju kako je neki facebook status „digao Balkan na noge“, „dirnuo tisuće ljudi“, „dirnuo regiju“, „odjeknuo internetom“, „osvojio region“, „zapalio Balkan“ (dva zadnja naslova, jebiga, više liče na komentar rođendanske proslave Memoranduma SANU, nego na antiratni status). Među svim tim silnim sladunjavim i emotivnim statusima našao se i status nekog branitelja iz Bosanskog Broda koji je postao sliku svog 17-godišnjeg sina i poručio „političarima“ i „huškačima rata“ (jer oni su jedini krivci, a ne jadni maleni ljudi koji tim krivcima desetljećima daju demokratski legitimitet za sva zlodjela) kako im ne da svog sina, kako ne da da mu sin proživi ono što je on proživio, zaključujući: „Njega vam ne dam, za njega glave skidam. Gazim sve“. Zar taj antiratni status nije mogao završiti nekom porukom mira, npr. „Ja sam za svog sina spreman živjeti, a ne ubijati“, ili „Ja sam spreman učiniti sve da mi sin živi u miru“, i sl. a ne prijetnjom skidanja glave onima koji mu ugroze sina. E, onda je od ove zadnje rečenice dovoljan samo jedan korak da opet pukne puška, dovoljno je da autora antiratnog statusa netko uvjeri kako netko predstavlja nasilnu prijetnju njegovom sinu.

E, da. Ne moram trošiti tipke na tastaturi da vam objavim predvidljive rezultate „praznika demokratije“ u RS-u, no valja zabilježiti izjavu jedne krezube i skvrčene starice koja u dnevniku RTRSa živahno i vitalno, onako iz inata, sikće: „Ma ustala sam u pet ujutro da glasam na referendumu“. Eto, ta rečenica može biti zgodan sažetak uloge jadnog i nevinog malog čovjeka iz ovdašnjih država u kreiranju vlastite i tuđe nesreće.

Prometej.ba/M.Š., M.O., F.Š., D.Š.