Ponedjeljak 25.4. Austrija napravila novi krupan korak udesno

Nedjeljni austrijski predsjednički izbori novi su udar ultradesničarskog vala koji zapljuskuje Europu. U prvom krugu tih izbora premoćno je pobijedio Norbert Hofer, kandidat slobodarske stranke FPÖ poznate po euroskeptičnoj, antiizbjegličkoj i antiislamskoj retorici, čovjek koji uokolo hoda s pištoljem tvrdeći da se ne osjeća sigurnim zbog izbjeglica u Austriji. O Hoferovom političkom profilu možda slabije upućenoj bh. javnosti mnogo govori i to kako je dotični veliki politički prijatelj s Miloradom Dodikom i kako mu je Dodik radosno čestitao izborni uspjeh (prethodno pozivajući Srbe u Austriji da podrže Hofera). Veliki je to potres na dosada mirnoj austrijskoj političkoj sceni, na kojoj prvi put od 1945. predsjednik neće biti iz redova Socijaldemokrata ili Narodnjaka, koji desetljećima kroje vladajuće koalicije. Zasluženo, jer vladajuća je koalicija prema ultradesničarima i nezadovoljstvu javnosti nastupala najprije s arogantnim i podcjenjivačkim stavom (koji je samo mobilizirao neutralne glasače da glasaju za desnicu), da bi u zadnje vrijeme pod pritiskom slobodarske stranke i općeg zaokreta javnosti nadesno počela popuštati i izdavati mnoga svoja politička načela kako bi se dodvorila javnosti. Kazna vladajućoj koaliciji bi osim neuspjeha predsjedničkih kandidata mogla biti i veća: Hofer najavljuje raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih izbora ukoliko bude izabran za predsjednika. I tako populistički desničari lagano osvajaju još jednu snažnu i važnu državu EU.

Izbori su bili i u Srbiji, parlamentarni. Na njima su skoro apsolutnu većinu osvojili Vučićevi „naprednjaci“. No, upravo u riječi „skoro“ leži uzrok Vučićevog nezadovoljstva rezultatima i prigovorima kako je pokraden od (rasturene) opozicije. Ne znam da li se ikada u povijesti desilo da netko čija stranka osvoji 48% glasova na izborima dan poslije nervozno muca o izbornoj krađi?!

Utorak 26.4. Nova probna demonstracija sile studentskog Mehmeda Fatiha

Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu predložio premijeru Kantona Sarajevo da se Studentski centar nazove po Suadi Dilberović, studentici Medicinskog fakulteta koja je poginula 5. aprila 1992. na tadašnjem Vrbanja mostu. Iz naziva je isključena Olga Sučić, majka dvoje djece, koja je u isto vrijeme, od istih metaka i na istom mjestu ubijena, zajedno sa Suadom. Kao, nije bila studentica. Zapravo: nije podobna po svom etničkom i vjerskom identitetu. Idejni vođa ovog prijedloga je predsjednik studentskog parlamenta Haris Zahiragić, koji se proslavio homofobnim ispadima, patetičnim video-uratkom povodom oslobađanja Šešelja i izjavom kako mu imponuje karikatura koja ga uspoređuje s osmanskim sultanom Mehmedom Fatihom. Za Zahiragića i slične možda i nije toliko važan sadržaj provokacija koje lansiraju, nego probna demonstracija sile, da dokažu da im se može, da oni diktiraju tempo. Sudeći po šutljivim reakcijama profesora i studenata, Zahiragića čeka svijetla budućnost. Studenti šute jer planiraju otići u inostranstvo pa ih se kao ne tiče, a upravo zato jer šute i jer ih se ne tiče, zato moraju i bježati u inostranstvo. Krug katastrofe se zatvara.


Srijeda 27.4. Erdogan u Hrvatskoj: sličan se sličnome (ne) raduje

U Hrvatskoj proslavljeno sto godina od priznavanja institucionalnosti islama u Hrvatskoj. Prethodno je Hrvatska u pristupnim pregovorima u EU vješto iskoristila pozicioniranost islama u Hrvatskoj kao komparativnu prednost. Obljetnica je obilježena susretom islamskih zajednica Europe u prostorijama Islamske zajednice u Zagrebu, te svečanošću u Hrvatskom narodnom kazalištu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poselamila je goste, i sve je proteklo u svečarskom raspoloženju i na dostojanstven način. Samo, u cijeloj priči se kao bitan akter našao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Autokrat koji u svojoj zemlji guši slobode medija i zatvara novinare zbog najmanje kritike na svoj račun, zagovara kazneni progon za preljub, aktivno mašta o islamskoj državi i vjerskom ustavu, čovjek koji je bliži šerijatu nego vrijednostima EU, dočekan je u Hrvatskoj s najvećim počastima i dobio šansu da pokaže svoju grandioznost i snagu u zemlji članici EU. No, možda se tu radi i onome sličan-se-sličnom-raduje: trenutno vladajuća hrvatska konzervativna vrhuška svojim postupcima bliža je Erdoganovom modelu vladavine nego vrijednostima EU. Kako god, među kritikama uvlakačkog dočeka Erdogana u Zagrebu, našla su se i dva komično manipulativna komentara. Jedan od njih potpisuje fra Mario Knezović pod naslovom „Erdogan kao Papa i šutnja dežurnih sekularista“. Zamislite, čovjek razradio argumentaciju u kojoj predbacuje „sekularistima“ što ne kritiziraju pozivanje Erdogana u Hrvatsku, a ne pada mu na pamet da kritizira aktualnu hrvatsku (čitaj: HDZ-ovu) vlast koja ga je pozvala i dočekala! U tekstu izražava i želju da se Erdogan pokloni pred žrtvom Dive Grabovčeve (!) i žali zbog „isključivosti na štetu Srba“ – ne treba samo od njih tražiti isprike za zločine nad Hrvatima, nego i od Turaka, zbog svega što se događalo u osmansko doba. No, čemu isključivost na štetu Srba i Turaka? Treba tražiti i isprike od Mađara, Venecije, Mongola, Avara… Drugi mudrac koji se oglasio povodom dolaska Erdogana u Zagreb je „ekspert“ za borbu protiv terorizma Dževad Galijašević, rekavši da su se na sastanku Kolinde Grabar Kitarović i Erdogana susrela neoosmanska i neonacistička politika i ocijenivši kako se tu stvara antisrpski front!

Četvrtak 28.4. „Nije pamet sve u životu“

Reportaža o petogodišnjem Nini iz Mostara, koji zna sve glavne gradove svijeta. Podsjetilo me na jednog drugog petogodišnjaka koji je isto tako svojedobno znao sve glavne gradove svijeta, prepričavao grčke basne koje mu je ispričao djed, i koji je u toj dobi bez poteškoća čitao i pisao. Dok je taj petogodišnjak postao šestogodišnjak, nasilno se raspala zemlja u kojoj se rodio, a kako su godine odmicale, gledao je kako njegovi vršnjaci koji nisu znali ni pravopis ni glavne gradove (nisu znali nabrojati ni one u regiji) – ali koji su zato galamili glasnije od ostalih – postaju nadobudni članovi stranke, preuzimaju državne službe u njegovoj lokalnoj zajednici, istaknuta mjesta u vjerskim zajednicama, i vode glavnu riječ u svemu. Njegov neuspjeh u prilagođavanju grabežljivim vremenima, kancerogena zavist i nadrimudrost male sredine popratili su pričama koje počinju s „Nije pamet sve u životu“. Nini se nadam da će proći drugačije. A da ne moradne otići u inostranstvo kako bi prodisao.

Petak 29.4. MOSTovcima se, kao, otvorile oči

Predsjednik Kluba zastupnika Mosta i gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić poručio HDZ-u: „ko vas jebe“. Njega je jako iznerviralo „postavljanje“ isluženog HDZ-ovca (o kome ni ranije nije mislio dobro) za vodećeg čovjeka iste te stranke u istom tom gradiću. Tek sad, više od pola godine nakon izbora, njemu je sinulo „kako se s HDZ-om koji se nije u stanju reformirati iznutra ne može surađivati“. Ili je to i od prije znao, ali, šta, nadao se kako će se HDZ čudesno promijeniti? Kasno je sad, kolege iz Mosta. Osigurali ste HDZ-u potrebnu većinu za dolazak na vlast i sad bi se bunili nešto? Vama treba poručiti upravo ono što je Kovačić poručio HDZ-u.

A krenule su i te dugoočekivane, spektakularne reforme koalicijske vlade. Reforme će se odigrati na grbači radnika, a ne na grbači luksuza političara, kako je obećavano. Štoviše, luksuzi političara u nekim su aspektima čak i povećani, što pokazuje nabavka novog luksuznog voznog parka za zagrebačke političare. Ključna reforma i mjera štednje je pomicanje dobi odlaska u penziju na 67 godina od 2028, te privatizacija dijela državnih tvrtki. Radnicima se, naravno, neće napraviti ustupak da im se skrati radno vrijeme, ako već moraju kasnije u penziju. Ali zato se govorka čak o povećanju radnog vremena na 9 sati i ukidanju plaćene stanke od pola sata.

Subota 30.4. Kultura tiranije nad pojedincem

„Tiranija većine se ne sadrži samo u preglasavanju jednog naroda od dva druga; ne sastoji se samo u majorizaciji jednog naroda od strane drugog, u kulturnoj i političkoj hegemoniji jedne etničke grupe u odnosu na drugu ili druge. Tiranija većine je generalno u tome da takvi grupni odnosi, takve kvalifikacije i kategorizacije tjeraju individuu da se, htjela - ne htjela, radi sopstvenog (u prvom redu fizičkog) opstanka pridruži masi, da djeluje u čoporu, u hordi, da se opredijeli za tabor. Radi se o produženoj ruci političke ideologije koja manipuliše i eksploatiše primarni instinkt za samoodržanjem, a to je kooperacija grupe na kojoj ljudska vrsta počiva (s tim što je u ovom slučaju taj instinkt izmanipulisan od strane partikularizma i partikularnog identiteta). U takvoj atmosferi, u takvoj kulturi - komunikacija između pojedinaca različitih grupa ne postoji, a komunikacija između grupa je svedena na javnu komunikaciju poglavica, poglavara: vjerskih, svjetovnih... I to putem medija - preko naših leđa i ušiju.“ (Damir Nikšić: Folklorna hegemonija)

Nedjelja 1.5. Hoće li radnička solidarnost uskrsnuti za Prvi maj?

Slučaj koji povijest ne pamti: poklopili se datumi pravoslavnog Vaskrsa i Prvog maja. Ne poručuje li možda i sam Bog ovom kalendarskom slučajnošću kako je zaboravljeno da ova dva praznika izvorno imaju neke kompatibilne vrijednosti? Zalaganje za pravedniji i bolji svijet? Za svijet boljih međuljudskih odnosa? Za zaštitu marginaliziranih, ugroženih, obespravljenih radnika? Džabe sve to kad su oba praznika kod nas degradirana na folklor. Od Vaskrsa je ostao nacionalni praznik, pun emotivnih i utješujućih riječi vjerskih službenika o Bogu koji brine za svoju dječicu, nakon čega vjerski službenici objeduju s lokalnim moćnicima i tajkunima. Malo je govora o aktivnoj vjeri, o borbi protiv socijalne nepravde, akutnog i najtežeg problema našeg društva. Od Prvog maja je ostalo još manje: pivo, roštilj i izležavanje na livadi. Ni traga aktivnoj i organiziranoj borbi radnika za njihova (u regiji sve manja) prava. Nema protesta ili izražavanja solidarnosti npr. s radnicima „Jure“ u Srbiji koje poslodavci fizički zlostavljaju i tjeraju da nose pelene, ne dajući im da odu u toalet, kako se izvještavalo ovih dana. Šutnja pred ponašanjem države koja poslodavce koji maltretiraju radnike nagrađuje povećanjem godišnjih subvencija i poticaja za zapošljavanje. Dok se mi tucamo jajima i roštiljamo po livadama, dotle bezbožni Francuzi masovno izlaze na ulice i protresaju državu zbog promjena zakona o radu daleko manjih nego što su donešene kod nas.

M.O./Prometej.ba