Ponedjeljak, 11.7. Trauma Srebrenice na raskršću

Dvadeset jedna godina je prošla od 11.7.1995, jednog od najtužnijih datuma u povijesti naše zemlje. Tog je nesretnog dana Srebrenica vrvjela ljudima: 20-25 tisuća ljudi se guralo tražeći utočište pred vojskom voljnom pobiti svakog koga zatekne. Od svih tih ljudi danas preostalo more mezara, bezbroj otkrivenih i neotkrivenih lokacija s kostima mrtvih, bezbroj udovica, ponešto procesuiranih zločinaca, i mnogo onih koji su pobjegli od ubojica ili pak zato što su ubojice. Za neke je, međutim, od Srebrenice ostao i politički zgodan broj, a za neke 11.7.1995. u Srebrenici kao nije ni postojao, tj. ne priznaju mu postojanje u svojoj memoriji. Za neke je Srebrenica opet prilika da prodaju majice, naplate parking 10 KM, te prodaju ćevapa i janjetine. Kako god, Srebrenica je velika trauma i pitanje je u što će se pretvarati ta trauma s godinama koje dolaze. Hoće li narod iz kojega potječu počinioci napraviti nedvosmislen otklon prema politici koja je proizvela Srebrenicu i prema ljudima koji su ju zgriješili ili će se Srebrenica i dalje negirati? Hoće li Srebrenica posljednje veliko stradanje u BiH ili će na temelju konzerviranog zlopamćenja doživjeti svoj remake? Hoće li se ikad počinitelji presvući u pokajnike, ili će se žrtve presvući u počinitelje? Hoće li narod iz kojega dolaze počinioci skinuti sa sebe anatemu zločinaca tako što će se ograditi od nedjela pripadnika tog naroda, ili će se svi i dalje ugledati na najgore iz svog naroda i slaviti ih? Vapimo da se ostvare prvi dijelovi ovih zadnjih nekoliko rečenica, no iz ruševina povijesnog iskustva uporno odzvanjaju oni drugi, zlokobni scenariji.


Utorak, 12.7. Mijenjaju se vjere, mijenjaju se riječi, primitivizam ostaje isti

Promjena vjere – kod nas automatski i nacionalnog identiteta – je nešto što ovdašnji veliki vjernici nikako i nikad ne praštaju. Iako o toj svojoj vjeri u pravilu ne znaju ništa. Iako su tu svoju vjeru iznakazili raznim drevnim poganskim tradicijama i praznovjerjima koje su njegovali prije nego su i sami prešli na sadašnju, tada novu vjeru. Iako uopće ne žive po osnovnim zahtjevima te svoje vjere. Tako su se ovih dana mnogi čitatelji srbijanskih tabloida – po običaju napackani zlosmislenim naslovima istih tabloida – odrekli Ane Ivanović jer je „prodala vjeru za večeru“, jer se udala u katoličkoj crkvi za njemačkog nogometaša Bastiana Schweinsteigera (Telegraf), jer se vjenčala na Dan državnosti Crne Gore (Blic). Još gora anatema zadesila je sportskog komentatora Marjana Mijajlovića zbog njegovog prelaska na islam. Javno su ga se odrekli majka i brat (majka javno žali što ga nije pobacila), zabranili mu pristup kući i isključili ga iz ostavinske rasprave. S druge strane, likuju virtualni čuvari islama. Tako pišu na Akos.ba kako se Mijajlović „vratio“ u islam, hvale ga zbog „patriotizma“ s kojim je pratio nastupe bh. sportaša. Isti taj portal prenosi i online peticiju podrške Mijajloviću nakon što ga se rodbina odrekla. A isti taj portal je 2013. objavio tekst Fatmira Alispahića koji je pisao kako „Mijajlovićevo ekavsko kreveljenje sa Face tv ne pripada nije jednom bosanskom narodu, ni jednom građaninu, a pogotovo ne pripada Bošnjacima za koje je ekavica jezik genocida“. Što mislite da li je sada Alispahić promijenio mišljenje ili će Mijajlović promijeniti ekavicu?

Srijeda, 13.7. Budućnost BiH: Dvije škole za dvoje djece

Pisali smo nedavno o zajedničkom otporu učenika srednjih škola u Jajcu protiv planirane etničke podjele srednjih škola u gradu u režiji SDA i uz asistenciju HDZ, pod izlikom kako treba zaštititi nacionalni identitet učenika, a zapravo kako bi se otvorila nova radna mjesta za SDAove stranačke kadrove. Uzalud smo se nadali da će netko poslušati glas djece, SDA i HDZ su neumoljivo dogovorili osnivanje nove škole. Učenici ne odustaju, najavili su bojkotirati početak školske godine. Djecu su podržali OHR i OSCE, ali ne i njihovi nastavnici, sve u strahu za posao. Zahvaljujući ovakvom odnosu prema školstvu i našoj mladosti, đaka nam je iz godine u godinu sve manje i manje. Jednog dana kad ostane svega dvoje djece u cijelom Jajcu, jedno hrvatsko i jedno bošnjačko, valjda će i tada svako od njih imati svoju vlastitu školu.

Četvrtak, 14.7. Pokemoni, trn u oku pokvarenih socijalista

Svakakvih sam vijesti vidio vezanih uz ovo novo čudo s Pokemonima, ali dva komentara ovog fenomena su toliko posebno glupa da ih moram spomenuti. Piše tako Goran Vojković na Index.hr o „ogromnom broju zlih komentara protiv ljudi koji igraju Pokemon Go“, a te komentare – pazite – plasiraju „socijalisti i nacional-socijalisti u nas“. Jerbo, „to gledanje u tuđe slobodno vrijeme, to gledanje u tuđu zabavu i to gledanje u konačnici i u tuđe poslove, živote i zaradu, to je točno i izravno posljedica bivšeg sustava, dakle socijalizma.“ Za Vojkovića su ljudi koji kritiziraju Pokemon Go „ljudi uskih pogleda, a uske poglede generiraju totalitarna društva tipa socijalizma i nacional-socijalizma koji se plaše različitosti.“ Dalje nas Vojković uči: „U liberalnoj demokraciji vlada osnovno pravilo – sloboda jednog pojedinca seže točno do granice slobode drugog pojedinca. Dakle, ako susjed (...) po parku lovi Pokemone, a pri tome vam nije pregazio gredicu s cvijećem – to ni na koji način nije vaš problem.“ Dakle, ako naš bližnji glavinja po opasnoj litici ili ne pazi na cestu tražeći Pokemone, ako lovi Pokemone štajaznam u muzeju holokausta ili na mezarju u Srebrenici ili u minskom polju u Posavini, ako se ozljeđuje u lovu na Pokemone, ne smijemo reći da je to glupo, jer ne ugrožava našu slobodu i jer smo tada socijalisti uskih pogleda. Drugi komentar, onaj Nine Raspudića u Večernjaku, lov na Pokemone uspoređuje s „profesionalnim antifašistima koji na svojim mentalnim zaslonima oko sebe na našim ulicama vide pravi fašizam i fašiste pa se protiv njih u tom svijetu pokemonski bore tužakanjem i hrabrim performansima“. Jer, jebiga, fašizam kod nas je virtualna stvar, nema toga nit je ikad bilo, to ljudi umišljaju.

Petak, 15.7. Novi stadij u evoluciji terorizma

Novi ubilački pohod u Francuskoj. Tunižanin Mohamed Bouhlel kamionom pogazio najmanje 84 osobe u Nici. Sasvim neočekivan napad kamionom na masu ljudi u po grada globalnom terorizmu daje jednu novu, strašniju dimenziju: teroristi su uspjeli stvoriti atmosferu straha u kojoj se ne zna tko, gdje, zašto, kako i koga će napasti. Nema više predvidljivih meta. Zabrinjavajuće, ali realno zvuči komentar Georgea Packera na ovaj događaj: „Liberalne demokratije u kojima živimo uglavnom su pronašle načine da spreče pažljivo planirane i komplikovane napade sa velikim brojem žrtava, kao što je bio onaj u SAD 11. septembra 2001. Ali ne znaju kako da zaštite građane u noćnim klubovima, na koncetima, u supermarketima, na promenadama pored mora, od vozača kamiona. Lideri u liberalnim demokratijama ne znaju kako da svojoj javnosti povrate i uliju osećaj sigurnosti. Zato se građani koji s pravom traže bezbednost okreću onima koji nude jednostavnija i radikalnija rešenja – kao što su Marine Le Pen i Donald Trump – čiji će neuspesi biti još spektakularniji i naneće ogromnu štetu zapadnim društvima.“

Subota, 16.7. Božji dar za Erdogana

U noći s petka na subotu vojska je pokušala izvesti puč u Turskoj. Radi se o događaju koji unaprijed nije mogao imati nikakav dobar ishod. Ako je iza puča stajala namjera destabilizacije Turske, ta destabilizacija bi u konačnici mogla donijeti samo proširenje utjecaja ISILa i na Tursku te novi nekontroliran priljev izbjeglica u Europu. Ako je iza puča stajao Fethullah Gülen, njegov eventualni uspjeh bi značio zamjena Erdogana s demokratskim legitimitetom i težnjom desekularizacije društva za klerika islamista bez demokratskog legitimiteta. Ako je iza puča stajala težnja vojske da obrani ugroženi sekularni poredak Turske, opet uspjeh puča ne bi donio mnogo dobra sekularnoj ideji: iskustvo drugih većinski muslimanskih zemalja (Egipat, Irak) pokazuje da, kada sekularni poredak čuvaju vojne diktature, narod odbaci sekularnost kao plod vojne diktature i prigrli islamiste. Konačno, tu je i realna mogućnost kako je sam Erdogan na neki način iscenirao puč: sumnju bude traljavost puča, te brze čistke malo nakon puča, kao i Erdoganova izjava još za vrijeme puča: „Ovo je Božji dar jer nam je omogućio da očistimo vojsku.“ Posebna priča su bezrezervna podrška koju je Erdoganu – na razočaranje austrijskih i njemačkih političara – pružila turska dijaspora u Zapadnoj Europi, te podrška koja je Erdoganu došla iz Sarajeva, gdje je bilo nekoliko manjih okupljanja podrške voždu s Bospora, s podrškom Erdoganovu naumu da vrati smrtnu kaznu i smakne nekoliko tisuća uhićenih pučista, te natpisima na transparentima poput: „I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer on to umije najbolje.“

Nedjelja, 17.7. Stećci, naša zajednička i UNESCO-va svjetska baština

Sedam zadnjih godina BiH, Srbija, Crna Gora i Hrvatska zajednički rade na promociji stećaka kao zajedničke tradicije i kulture naroda koji ovdje žive i zalažu se da stećci postanu dio svjetske baštine. Ovih je dana taj projekt doživio uspjeh i stećci su upisani na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Miljenko Jergović u tekstu „Carigradski stećci“ iznosi zanimljiva zapažanja o tome zašto su stećci od svih drugih spomenika iz naše prošlosti najbolje očuvani i najmanje uništavani:
„Naši su hramovi spaljeni, s njima su izgorjela i rijetka svjedočanstva naše pismenosti, sve s osobnim iskaznicama i povijestima jednoga prošlog svijeta. Nešto malo su palili i rušili okupatori, a većinu toga smo spalili i uništili sami. Svaka naša crkva i džamija pod sobom ima neku stariju džamiju i crkvu, koja pod sobom ima još stariju crkvu i džamiju, a u dnu je, ispod svega, temelj antičkog hrama. Mislite da je tako što smo poštovali svetost mjesta, a samo smo mijenjali vjeroispovjedne šifre i kodove? Ne bi se baš reklo. Prije će biti da smo gradeći hram preko hrama željeli zatrti identitet svojih poraženih i poniženih prethodnika ili susjeda. (...) Kako je onda moguće da su stećci, ta nijema kamena čuda naše duboke historijske podsvijesti, u toliko velikom broju preživjeli sve do danas? Razlog je opet prost i leži u našoj tradicionalnoj praznovjerici. Plašili smo se mrtvih. Naša junačka plemena nikad se nisu plašila živih, niti su se plašila dragoga Boga, pa su pustošila, ubijala i rušila hramove i molitvenike, ali ih je strah od mrtvih od ranoga srednjeg vijeka pa sve do danas odvraćao od skrnavljenja grobova i diranja u nadgrobnike. Samo to je, i ništa drugo, objašnjenje kako je sedamdesetak tisuća stećaka preživjelo sve do danas, umjesto da ti kamenovi budu prepilani, rascijepljeni, ugrađeni u temelje i u zidove naših kuća, kao što se radilo s crkvenim ili džamijskim kamenom nakon što bi nestalo vjernika pojedine vjere.“


Prometej.ba /M.O./