Ponedjeljak 2.5. Palanka oštri kašike

„Knjiga srpskog razdora“. „Biblija autošovinizma“. „Hrestomatija srpskog autorasizma“. „Filozofija zla“. Knjiga koja „širi podjele među Srbima“. Knjiga kojoj se raduju „srca ekstremnih nacionalista u okruženju“. Sve te etikete zlurado je autor Zoran Ćirjaković u tekstu u „Politici“ pripisao jednoj od najznačajnijih knjiga srpske filozofije, „Filosofiji palanke“ Radomira Konstantinovića. Sve su češći napadi na Konstantinovićevu knjigu. Nije ni čudo: u svojoj je knjizi Konstantinović dirnuo u samu srž palanačkog duha, supstrata iz kojeg izrastaju razni oblici kolektivitizama i totalitarizama (svakako ne samo srpski, jer „nema zemlje u kojoj duh palanke nije moguć“, kako piše sam Konstantinović), proročanski je predvidio procvat velikosrpskog nacionalizma pognojenog palanačkim duhom. Pa se palanački duh, koji se osjeća ugodno i razbuđeno u valu povijesnog revizionizma u Srbiji (rehabilitacija Mihailovića, Nedića, Ljotića), sve više ohrabruje i sve češće galami na sve one koji se drznu kritizirati vlastiti kolektiv. Na sve one koji „pljuju po svojima“, kako Ćirjaković proskribira „antisrpsku elitu“, u koju uvrštava uglavnom sve one intelektualce koji su se 1990ih godina suprotstavljali Miloševićevoj politici. Istovremeno s ovom polemikom objavljena je zbirka karikatura poznatog karikaturista Predraga Koraksića Coraxa pod nazivom „Fenomenologija zarđale kašike“ (jasna aluzija na Šešeljevu dosjetku u tv-nastupu početkom 1990ih). Corax kroz karikature donosi kroniku lažne transformacije nekadašnjih radikala u današnje tobožnje proevropske naprednjake. Kašika je lajtmotiv u kronici: iz usta Vučića i Nikolića teku med i mlijeko, ali svako malo iz njihovih riječi proviruje zarđala kašika, koja i dalje čuči ispod njihove površine.

Utorak 3.5. Svjetski dan slobode medija

I nije baš tjedan za pamćenje hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Na konferenciji o slobodi medija organiziranoj u suradnji Veleposlanstva SAD-a i Hrvatskog novinarskog društva povodom svjetskog dana slobode medija nekolicina aktivista Radničke fronte je noseći plakat s naslovom „Croatian government is killing the media“ izviždala Kolindin govor. Možda su aktivisti zvižduke mogli rezervirati i na neku drugu, odgovorniju adresu za gušenje slobode medija u Hrvatskoj, ali zvižduci svakako nisu bili nezasluženi zbog prethodne šutnje na žestoke pritiske na medije od strane probuđenog vala neokonzervativizma u Hrvatskoj (poklanjanje četničke kape Mirjani Rakić od strane Kolindinog pajdaša Bujaneca, ideološki motivirani otkazi i smjene na HRTu, smanjivanje sredstava kritički nastrojenim medijima, povijesni revizionizam u medijima). No, nije li se prilika mogla iskoristiti za postavljanje nekih neugodnih i ozbiljnih pitanja o pritiscima na medije u Hrvatskoj? Zar se prosvjed nije mogao artikulirati konstruktivnije nego zviždanjem i mahanjem transparentom?

Povodom svjetskog dana slobode medija citat iz teksta Bertolta Brechta „Pet teškoća u pisanju istine“: „Onaj ko danas namerava da se suprotstavi laži i neznanju i da piše istinu, mora da prevaziđe najmanje pet teškoća. Mora da ima hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje, pamet da je prepozna, iako se ona svuda prikriva, umeće da je učini upotrebljivom kao oružje, promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje delotvorna, lukavstvo da je među njima proširi.“

Srijeda 4.5. Kad bi cvijeće bilo samo cvijeće, i najgori bi ostali zbunjeni

Jučerašnje obilježavanje stradanja pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu prošlo je mirno i dostojanstveno, ali ne i bez naknadnih repova i kontroverzi. Kao i svake godine, prvo su pripadnici Udruženja Zelenih beretki položili cvijeće za ubijene pripadnike Armije BiH, a onda je delegacija iz RS parastosom, mirnom šetnjom i polaganjem cvijeća obilježila stradanje „svojih“ žrtava. I onda su se ruže položene u spomen ubijenih od delegacije iz RS našle u kontejneru. Pa su vraćene. Pa su opet bačene u Miljacku, da ih netko opet ne bi vratio. Sve su to u detalje i s brojnim reakcijama i komentarima popratili mediji. Jesu li morali? Nisu li time pojedincu ili pojedincima odgovornima za tu sramotu dali i javno priznanje za njihov čin? Sol na rane ožalošćenih. Sol na ranu ionako nagriženih međuetničkih i međuljudskih odnosa. Zar se nije moglo šutke vratiti ruže i uskratiti publicitet gamadi koja se nameće kao netko tko kroji javno mnijenje u Sarajevu i kroji klimu u cijeloj zemlji? Što je rješenje? Postaviti spomen-obilježje za stradale? Ako se postavi, kako će ono proći? Hoće li biti razbijeno? Pošarano? Najbolje bi rješenje bilo da i pripadnici Udruženja Zelenih beretki i delegacija iz RSa zajedno polože cvijeće stradalima, pa da gamad ne zna koje je cvijeće bošnjačko a koje srpsko, pa da ne znaju koje cvijeće baciti u Miljacku. Ali, treba doći do te civilizacijske razine i kulture sjećanja.

Četvrtak 5.5. There can be only one, Recep Tayyip Erdogan

Brzo okopnila velika ljubav Turske i Europske Unije. Erdogan najavio da Turska nema ni najmanju namjeru mijenjati svoje antiterorističke zakone što je EU postavila kao uvjet za ukidanje viza turskim državljanima. „Idite vi svojim putem, mi ćemo svojim“, kaže Erdogan. Putem desekularizacije društva, ušutkavanja medija i Kurda. Erdogan očito nije oprostio ni „Uvredljivu pjesmu“ njemačkog komičara i satiričara Jana Böhmermanna, koju je dotični posvetio upravo Erdoganu. A nešto je očito zamjerio i donedavno velikom drugu Ahmetu Davutogluu. Pa je okopnila i ljubav među ovom dvojicom. Davutoglu je najavio ostavku na mjesto premijera i predsjednika Stranke pravde i razvoja (AKP) nakon sukoba s Erdoganom. Neki smatraju da je Erdogan posumnjao da bi mu Davutoglu mogao biti prijetnja na planiranom putu do apsolutne vlasti, koju želi postići promjenama turskog Ustava i povećavanjem ovlasti predsjednika. Erdogan već neko vrijeme testira svoju verziju predsjedničkog sustava sa svojim većim ovlastima, ali treba mu i ustavna potvrda takvog modela vlasti. A takav model vlasti pretpostavlja prethodnu političku eliminaciju svakoga tko bi mogao biti potencijalna prijetnja i konkurent u borbi za vlast. Stoga silazak Ahmeta Davutoglua s turske političke scene nipošto nije nešto šokantno, neočekivano ili slučajno.

Petak 6.5. Stručnjaci za međureligijsku lingvistiku

Nema već neko vrijeme nikakvih izbora i pratećih kampanja, nema već dugo ni novoiskopanih pronađenih masovnih grobnica, nema puno ni Dodikovih prijetnji o referendumu. A vrag ne da mira, pa se mora smisliti nešto što će izazvati razdore i polemike, neka kost oko koje će se ljudi posvađati. Pa da ne bi bilo dosadno, krajem travnja objavljena „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“, na skupu bosnista i lingvista iz prestižne Bosanske lingvističke akademije iz Stoca i Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Sve to u sklopu programa 41. Dana mevluda i zikra, što potvrđuje znanstveni karakter i ozbiljnost donešene deklaracije. Iz ove revolucionarne „deklaracije“ – dramatično ime za nadriznanstveni bućkuriš – doznajemo kako je „ime jezika u Hercegovini bosanski jezik“, te kako su svi ovdašnji jezici nastali od bosanskog jezika u istočnoj Hercegovini: „Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt“. Nije se dugo čekalo na reakcije. Posebno su se u polemici angažirali najkompetentniji stručnjaci za lingvistiku - i valjda za sve prvo i drugo u ovoj zemlji – vjerski službenici. Prvo je fra Andrija Nikić iz Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ Mostar pisao o napadima na hrvatski jezik „i na sve hrvatsko u Hercegovini“, Hrvatima kao prastanovnicima Bosne i Huma, Bošnjacima kao islamiziranim Hrvatima, Hrvatskoj kao zemlji koja je očuvala BiH kao samostalnu državu, bosanskom jeziku kao „nižem idiomu hrvatskog“. A onda je mostarsko muftijstvo reagiralo govorom o ubijanju Bošnjaka samo zato što su Bošnjaci i muslimani i, naravno, apelima na duh međureligijskog dijaloga. Ima li još i netko iz SPC kakav lingvistički prilog za rješavanje ove zbrke, pa da zaživi duh međureligijskog dijaloga među cijenjenim stručnjacima za lingvistiku? Džabe onda što Snježana Kordić govori o policentričnom jeziku i pledira za naziv „jezik nastave“ kao privremeno rješenje u školama u miješanim sredinama, kad se po dobroj tradiciji naših naroda u stručnim raspravama o lingvistici najmanje pitanju stručnjaci za lingvistiku.

Subota 7.5. Partibrejker Davutoglu

Da se jednom složimo i s izjavom Milorada Dodika (na stranu motivi i misaoni background te izjave). Upitan zašto nije održao govor na ceremoniji otvaranje Ferhat-pašine džamije iliti Ferhadije u Banja Luci, Dodik je izjavio: „Možda bi bilo najbolje da političari i nisu govorili. Najvažnije da su se obratili predstavnici vjerskih zajednica, a posebno Islamske zajednice. Kada se političari umješaju u ovakve stvari, onda to nije dobro.“ I zaista nije dobro. Na svečanost otvaranja Ferhadije, kojoj je prethodio niz zapaženih kulturnih i vjerskih manifestacija (poput promocije prijevoda Kur'ana na srpski jezik, napisanog ćirilicom), svečanost koja je trebala doprinijeti relaksaciji odnosa u Banja Luci i BiH, svečanost na koju su došli vodeći politički i vjerski zvaničnici iz srpskog naroda, svečanost za koju se čak i Dodik potrudio biti fin (donio ćilime kao darove), na jednu takvu svečanost dolazi (sada već bivši) premijer Turske Davutoglu i priča o amanetu Alije Izetbegovića, kliče da su Turci „bili ovdje, da su sada ovdje i da će biti zauvijek“, kako će „Turska, ponove li se 90te uz BiH stati sa svih svojih 78 milijuna stanovnika“! Vaistinu, prigodnih li rečenica na jednom od rjeđih dana kada članovi srpske i bošnjačke elite zajedno pričaju o miru, povratku i suživotu!

Nedjelja 8.5. Palanka oštri kašike (ali samo unutar svojih granica)

Tjedan je počeo hajkom na one „koji pljuju po svojima“ (tj. one koji se usude kritizirati vlastitu svetu i bezgrešnu naciju), pa je valjda bio red da se u sličnom ozračju i završi. Na jutarnjoj misi na HRTu dominikanac Luka Prcela kritizira predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović (nije njen tjedan) što je izjavila da NDH nije bila nezavisna i da je bila zločinačka, smatra kako je „dosta više da sami po sebi pljujemo“, jer, „koga smo mi zapravo ubili izvan svojih granica“? U naletu bunila počeo je u po propovijedi pričati i o Mesiću i Josipoviću kao „predsjednicima antihrvatske države“. Nakon mise, svi se ograđuju od njega. HRT, naravno, nije mogao ni pomisliti da će čovjek koji ponekad iz hobija drži mise zahvalnice za Pavelića u propovijedi žaliti za NDH i ponuditi zaista neobičnu interpretaciju kršćanskog nauka po kojoj nema ništa loše u ubijanju nekoga unutar svojih granica. Treba spomenuti kako je istovremeno propovijed održao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, govoreći u Donjoj Gradini u BiH (mjesto pogubljenja brojnih zatvorenika iz logora Jasenovac) o tome kako se Hrvatska treba ograditi od ustaštva, o „preko 700 hiljada žrtava jasenovačkog logora“, o tome kako se Srbima danas „udara žig zlikovaca“, a „zlikovcima daje oreol žrtve“, žigosavši tako Hrvate kao zlikovce. Sutra je dan pobjede nad fašizmom. Pa vi slavite dok/ako/gdje se još ima šta slaviti. Sretan vam dan pobjede nad fašizmom!

Prometej.ba/M.O.