Ponedjeljak, 01.8. Udahnite duboko

Za početak tjedna odmaknimo se od politike i društvenih previranja, lakše ćemo podnijeti njegov ostatak. Jedna šala kaže kako je 1774. godine otkriven kisik – nije poznato kako su ljudi disali do tada. Kisik je otkrio na današnji dan spomenute godine Joseph Priestly (ravnopravan doprinos dao je Carl Wilhelm Scheele), a pravo objašnjenje njihovog otkrića dao je pet godina kasnije Lavoisier. On ga je nazvao oksigenom, prema grčkom korijenu oxys, što znači kiselina, preciznije oštar prema okusu kiseline – odatle kisik/kiseonik u našem jeziku. Pogrešno, jer bi s obzirom na svojstva vodik zaslužio da se zove tim imenom, ali se ime ustalilo.

Ukoliko ne spadamo u onu „blaženu“ skupinu stanovništva koju ne dotiče društvena situacija, treba nam često puno ekstra kisika za njezino prevazilaženje.


Utorak, 02.8. Selo gori, a Bakir češlja bradicu

Nestalo para u Bosni i Hercegovini. Zvuči kao početak vica, možda kao već stara vijest, ali je ustvari novost. Ispraznio se budžet, postale kritične isplate penzija, plaća i invalidnina. A izbori se približavaju. I šta će, Bakir Izetbegović i Milorad Dodik sjedoše iznenada svjesni da bi mogli s vlasti kad se budžet iscijedi pa se dogovoriše. Pristaše na sve što je MMF tražio, samo da zakrpe rupu u budžetu koju su sami dugogodišnjim „radom i zalaganjem“ napravili. Kad ono, SDS i HDZ protiv. Da je neko s njima nešto dogovorio, ovi drugi bi bili protiv. Ne dođe HDZ na sastanak s SDA u restoran, Bakir izjavi da je HDZ „propustio dobar burek kod Fikreta Pljevljaka“. Stanovništvo iseljava, budžet se krpi MMF kreditima, zemlja u političkom kaosu, raspada se, a Bakir češlja bradicu, priča o burecima i pokušava se našaliti. Smijeh je zdrav, ali stvarno nije trenutak za šalu od strane onih koji debele svote naših para primaju da budu ozbiljni.


Srijeda, 03.8. Zločin u ime ideologije nije dopušten

Visoki zemaljski sud u Münchenu izrekao je danas prvostupanjsku presudu nekadašnjim pripadnicima jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, kojom ih osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Tko god da je bio Stjepan Đureković i bez obzira na razlog zbog kojeg su se službe bavile njime, to je jednostavno nedopustivo i ne može se ni na koji način opravdati.

Hrvatski SDP pokušao je okrenuti ovu presudu u svoju korist, navodeći činjenicu da je Perković bio blizak HDZ-u i strukturama koje su stvarale tu stranku, dok s hrvatske desnice likuju zbog presude „udbašima“ i „komunjarama“. Iste one desnice koja slavi Miru Barešića, podižući spomenik tom čovjeku koji je osobno 1971. u Stockholmu ubio jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, boreći se tako za „hrvatsku stvar“. Jedno ubojstvo je tako skandalozno i za osudu (s pravom), a drugo se tolerira i opravdava, zavisno od toga u čijoj je glavi završio metak. To je logika svih antihumanističkih ideologija, od boljševizma do nacionalizma.

Ako su ubojstva od strane Udbe dokaz zločinačke prirode jugoslavenskog komunističkog režima, onda su ubojstva od strane dijela hrvatske političke emigracije dokaz zločinačke prirode i te emigracije i ovih koji ih danas slave i podižu im spomenike.


Ovo je 29. kronika tjednih događanja koju pišemo na portalu. Sve se nalaze u rubrici Sedam dana u retrovizoru


Četvrtak, 04.8. Meteorolozi za sutra najavljuju nevrijeme

Naveliko se priča, kao i prethodnih dana, o obilježavanju 21. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja kojom je Hrvatska oslobodila svoj okupirani teritorij, izbrisala tzv. Republiku Srpsku Krajinu i prouzrokavala skoro pa nestanak Srba s područja Hrvatske. Središnja proslava pobjede – što se Hrvatske strane tiče – bit će sutra u Kninu, dok srpska strana obilježava stradanje i egzodus pučanstva. Možemo očekivati kao i prošle godine napetu atmosferu, gomilu nacionalističkih ispada s obje strane, i s one srpske koja se ponaša kao da RSK nije ni postojala a njezini osnivači i vođe nisu bili ratni zločinci, nego da se ništa nije događalo dok 04.8.1995. nije došla neka „ustaška“ vojska i napala nevin svijet, i one hrvatske strane koja inzistira na apsolutnoj čistoći i nevinosti tadašnje Hrvatske i svih njezinih akcija u tom periodu. Hoćemo li kao i prošle godine slušati kako je Oluja rukovođena samim Gospodom Bogom i Blaženom Djevicom Marijom (kardinal Bozanić) ili pak kako su Hrvati tako pogani zato što nisu imali svetog Savu da im usadi pravu hrišćansku veru (predsednik Nikolić)? Nismo se puno pomakli iz mentalnog stanja 1990-ih i sve bedastoće su moguće ako su u skladu s „našom nacionalnom stvari“.

Nego, malo historije. Par dana prije Oluje, vođa RSK Milan Martić poručio je preko jednih talijanskih novina da nudi Talijanima nagodbu, da pola Zadra uzmu oni a pola Srbi, jer „šteta da tako lijep grad pripadne Hrvatima“, dok su pak godinu nakon Oluje, 1996., Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak u Novom listu napisali sljedeće: „Tuđmanov režim i on osobno potvrdili su naše strepnje kako pravi cilj primjene oružane sile nije bio oslobođenje okupiranih područja te uspostava ustavnog i civilnog poretka za sve stanovnike oslobođenih dijelova Kninske krajine, Like, Korduna i Banije, nego stvaranje nacionalno isključive vlasti s drugim predznakom koja će se prema Srbima ponašati onako kako se uzurpatorska vlast Martićeve paradržave ponašala prema Hrvatima.“ Banac i Čičak, u skladu s osobnim zaokretom, sigurno bi danas voljeli da nisu ovo rekli, pa evo da ih podsjetimo.


Petak, 05.8. Treba nam više nacionalizma

Srebrenica je 5.8.2016. godine ponovo ostala bez mesnice i bez poljoprivredne apoteke. Obje radnje su zatvorene. Također, Srebrenica nema ni pekaru. Ali nije to samo Srebrenica. Po tom pitanju svaki grad je Srebrenica. Svaki grad ima nešto što nema, a normalno bi bilo da ima. Nema biciklističkih staza, iznajmljivanja bicikala, rampi za invalide, javnog prijevoza, antikvarnice, sajma knjige, pozorišta, kino dvorane, uređenog kupališta... To što ne vidimo koliko normalnih stvari nedostaje, ne znači da ih ima. Jednako je to što Srebrenica nema mesnicu s tim što npr. Tuzla nema biciklističku stazu. I jedno i drugo onemogućava normalan život suvremenog čovjeka. To sve nama ionako ne treba. Treba nam još više nacionalizma, da nam bude još bolje nego što je sad. Nije nama bitno ima li mesnica i pekara. Bitno je hoće li „vlah“ ili „balija“ ili „šokac“ biti na vlasti.

U međuvremenu, oko vodopada Kravice u općini Ljubuški došlo je do fizičkog obračuna trojice Hercegovaca i dvojice Arapa. Razlog: mladići iz Bahreina pokušali su klanjati, iako je vidljivo istaknuta zabrana obavljanja vjerskih stvari, što je naljutilo Ljubušake.


Subota, 06.8. Ipak, nacionalizam ubija

Veliko nevrijeme pogodilo je Makedoniju, posebno glavni grad Skoplje. „Biblijski potop“ odnio je više od 20 života, a smrtno su stradala i djeca. Sabina Ćudić na svom Facebook profilu kasnije je prenijela pisanje makedonskih medija, o tome kako Skoplje ima 1350 kilometara puteva/cesta/ulica od čega svega 260 km (19 %) ima regulirane odvode; istovremeno, vlada je potrošila 600 milijuna eura na konjanike, lavove i druge spomenike koji slave makedonsku prošlost u cilju jačanja nacionalnog identiteta, a ništa za izgradnju odvoda.


Nedjelja, 07.8. Smisao Olimpijade u dvije riječi: Yusra Mardini

Yusra Mardini rođena je 1998. u Siriji, u obitelji sirijskih kršćana (nije nevažno reći, imajući u vidu identifikaciju izbjeglica s jednom religijom). Odrasla je u Damasku i odlučila se baviti plivanjem. Njihova kuća uništena je tokom rata, pa je skupa sa sestrom Sarah odlučila napustiti Siriju. Došle su do Libanona, zatim Turske, odakle su u pretrpanom čamcu krenule prema Grčkoj. Motor čamca prestao je raditi, pa su Yusra, Sarah i još dvoje ljudi sposobnih za plivanje uskočile u vodu i gurale čamac preko tri sata dok nisu došle do otoka Lezbosa. Došle su do Njemačke i od jeseni 2015. su u Berlinu, gdje su zatim došli i Yusrini roditelji.

Sada je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru gdje nastupa u plivačkim disciplinama kao dio Izbjegličkog tima.

Na Olimpijadi je i Bosna i Hercegovina, tražeći po prvi put osvajanje jedne medalje. Od organizacije (zimske) Olimpijade u Sarajevu do nade da se osvoji možda jedna medalja – dug je put. Naš najbolji tenisač, Damir Džumhur, ispao je nažalost u prvome kolu od predstavnika Izraela. Meč su zasjenile uvrede koje je Damir trpio od nekih gledatelja s tribina na osnovu činjenice da dolazi iz zemlje u kojoj ima muslimana, a to nije mogao tolerirati iako – kako reče – nije musliman. E ovo posljednje mu dežurni islamski dušebrižnici nisu oprostili i sudeći po njihovim reakcijama Damir je izgubio dosta navijača u svojoj zemlji.

Neka je sretno svim našim natjecateljima, iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore – a posebno Yusri i Izbjegličkom timu.

Prometej.ba/F.Š., D.Š.