Ponedjeljak 9.5. Dan „pobjede“ nad fašizmom

Europa slavi Dan pobjede nad fašizmom, datum kad je Njemačka potpisala bezuvjetnu kapitulaciju i kad je Europa krenula u obnovu. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je potrebno još preko četiri desetljeća da prestane i hladnoratovska blokovska podjela Europe. Tada su mnogi mislili da je fašizam u Europi zauvijek iščezao. Okrutan demanti stigao je s ratovima raspada Jugoslavije, a nakon njih su došle i turbulencije istočnije u Europi. Povodom Dana pobjede nad fašizmom, nekoliko zanimljivih misli iz teksta Drage Bojića „Paralelni svjetovi i kućni fašizmi“: „Prije dvadesetak godina, dok je Europa još uvijek euforično slavila propast komunističkih režima i očekivala proširenje Europske Unije na Istok, češki predsjednik Václav Havel, skrećući europsku pozornost na ratne strahote na području bivše Jugoslavije, upozoravao je kako plemenske mržnje posvuda drijemaju i ako se dopusti da pobijede na jednom mjestu, počet će se buditi na brojnim drugim mjestima. Europa se, govorio je Havel, ponovno nalazi na velikom povijesnom raskrižju i ne bi smjela zatvarati oči pred rađajućim nacionalizmom. Ako su se njegove riječi izgovorene na svečanom otvaranju Palače pravde za ljudska prava (Strassburg, 1995.) mnogima tada činile pretjeranim dramatiziranjem, danas je očito da se zlo nacionalizma ponovno razbuktava u Europi. Nije Havel bio tada jedini koji je na to upozoravao, ali mnogi nisu vjerovali da je moguće ponovno jačanje nacionalizma u trenutku kad je glavna preokupacija cijele Europe bilo njezina ujedinjenje i proširenje. Danas, dvadeset godina poslije, suprotno očekivanjima mnogih, sve je više dezintegrirajućih faktora i u Europi se ponovno rasplamsavaju nacionalizam, fašizam, ksenofobija. (…) Generacija koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila na strani fašizma i nacizma, uglavnom je pomrla, ali je svojim potomcima namrla fašizam kao kućnu, obiteljsku, nacionalnu i vjerničku baštinu i obavezu. (…) U paradoksalnom svijetu postmoderne moguće je istovremeno prakticirati izvanjski pomodarski kozmopolitizam i gajiti intimni kućni fašizam koji će se, kad se steknu uvjeti, lako prikloniti grupnim i nacionalnim fašizmima.“

Utorak 10.5. Puno prosvjetitelja, malo prosvijećenosti

Neprimjerena dosjetka kardinala Vinka Puljića na propovijedi na misi povodom praznika Gospe Loretske u Arbanasima u Hrvatskoj: „Žene se ne bi trebale upuštati u tjelesna zadovoljstva prije braka, što je postalo učestalo u zadnje vrijeme kako bi isprobale koji će muž biti dobar. Pazite da tako ne bi postale štrace.“ Nije problematično tu što je kardinal ponovio kršćansko stajalište o seksu prije braka, no, zašto samo žene? A muškarci? I zar i dalje nema važnijih i primjerenijih tema od komentiranja seksualnog morala vjernika? Zašto se ne priča o tome kako obitelji danas više uništavaju izrabljivanje radnika i socijalne nepravde, nego seksualni prijestupi? No, s druge strane, zar je izjava kardinala Puljića u propovijedi zaslužila biti tolika vijest? Zar je zaslužila toliku halabuku? Dobro primjećuje Danijal Hadžović kad kaže da „raznorazni samoprozvani progresivni i sekularni krugovi vrebaju svaku priliku da pronađu bilo kakav gaf od pojedinaca čiji im svjetonazor nije po volji, kako bi potom mogli vršiti kolektivni linč nad njima i dokazivati društvu njihovu zatucanost i mračnjaštvo. Umišljena, bahata, samouvjerena i beskorisna društvena klapa koja je sebi umislila da ima ekskluzivno pravo cijelom društvu sili nametati svoje 'napredne' poglede i prosvjećivati primitivno i zaostalo društvo.“

Srijeda 11.5. O domoljubima i vazalima ugarske krune

Ne samo da nova hrvatska vlast s HDZom u sedlu nije ni počela provoditi obećavane reforme, nego je, čini se, nastavila s grešnim radnjama svojih stranačkih prethodnika. Isplivali su podaci koji ukazuju na sukob interesa aktualnog predsjednika HDZa Tomislava Karamarka. Njegova je supruga Ana Karamarko naime konzultirala Jozu Petrovića za novčanu naknadu od 2,5 tisuće eura mjesečno u trajanju od dvije godine, a Petrović je istovremeno bio lobist mađarske naftne kompanije MOL koja je kontroverzno otuđila INAu na štetu Hrvatske. Eto zašto je HDZ na čelu s Karamarkom počeo tražiti odustajanje od međunarodne arbitraže u sporu između Mađara i Hrvata oko Ine, baš kad se arbitraža počela okretati u korist Hrvatske. Uslijedili su pritisci na medije da se šuti o aferi, otkaz novinarki tportala koja je napisala najžešći tekst o aferi. Podsjetimo, mađarski MOL je INAu dobio za bagatelu zahvaljujući podmićivanju Karamarkovog stranačkog pretka Ive Sanadera s 10 milijuna eura. Šta je reć? Slučajnost? Kompleks služenja ugarskoj kruni? Bolest slabosti na mito koja se prenosi generacijski? Ili tek kontinuitet veleizdaje društvenih i nacionalnih interesa?

Četvrtak 12.5. Revizija prošlosti bez vizije za budućnost

Andrej Nikolaidis o izboru Sadiqa Khana, muslimana, sina vozača autobusa, doseljenika iz Pakistana, za gradonačelnika Londona, u tekstu „Pobjeda Sadiqa Khana i 'mi'“: „Posebna su priča oni koji ljubomorno čuvaju etničku i religijsku homogenost svojih zatvorenih sredina i prezrivo odmahuju rukom na Khanovu pobjedu. Oni sada moraju odgovoriti na pitanje: ako je London izabrao Khana, zašto Izmir za gradonačelnika ne bi mogao izabrati kršćanina? Zašto Albanac, musliman, ne bi mogao biti predsjednik Crne Gore? Ako je dobro da London glasa za muslimana, zašto ne bi bilo dobro da Kairo glasa za Kopta? Ili ćemo i dalje ponavljati refren o europskoj dvoličnosti, cinizmu i inherentnom fašizmu, a dvolično i cinično njegovati i braniti vlastiti fašizam?“ Nikolaidis se osvrće i na intervju kandidata za gradonačelnika Srebrenice, mladog Mladena Grujičića koji negira genocid u Srebrenici: „Grujičić demonstrira prezir prema budućnosti, tako svojstven nama, balkanskim narodima. On nema viziju: njega zanima revizija. On je zagledan u prošlost – tamo bi on intervenirao. On bi pospremao prošlost. (…) Kao što i Vučićeva vlast, retorički posvećena ekonomiji i planovima za budućnost, vrši sistemsku reviziju prošlosti i rehabilitaciju fašizma. Kao što i bošnjački političari sistematski njeguju otomanske sentimente i brane svoju istinu o turskoj vladavini. Kao što i nova hrvatska vlast udarnički radi na polju onoga što je prošlo. (…) Pretpostavimo da postoji 'mi'. Pod tim 'mi' mislim na kulturu koja je zajednička i neprikriveno nekrofilska. 'Mi' ne znamo šta bismo s tom, kako je zovu, budućnošću. 'Mi' bismo je najradije odložili. Zašto ta budućnost ne bi sačekala dok 'mi' ne vidimo šta ćemo s prošlošću? Šta smo 'mi' iz prošlosti naučili? Ništa, očito. Da jesmo, ne bi svaka naša budućnost bila tek ponavljanje grešaka koje smo već toliko puta počinili u prošlosti. To, ponavljanje grešaka, 'mi' zovemo tradicija. Kako 'mi' gledamo na budućnost? Kao na buduću prošlost. Sve je prošlost, ili će to postati. Budućnost je neželjena i nepotrebna, ali će srećom proći i tada postati predmet naše pažnje. Onda kada jednom prođe, postat će dovoljno bitna da bismo se njome bavili. Prošlost je naš najvrjedniji resurs. (…) 'Mi' smo kultura koja funkcionira tako što sagorijeva prošlost.“

Petak 13.5. Štednja na djeci s Downovim sindromom vs. Buba Bar

Dvadesetak djece s Downovim sindromom u Hrvatskoj ostalo bez ionako skromne invalidnine od 1250 kn. Mediji kontaktiraju razne institucije, svaka se ograđuje s „to nije u našoj ingerenciji“. Sve je urađeno po zakonu, koji je sada izmijenjen tako da tumači kako djeca s Downovim sindromom nemaju nikakvu mentalnu retardaciju i da im stoga potpora nije potrebna! Eto, to su te toliko dugo očekivane i obećavane reforme. Štednja na osobama s Downovim sindromom, otimanje od marginaliziranih i siromašnih. Roditelji svjedoče kako su vještačenja nakon kojih su im djeca ostala bez invalidnine trajala po dvije minute. Dvije minute je dovoljno da se djetetu s Downovim sindromom otme invalidnina. Invalidnina koja nije ni dovoljna za brojne odlaske kod defektologa, logopeda, psihologa, liječnika, isl. A tisućljeće ne bi bilo dovoljno da se ispregovara ukidanje ili smanjenje napuhanih privilegija i beneficija saborskih zastupnika. Koji su se u Hrvatskoj u zadnje vrijeme toliko razbahatili da više i ne dolaze na sjednice. Promjena društvenih odnosa očigledno mora izrasti odozdo.Primjerna je pri tom inicijativa vinkovačke Udruge osoba s invaliditetom „Bubamara“, koja je uredila da u vinkovačkom kafiću Buba Bar goste poslužuju samo osobe s Downovim sindromom, kako bi ih se više uključilo u društvo, i kako bi javnost vidjela da osobe s invaliditetom i mogu i znaju i žele raditi i na taj način doprinositi zajednici.

Subota 14.5. Pismo i glava jedne te iste zahrđale kovanice

Tresla se Banja Luka, rodio se miš. Ništa posebno novo se nije desilo tijekom i nakon mitinga i kontramitinga opozicije i Dodikovog vladajućeg SNSD-a. (Osim možda što je Dodik pokazao svoj raskošni pjevački talent – možda da se okani politike i prijavi na Zvezde granda?) Unatoč pompoznim najavama opozicije i bučnim osporavanjima vladajućih (optužbe kako iza protesta stoji belosvetska antisrpska zavjera opozicije, Bakira Izetbegovića, „stranaca“, zapadnih službi, „nekoliko ljudi iz Turske“, visokog predstavnika, „grupa ekstremnih Bošnjaka“, vehabija, huligana iz navijačkih grupa itd.). Jedino što se u cijelom tom događanju naroda moglo razaznati je tužna politička slika RS-a u kojoj na bini pozicije govor drži sin ratnog zločinca Ratka Mladića, a na bini opozicije kćerka ratnog zločinca Sonja Karadžić. RS-a u kojoj i pozicija i opozicija unatoč prepucavanja tko je više ukrao ima identičnu ideološku poziciju.

Nedjelja 15.5. Eurovizija i Europa bez zajedničke vizije

Recept za pobjedu na Eurosongu zadnjih par godina: smisli pjesmu koja će isprovocirati Ruse i pobjeda je zagarantirana. Ove godine čak je i promijenjen sustav glasanja kako Rusija – za koju je glasao najveći broj gledatelja i koja bi prema starim pravilima bila pobjednik – ipak ne bi pobijedila, a da pobjeda ode Ukrajini, trenutno ruskom ratnom rivalu. I to s pjesmom o Staljinovom progonu Krimskih Tatara koja, kao, nema nikakvih političkih konotacija i paralela s ruskom aneksijom Krima. Prepucavanje Rusije i Ukrajine počelo je i prije Eurosonga, ne samo ruskim pritužbama na političku poruku ukrajinske pjesme (na Eurosongu je, kao, zabranjeno slati političke poruke), nego i najavom Ukrajinaca da u slučaju pobjede Rusije dogodine odustaju od Eurosonga. Prepucavanje je kulminiralo napetim političkim trilerom u kojem je Ukrajina uz asistenciju naprednih europskih pravila pobijedila ispred drugoplasirane Rusije. Pobjednička pjesma inače pjeva o etničkom čišćenju Krimskih Tatara, naroda s ruba Europe, a po kvaliteti se ne izdvaja nešto posebno od većine ostalih pjesama u finalu Eurosonga. Da su zemlje iz naše regije bile svjesne kako se pjesmom o etničkom čišćenju može osvojiti Eurosong, dosad bi zasigurno bilo više pobjednika iz zemalja bivše Jugoslavije. A jedan odraz predstojećeg raspada te bivše Jugoslavije bio je upravo izbor jugoslovenske pjesme za Evroviziju 1991. u Sarajevu. Nikad lošije pjesme i nikad političkih podijeljeniji glasači nego te 1991. Glasanje iz studija širom bivše države obilovalo je aluzijama na raspad države. Dosta toga, pored Eurosonga, iz priče o raspadu Jugoslavije podsjeća na današnju situaciju EU: referendumi, jačanje desničara, ekonomska kriza, povratak granica između država unije…Daj bože da su sličnosti samo slučajne.


Prometej.ba/M.Oršolić