Ponedjeljak 29.2. Prestupni dan

Radio Sarajevo – nekada vrijedni i poprilično ozbiljni portal a danas uklopljen u prosječnost i žutilo, no o tome drugom prilikom – izvještava nas kako BiH nema krematorij, uz navođenje stava vjerskih zajednica o ovome pitanju. I pri tome kažu kako u BiH žive pripadnici „četiri svjetske monoteističke religije“. Naravno, broj svjetskih monoteističkih religija je 3, brojeći tu židovstvo, kršćanstvo i islam. Katolička crkva ili Srpska pravoslavna crkva nisu nikakve nove religije, niti su katoličanstvo, pravoslavlje, evangelizam i tako dalje religije, nego su sve skupa dio kršćanstva; na isti način na koji su suniti, šiiti, alaviti itd. dio islama. Zar je to tako teško shvatiti?

U Hrvatskoj ovih dana se na jugu (Dubrovnik) „pojavio sumnjivi tip odjeven u crno – Darth Vader“ (I.D.), a u metropoli se na glavnom trgu okupilo oko 20 „Darthovaca“ iz tzv. Autohtone hrvatske stranke prava da pokažu „komunistima i četnicima kako se voli Hrvatska“.

U Vitezu (BiH) obilježene 24 godine od osnivanja HVO-a. Na početku svečanosti izvikalo se na himnu BiH, a Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH, to je „stoički“ podnio. Nije ničim pokazao da mu je kao prvom čovjeku entiteta to imalo teško palo. Naprotiv.

Utorak 1.3. Valentin Inzko želi nam sretan Dan neovisnosti

Na današnji dan Bosna i Hercegovina (odnosno jedan njezin dio) slavi ono što se velikodušno i s puno pjesničke slobode naziva Dan neovisnosti. Drugi dio države i druga polovica njezinih građana ne pridružuje se slavlju. A što bude više istupa tzv. patriota kao što je izvjesni pravnik Afan iz Zenice koji u intervjuu za portal Klix.ba poručuje onima koji imaju „rezervne domovine“ da kupe kartu u jednom smjeru, bit će manje šanse da jednom možda dođe do zajedničkog slavlja. Zašto da Hrvati i Srbi prihvaćaju tuđi nacionalizam (koji se vješto naziva patriotizmom) kad mogu „uživati“ u svome.

Navečer u prostorijama franjevačkog samostana na Bistriku u Sarajevu prisustvujemo predavanju dr. Edina Šarčevića, profesora Pravnog fakulteta u Leipzigu, na temu vjerskih obilježja u sudovima. Šarčević je ponovio i produbio svoj stav koji ide u prilog odluci VSTV-a da sudovi budu mjesto slobodno od religijskog upliva. Sud je zadnja linija obrane pred sve jačim naletom religijske moći i njezinih totalističkih zahtjeva. Vidjet ćemo kad će i ta linija pasti.

Nakon Bistrika, na TV-u nalijećemo na emisiju Bujica voditelja Velimira Bujaneca, poznatog dilera droge, a nadasve „domoljuba“ nacističke orijentacije, velikoga Hrvata i HDZ-ovca, u kojoj gostuje aktualni ministar vanjskih poslova Miro Kovač. „Gospodine Bujanec, Vi pokazujete da imate enciklopedijsko znanje, Vi ste neka vrsta enciklopedista, Vi ste prosvjetitelj!“, pohvalio je Kovač voditelja. Nadamo se da će doći vrijeme kada će se zbog ove izjave trebati stidjeti.

Srijeda 2.3. Nema više E-novina

Ugasiše se E-novine. Još jedna žrtva sistematske retradicionalizacije i konzervativne restauracije (ako je konzervativizmu ovdje ikad i bila potrebna restauracija) u ovdašnjim društvima. U duhovnoj pustinji tranzicije ex-jugoslavenskih zemalja lagano se gase sve oaze kritičke misli. Osnovane 2007, na vrhuncu čitanosti 2008, kada njihov urednik postaje Petar Luković, E-novine su udomile mnoštvo kvalitetnih satiričnih i kritičkih tekstova o raznim temama iz oblasti politike, društva, kulture, ekonomije, sporta, zabave, a koje su potpisivali ugledni autori poput Filipa Davida, Emira Imamovića, Andreja Nikolaidisa, Mirka Kovača, Nenada Veličkovića, te izbjeglice iz „Feral Tribune“ – koji je svojedobno doživio istu sudbinu kakvu danas doživljavaju E-novine – Heni Erceg, Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić. „Naš mali heretički medij“, kako su Luković i ekipa opisivali svoje E-novine, oblikovao se kao regionalno Internet-glasilo, koje si je za cilj uzelo biti kritički korektiv ovdašnje stvarnosti. E-novinama je glave došla serija sudskih tužbi raznih fotoreportera, čije su fotografije E-novine preuzimale, ponekad bez navođenja autora. Stvarna poanta, naravno nije bila u autorskim pravima na fotografije, nego u koordiniranoj akciji uvrijeđenih desničara s ciljem da se E-novine tužbama financijski unište i prisile na gašenje. Sa žaljenjem smo pročitali vijest o gašenju E-novina i iz razloga što su E-novine prethodno pokazale i poštovanje za koncept portala Prometej, s kojega su prenijeli nekih 30-40 tekstova. Regija je ostala siromašnija za jedan kvalitetan portal.

Četvrtak 3.3. Mlade države, mlado vino i rat simbolima

Deseci tisuća Kosovara se odriču svog državljanstva, masovno migrirajući u zemlje Zapadne Europe. Euforiju zbog dobivanja neovisnosti brzo je zamijenio bijeg na Zapad trbuhom za kruhom. Lijepo je govorio Anatole France: „Mlade države su kao mlado vino: brzo udara u glavu, a čovjek se od njega teško trijezni.“

U međuvremenu, opet kuha u susjednoj Makedoniji. Sukobi tamošnjih Albanaca i Makedonaca zbog postavlja temelja 55-metarskog križa u jednoj od općina u Skoplju. Križ je u ovom prepucavanju simbolima odgovor na prethodno postavljanje spomenika albanskog dvoglavog orla u drugoj četvrti Skoplja. Analitičari smatraju kako ovo prepucavanje identitetskim simbolima ima za cilj skrenuti pažnju javnosti s korupcijskih afera političara u zemlji. Dejavu.

Petak 4.3. Obrazovanje na kilogram

Rijetko kada kad mu se otvori Nino Raspudić ne iskoristi priliku da se spomene „bosanskih daidža“, jednog dijela bosanskih franjevaca koji nisu po volji većinske hrvatske politike u BiH i njezinih advokata pa, sirot, misli da tom svojom turciziranom doskočicom čini neku ultimativnu uvredu. Tako je bilo i ovoga petka tokom (inače u prosjeku solidnoga) gostovanja u emisiji Ljudovanje na RTRS-u. Ali „daidže“ su ovaj put ipak „dobro prošle“, izostalo je ponavljanje nekih standardnih otrovnih rečenica. Možda nije bio taj dan u formi.

U srbijanskom Nedeljniku čitam tekst nedavno preminuloga pisca Umberta Eca u kojoj se dotiče stanja školstva u Italiji. Eco piše: „Svaka vlada treba da nastoji da poboljša obrazovanje. Pre Prvog svetskog rata, svega oko 20 odsto ljudi u Italiji imalo je završenu osnovnu školu. Danas je problem u univerzitetima – rizično je što smo smanjili uslove za upis kako bi što više ljudi dobilo pristup visokom obrazovanju, ali je kvalitet tog obrazovanja istovremeno smanjen. To se desilo u Italiji poslednjih godina i predstavlja pravu tragediju. Sada su prve tri godine fakulteta previše lake – studenti uopšte ne moraju da čitaju knjige duže od stotinu strana. Oni koji su na vlasti moraju da shvate da je neophodno da budeš izazvan da bi odrastao. Kada sam ja studirao, čitao sam na hiljade stranica i nije mi ništa bilo!“

Kako je onda tek kod nas! Ono što se kod nas u školama i na fakultetima posljednih godina događa predstavlja tragediju epskih razmjera.

Zahvalan državi koja ga je primila i od čije socijalne pomoći živi, odbija se integrirati i pojave iz švicarske svakodnevice poput sati plivanja i skijanja ocjenjuje kao grijeh

Subota 5.3. Bilo kuda, selefist svuda

Emir Tahirović podrijetlom iz BiH pritvoren u Švicarskoj jer kćeri nije dozvolio pohađanje satove plivanja na školskom bazenu, jer bi, kako kaže, na plivačkom bazenu bili vidljivi dijelovi njezina tijela. Prethodno kćerki nije dozvolio ni odlazak na sate skijanja u Alpama. Umjesto plivanja i skijanja, Tahirović inzistira da njegova 14-godišnja kćer nosi hidžab. Rukovodstvo škole u mjestu St. Margrethen u kantonu St. Gallen pokušavalo je pregovarati s Tahirovićem i objasniti mu da mora dozvoliti kćeri da bude jednako tretirana kao i sva druga djeca, ili će snositi posljedice. No, Tahiroviću nije bilo do pregovora, a posebno je odbijao bilo kakvu suradnju sa ženskim nastavnim kadrom. Na kraju je slučaj završio na sudu, a Tahirović je osuđen na četiri mjeseca zatvora zato jer je „spriječio svoju kćer da se integrira u društvo te joj oduzeo pravo na školovanje prema planu i programu.“ Tom prigodom izjavio je: „Draže mi je otići u zatvor nego počiniti grijeh“. Tahirović je inače u Švicarsku došao 1990. kao petnaestogodišnjak i tako izbjegao užase rata u BiH, a danas je nezaposlen i sa ženom i četvero djece živi od socijalne pomoći općine. Krajem 1990-ih kratko boravi u BiH i razvija simpatije za selefijsko učenje. Zahvalan državi koja ga je primila i od čije socijalne pomoći živi, odbija se integrirati i pojave iz švicarske svakodnevice poput sati plivanja i skijanja ocjenjuje kao grijeh. Neka onda preseli u Islamsku državu, tamo neće imati problema s nećudorednim satima plivanja i skijanja. Ovakvi primjeri samo čine trajnu štetu ne samo ostalim imigrantima koji dolaze iz BiH, nego i cijeloj našoj zemlji, koja u svijetu ionako ne uživa pretjeran ugled.

Nedjelja 6.3. O vješanju ljudi i metalnih ukrasa

Sve je teže u ovim kriznim vremenima pronaći stalan posao s ugovorom na neodređeno. Jedno takvo radno mjesto postoji u Zimbabveu, i nije baš navala na konkursu. Naime, Ministarstvo pravosuđa Zimbabvea traži krvnika koji bi provodio smrtnu kaznu u zatvoru Chikurubi pored prijestolnice Hararea, koja se još uvijek prakticira u pravosudnom sistemu države. Od kandidata se traži da budu spretni, hladnokrvni, bezosjećajni, vješti u vezivanju čvorova. Nudi se ugovor na neodređeno. Uvjeti rada znaju biti stresni, ali ne radi se puno, jer smaknuća nisu tako česta, a plaća je redovna i dobra. Prednost imaju muški kandidati. Ministarstvu se žuri, jer posljednji krvnik je dao otkaz još prije nekoliko godina, psihički ne mogavši podnijeti ubijanje ljudi. Moj savjet bi im bio: postavite oglas u komentar nekog teksta koji piše o ovdašnjim ubojstvima (Arnele Đogić, Tijane Jurić, Antonije Bilić, kojima mediji ni mrtvima ne daju mira), tu vam je more nezaposlenih komentatora koji opisuju i priželjkuju tako užasne metode mučenja i ubijanja da bi bili idealni kandidati za ovaj posao.

Vijest s prethodnom povezana samo po vješanju: na tuzlanskim ulicama na stupove ulične rasvjete za novogodišnje praznike obješeni metalni ukrasi. I zamislite, još nisu skinuti, a već se bliži proljeće! I zamislite, ti metalni ukrasi sada samo što se ne otkače i padnu i tako predstavljaju opasnost za pješake i za vozače automobila. I zamislite, lako je moguće da se ti ukrasi neće skidati do iduće Nove godine. Osim naravno, ako sami ne padnu i ne ubiju nekoga na ulici. Možda to onda pobudi blagi interes javnosti.

Prometej.ba/M.O., F.Š.

.