Ponedjeljak 23.5. Hod za život (ali ne za svačiji)

Pobožna povorka nazvana Hod za život, sastavljena od konzervativnih udruga poput „U ime obitelji“ i „Vigilare“, par tisuća građana, svećenika, časnih sestara, premijerovih supruga, proteklu je subotu promarširala Zagrebom i rekla ne abortusu. I neka im, imaju pravo misliti i izraziti što god hoće o abortusu. Pravo da vam kažem, ni ja uopće nisam oduševljen konceptom abortusa. Može se to prikazivati kao ljudska sloboda, ali meni to više liči na tužno ispiranje posljedica vlastite neodgovornosti. No, jedna je stvar ne slagati se s nečim, a druga je stvar petljati se u tuđe živote i nastojati raznim kampanjama i referendumima nametnuti svoje mišljenje čitavoj društvenoj zajednici. Posebna i velika priča ovdje je nedosljednost tih velikih boraca za život nerođene djece. Nikome od njih nije zasmetalo što se u povorci našao Kristov vojnik Dario Kordić, čovjek koji s jedne strane posvaja nerođenu djecu pa moli za njih devet mjeseci, a s druge strane ponekad bude i glavni odgovorni u zapovjednom lancu planiranja masakra u Ahmićima, u kojima je poginula i jedna tromjesečna beba. Štoviše, isti taj Kordić svako malo drži propovijedi po župnim dvorima i sjemeništima.

Nikome od tih velikih boraca za prava nerođene djece nije zasmetalo uskraćivanje prava rođenoj djeci (npr. onoj s Downovim sindromom) i odraslima. Štoviše, među tim velikim borcima nalaze se mnogi koji bi rado uskratili prava rođenim i odraslim homoseksualcima, ateistima, inovjercima, Srbima, ljudima s drugačijim političkim svjetonazorom. Nikome od tih velikih boraca za prava nerođenih i njihovih prijatelja političara koji lamentiraju nad demografskom katastrofom nije palo na pamet da je najefikasnija borba protiv abortusa borba za bolji životni standard društva, protiv otkaza trudnicama i rodiljama istrašne eksploatacije radnika. Štoviše, mnogi od tih boraca za život su članovi i simpatizeri struktura koje sustavno uništavaju i hrvatsko društvo i životni standard društva. A ta močvara licemjerja mogla bi biti i gušća ako ima istine u navodima kako tvrtka Željke Markić testira kontracepcijske pilule i kako su njeni sponzori jedni od najvećih proizvođača sredstava za spriječavanje začeća (među njima i farmaceutska tvrtka Teva, u kojoj je radio i premijer Tihomir Orešković, čija je supruga bila rame uz rame Markićki na Hodu života). Po običaju, fetuse nije nitko ništa pitao, oni nemaju pravo glasa koje imaju svi rođeni, pa čak i oni mrtvi kad dođe vrijeme izbora. A bilo bi zanimljivo čuti što bi fetusi imali reći o ljudima koji se bore za njihova prava, o pećini od države u kojoj se imaju roditi i o dugu koji ih čeka čim ugledaju svjetlo dana. Možda se i ne bi baš toliko žurili na svijet.


Utorak 24.5. Balkan – prošlost ili pak budućnost Europe?

„U Austriji je zamalo na predsjedničkim izborima pobijedio skoro-pa-nacista. Pretpostavljam da je sada svima jasno da će se to napokon desiti: u jednoj, pa potom drugoj, pa trećoj zemlji zapadne Evrope većina ljudi će glasati za one koji su, navodno, zauvijek poraženi. Kojih je sve više. I sve su ekstremniji. Tada će pasti u vodu priča o istočnoevropskim zemljama koje su se, zbog manjkavosti njihovih demokratija (manjkavosti koje valja pripisati komunizmu) s radošću bacile u barbarstvo. (…) To će biti Evropa za koju smo spremni. Mi smo se 'narodu kao borbenom etnosu' vratili još krajem osamdesetih godina. Mi smo još tada demokratske procedure iskoristili da kretene dovedemo na vlast, gotovo pola vijeka prije nego će kreteni napokon zavladati Evropom. Mi smo još onda Evropu branili od invazije muslimanskih hordi koje su se u središte naših vrijednosti naumile infiltrirati 'Zelenom transferzalom'. Mi smo vidjeli dalje i bolje. Mi smo bili istinska evropska avangarda. Trpjeli smo bezbrojna poniženja, ali smo ostali vjerni ideji. Odbačeni i prezreni, znali da je naša ideja suoperiorna. Da će naša ideja pobijediti. Da će Evropa biti Evropa naših vrijednosti, ili je neće biti. Evropa koja je na umoru je, sudeći nama, u Hagu sudila vlastitoj budućnosti.“ (Andrej Nikolaidis)

Srijeda 25.5. Corruptio optimi(?) pessima(!)

Najgore čovjeka razočara kad netko od koga je mnogo očekivao u gradnji suživota napravi ispad prizemnog šovinizma. S nevjericom sam čitao vijesti o izjavi reisa Kavazovića u Švicarskoj da se ne smije dozvoliti da vlah vlada Srebrenicom. Džabe trapavi i traljavi izgovori i naknadne domišljate interpretacije riječi „vlah“, ali svakome je jasno što znači riječ „vlah“ u kontekstu reisova govora: kondenzat omalovažajućih stereotipa o Srbima i Hrvatima (baš kao pojam „balija“ predstavlja ekvivalentan pojam kojima se uvredljivo naziva Bošnjake: zamislite samo da je neki srpski političar rekao kako „neće dozvoliti da balija vlada u Srebrenici“). No, nije pojam „vlah“ jedina loša stvar u reisovom govoru; još gore, tu je i političko agitiranje za Durakovićevu kandidaturu za načelnika Srebrenice, skopčano s emotivnom ucjenom obvezama prema vjerskoj zajednici i sjećanju na srebreničku tragediju. Agitiranje za vlast koja je lošim upravljanjem u Srebrenici nastavila posao VRSa u pretvaranju ovog grada u grad duhova. Ima još: pričao je reis u ovom govoru i o tome kako će Bošnjaka u BiH za deset godina biti 60%, a Srba i Hrvata će procentualno biti još manje. Zar je to izgovorio čovjek koji se dosad zaista istaknuo primjerenim gestam i izjavama u duhu suživota i pomirenja, čovjek koji je pokrenuo odlučan obračun s paradžematima i raznim leglima propagande ekstremnih interpretacija islama u BiH? Tužno, jako tužno.

Četvrtak 26.5. Napredni programi reintegracije prijestupnika

Vijest o tome kako se u nekim gradovima BiH (prednjači Unsko-sanski kanton) zatvorske kazne za manje prekršaje zamjenjuju za rad za opće dobro (šišanje živice, košenje trave, rad u komunalnom preduzeću). Sjajna strategija integracije prestupnika u društvo i efikasna prevencija krivičnih djela putem zapošljavanja bivših prestupnika. Neki od bivših prestupnika kažu da su bili bez posla prije presude, da bi sad pronašli neki poslić i počeli pravi život. I zaista, po zamjeni zatvorskih kazni za rad za opće dobro BiH je vjerojatno među najnaprednijim zemljama u svijetu: u nas umjesto zatvorske kazne mnogi prijestupnici obnašaju čak i visoke državne i općinske službe.

I ne samo u BiH, odlika je to cijelog našeg okruženja: tako u Hrvatskoj čak i pojedinci koji izdaju državne interese i podmićeni rasprodaju državnu imovinu dobivaju priliku za reintegraciju u društvo tako što sjede na najvišim funkcijama u državi. Međutim, jedan od trenutno najžešćih protivnika takvog sustava društvene integracije prestupnika je upravo čovjek koji je takvom sustavu omogućio da dalje funkcionira u Hrvatskoj – Božo Petrov. Naime, on i njegov MOST sada traže ostavku Tomislava Karamarka nakon razotkrivene afere sa sukobom interesa. Kao, Božo Petrov dosad nije znao s kim ima posla, a sad mu se eto otvorile oči. Ali, kako god, raspad vlade u Hrvatskoj je na po MOLu.

Petak 27.5. Jedan Karadžić prazan, drugi uskoro na slobodi

Rezale se crvene vrpce na otvaranju studentskog doma „Radovan Karadžić“ na jednoj strani, pisale se peticije za promjenu imena na drugoj strani, puno vike i polemike oko tog naziva doma, da bi na kraju dom ostao – prazan. Studenti na Palama i dalje žive u starim domovima u veoma lošim uvjetima, u jednom od tih domova čak se pojavio i svrab. Sjajna metafora ovdašnjih društvenih zajednica: puno vike oko nacionalnih simbola, imena i junaka, a na kraju svi odoše i sve ostade prazno. Kad smo već kod Karadžića, u novom napadu ludila Haški tribunal razmatra puštanje Radovana Karadžića na privremenu slobodu! Hoće da ga puste na četrdesetodnevni pomen njegovom mlađem bratu, napomenuvši da su srpske vlasti osigurale sve garancije. Hoće da ga puste da pobjegne, pa da se opet skriva po psihijatrijama i Amfilohijevim manastirima. A možda i u svom domu na Palama, još se nitko nije uselio.


Subota 28.5. Za one koji brzo odustaju i kukaju

Dvije lijepe i neobične priče o kojima sam čitao ovih dana i koje moram podijeliti s vama. Prva priča je o 35godišnjem Mustafi Erolu iz turske provincije Aydin, koji je objavio svoju prvu knjigu. Ne bi to bila neka posebna vijest da Mustafa ne boluje od cerebralne paralize, pa je knjigu „Svi me smatraju osobom sa invaliditetom“ sedam godina pisao nosom. U knjizi punoj humora i autoironije, koja je tiskana u tisućama primjeraka i dijeli se u školama, opisao je s kakvim se sve poteškoćama osobe s invaliditetom susreću, govorio o trudu koji je morao uložiti, o svojoj ljubavi prema čitanju i pisanju, te o svojim snovima i onome što bi radio da je zdrav.

Druga priča posvećena je 25godišnjem makedonskom radiovoditelju Aleksandru Matovskom Caki s radija MOF, prvom studentu u Makedoniji s Downovim sindromom. Oni koji ga poznaju kako on nije drugačiji i poseban po sindromu koji ima, nego po posebnom smislu za humor i druželjubivosti. Matovski je apsolvent na Pedagoškom fakultetu u Skoplju, ima smeđi pojas u karateu, bavi se plesom, fotografijom, piše poeziju i u vezi je s kćerkom engleskog ambasadora u Makedoniji, zbog čega u zadnje vrijeme intenzivno uči i engleski jezik. Sjetite se ove dvojice kad god pomislite „to je nemoguće“ i „to se ne može“.


Nedjelja 29.5. O teroru psihotičnih ovaca

Neobična i komična vijest za kraj tjedna. Mještani sela Rhydypandy u Walesu posljednjih dana su se žalili da žive u strahu od stada ovaca koje pravi kaos u naselju. Ovce su se najednom počele čudno ponašati, istrčavati na cestu pred automobile, ulaziti u dvorišta i u kuće. Jedna ovca je uspjela ući u spavaću sobu jednog mještanina i napravila kaos. Predstavnik lokalne zajednice Ioan Richard pozvao je policiju nakon što je primio žalbe na ponašanje ovaca koje su se otele kontroli. Policija je utvrdila kako se u blizini sela nalazi napuštena ilegalna farma marihuane, na koju su ovce slučajno dospjele i propisno se napasle, i tako je, prema riječima Richarda, zavladao „teror psihotičnih ovaca“. Kakve veze ima ova vijest iz Walesa s ovim tekstom i opisanim događanjima s Balkana? Možda samo u tome što nam se riječi „teror psihotičnih ovaca“ čine iznenađujuće poznatim i savršenom metaforom za opisivanje mnogih pojava s kojima se susrećemo u svom životu. Pa i u ovom tekstu.


Prometej.ba/Marijan Oršolić