Ponedjeljak: 14.11. Liberalizacija SDA po pitanju prava LGBT zajednice

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice Semiha Borovac izjavila je za Klix.ba kako ministarstvo na čijem čelu se nalazi radi na više strateških dokumenata koji, između ostalog, imaju za cilj i poboljšanje položaja LGBTI osoba kroz izmjenu zakona koji regulišu prava i položaj ove populacije u skladu sa pravnom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Krajnja stepenica ovih legislativa biće usvajanje Zakona o istospolnim zajednicama. S obzirom na osjetljivost ovog pitanja u našem društvu očekivali smo burnu reakciju ili skretanje pozornosti s ove vijesti iznenadnim napadom na nacionalni interes, eventualno skrnavljenje bogomolja i slično. Ništa od navedenog se nije desilo, a ni vijest nisu prenijeli glavni mediji (osim klix-a). Provjerili smo potom i dežurne borce za neslobode, od Zahiragića (Harisa), preko Alispahića (Fatmira) pa sve do portala saff.ba koji je poznat po sočnim atribucijama na račun LGBT zajednice. Nadamo se da je ovo početak liberalizacije SDA i njenih glasača po ovom pitanju, a posebnu pohvalu zaslužuju i navedena lica zbog promišljene reakcije, mijenjanja svojih radikalnih stavova i prihvatanja navedenih inicijativa. Očito je da se može, samo kad se hoće, a pozitivan stav i kretanje prema evropskim društvenim vrijednostima pravi je put.


Utorak, 15.11. Dodikova Crna knjiga

Izgleda da je prilično uvjerljiva pobjeda na minulim lokalnim izborima u BiH još više osokolila republičkog vožda pa je ovaj na stranačkom skupu pred vrhom stranke i novoizabranim (grado)načelnicima izrekao i niz veoma diskutabilnih stvari (da ne upotrijebim neku težu kvalifikaciju). Tako se na video snimci tog skupa, inače održanog 30.10., koji je nedavno procurio u javnost može čuti Dodikov poziv/prijetnja rukovodećim ljudima RS-a (i SNSD-a) da se ubuduće pomaže samo onim općinama u kojima je pobjedu odnijela njihova stranka, ali i - u maniru pravog autoritarnog režimskog vođe - da se u nekakvu Crnu knjigu upišu svi koji su ikada na bilo koji način oštetili SNSD jer takve valjda treba držati na oku, ako ništa zatrebat će im nekad nekakva usluga od države pa bi im se tada moglo zgodno uzvratiti. Iako se nakon osude opozicije i većeg dijela javnosti Dodik pokušao pravdati govoreći da je to tipična podvala opozicije, ostaje činjenica da se na videu, između ostalog, može čuti sljedeće: „Ići ćemo na pomoć opštinama gdje smo dobili (izbore) sa koalicionim partnerima. U opštinama gdje nismo dobili, pomoći ćemo naše organizacije, ali nećemo pomagati opštinama, odma’ da znate. Odma’ da znate! Prvi put ćemo uraditi tu vrstu priče, do sad to nikad nismo uradili. U te opštine će dolaziti i ministri i ostali, samo u naše organizacije. I neće se desiti da idu organi vlasti… to će biti u ove dvije godine, dok se ne konsolidujemo. (...) Ranije je bilo i onih koji su, na ovaj ili onaj način, pokušali da svoje dalje političke razvoje i djelovanje učine tako da su razmišljali o izlascima i priključivanju drugim političkim organizacijama. Možda smo, iz toga što smo jurili naše dobre rezultate, nekima i oprostili i zaboravili tako nešto. SNSD će u narednim mjesecima napraviti svoju Crnu knjigu u koju će biti upisani svi oni koji su, bilo kada, SNSD-u na bilo koji način napravili štetu. A pogotovo oni koji su bili u SNSD-u, dobili mandat na imenu SNSD-a i onda se priklonili drugim političkim organizacijama. To će značiti da ćemo, putem naših organa i naših ljudi u institucijama vlasti, voditi računa o tim imenima.I to moramo da uradimo. Naravno da vi mene podržavate u tome.“

Strašno da uopće može u jednoj demokratskoj i liberalnoj državi u javnom prostoru godinama egzistirati jedan ovakav političar, ali je tužna činjenica da već nekoliko izbornih ciklusa zaredom premoćno osvaja vlast u pola države. Međutim, ako imalo iskrenije sagledamo situaciju, možemo vidjeti da je ono što Dodik reče na stranačkom skupu ništa drugo doli praksa koja se već dugi niz desetljeća (uključujući tu i jugoslavensko razdoblje) primjenjuje na prostoru cijele BiH, pogotovo u općinama s manjim brojem stanovnika u kojima se i bez Crnih knjiga zna tko je pogrešne političke orijentacije, a samim time i bez ispunjenih uvjeta za pomoć. Svi mi i bez Dodika znamo da će općine u kojima vlast nemaju stožerne nacionalne stranke za određene, često vitalne, projekte puno teže dobivati pomoć s viših nivoa vlasti koja je obično u rukama stožernika; isto tako znamo da su pri zapošljavanju vrši stranačka segregacija ljudi pa se primjerice u Elektroprivredi HZ HB u gotovo sto posto slučajeva mogu zaposliti samo ljudi sa stranačkom iskaznicom HDZ-a BiH. Istovjetnih primjera ima na svim stranama, ali je i ovaj jedan dovoljno ilustrativan da oslika dugogodišnje postojanje segregacijske prakse u odnosu vlasti spram ljudi koje predstavlja. Međutim, indikativno je da i pored toga što je to općepoznata činjenica već dugo izostaje bilo kakva reakcija većine (putem izbora ili u vidu protesta) pa je jedino što se po ovom pitanju može učiniti čekati dok ljudima spoznaja iz jedne konkretne stvari dođe u glavu pa da se izabere vlast po mjeri one malo poštenije populacije naše države.


Srijeda, 16.11. Nakon čitanja ovoga teksta popijmo po jednu putinovku

U vremenu moralnih, ekonomskih i identitarnih kriza često na površinu kao problemi isplivaju i sasvim bezazlene, uobičajene i nebitne stvari kao što su, recimo, pitanje nečijeg podrijetla ili imena pa se ustraje na njihovoj nacionalnoj čistoći i odvojenosti od ideoloških neprijatelja. Tako je ovih dana jedan ruski kafić u Ekaterinburgu nešto ozbiljnije shvatio šalu ruskog premijera Dmitrija Medvedeva da bi stvari na meniju trebale imati politički korektnija imena pa je izvršena njegova deamerikanizacija. Shodno tomu, kava Americano sada se naručuje kao „Rusijano“, American Honey kao "Slatka Rusija", koktel New York Sour postao je "Kiseli Perm", Manhattan - "Marjina Rošča", Jack Daniel's pretvorio se u "Žoru Denisova", a s jednim B-52 u sebi sada letite kao da ste u Su-34. Sreća pa nema nikakvog pića s imenom „Little Boy“ jer biste od njega inače pucali kao „Car bomba“.

Osim u Rusiji, zovu promjene imena odazvali su se i stanovnici jednog malog planinskog sela u Srbiji. Nezadovoljni što im je put koji ih povezuje s drugim naseljima pogodan samo za terenska vozila, stanovnici su se odlučili promijeniti ime sela iz Adžinci, koje ih podsjeća na tursko razdoblje, u Putinovo jer jedinu nadu u izgradnju puta vide u pomoći ruskog predsjednika i, kako kažu, velikog srpskog prijatelja Putina. Shodno tomu i lokalna domaća rakija od sada se pije kao putinovka. Međutim, iako je teško primijetiti u čemu konkretno se ogleda to „mitsko“ rusko prijateljstvo spram Srbije, mora se priznati da je simpatičan način ovih dvadesetak stanovnika koliko ih ima u selu da privuku pažnju na svoju nezavidnu životnu situaciju. Šteta što je ideološki obojen.


Ovo je 39. kronika tjednih događanja koju pišemo na portalu. Sve se nalaze u rubrici
Sedam dana u retrovizoru


Četvrtak, 17.11. Odoh sada majko ja, Bosnu brani ti

U moru nacionalističkih praznika koji se u različitim varijantama obilježavaju širom BiH, od kojih je jedan uočnicom proslavljen i danas, rijetko tko je zamijetio da je ovaj dan mjeseca studenog posvećen studentima i srednjoškolcima. Tako su neke njihove organizacije kao što je Asocijacija srednjoškolaca u BiH dan obilježile potpisivanjem peticije za inicijativu „I kopija vrijedi“ koja za cilj ima promjenu diskriminirajućeg položaja bosanskohercegovačkih srednjoškolaca u odnosu na europske, ali i one iz regije. Kako ističu, „veliki problem učenicima srednjih škola predstavlja nemogućnost predavanja dokumenata i apliciranje na više od jednog državnog fakulteta u isto vrijeme. Razlog ovome jeste što u Zakonu o obrazovanjustoji da “srednjoškolci pri upisu na fakultet moraju predati originalne dokumente (svjedodžbe/diplome)”. Zbog ovog problema desi se da srednjoškolci ne upišu željeni fakultet i uskraćuje im se mogućnost koju imaju svi srednjoškolci u drugim državama.“ Međutim, ono što svakoga tko imalo voli ovu zemlju uznemiruje jeste način na koji su svoj dan obilježili srednjoškolci iz Bosanske Krupe. Nezadovoljni stanjem u državi, zapostavljenošću mladih i općim beznađem oni su poručili da će otići iz ove države i da se u nju nikad više vratiti neće. Između ostalog u svom su proglasu upućenom vlastodršcima obećali da će: svima pričati o njihovom ophođenju prema srednjoškolcima i mladima, svoje znanje svesrdno pokloniti onoj zemlji koja ih primi, povući sve mlade iz BiH da pođu za njima i da će odgovorni poželjeti da se oni vrate. U svakoj normalnoj državi nešto ovakvo bi danima bila top tema političke i društvene zbilje, stvar zbog koje bi letjele odgovorne glave, ali je kod nas ostalo u sjeni političkih previranja o obilježavanjima nekih zločinačkih tvorevina što je spin koji političke elite već desecima godina koriste da bi javno mnijenje navele na u ovom trenutku manje bitne teme od ovih uznemirujućih.

Nema u okviru jednog dana Retrovizora prostora da iznesem svoje cjelokupno viđenje problema odlaska mladih, ali ne mogu se oteti dojmu da i mi mladi prečesto ignoriramo svoju odgovornost za stanje koje nas primorava da životnu sreću tražimo u nekim nama dalekim zemljama. Pitam se zašto u ovako objektivno lošem stanju u kojem se nalazimo izostaje naš društveni angažman, kad smo to mi izišli na ulicu i tražili jasno deklarirane promjene, jesmo li na zadnjim lokalnim izborima animirali ljude da ne glasaju za stranke koje su nas dovele u ovaj nezavidan položaj, jesmo li preuzeli odgovornost i direktno se uključili u političku borbu? Ne bih rekao da jesmo. Bojim se da u nama nema duha praške omladine iz 1939. kada su studenti riskirajući (i mnogi izgubivši) vlastite živote digli bunu protiv nacističke okupacije grada. Neka nam ovaj primjer s početka ukaže da je nakon detektiranja lošeg stanja potrebno izgraditi viziju promjene i pokrenuti inicijative koje će artikulirati naše ideje za koje trebamo biti spremni boriti se. U jednom ovako statičnom društvu mi ne smijemo čekati da promjene dođu same od sebe, da padnu s neba. S neba dolaze jedino vremenske (ne)pogode, a promjene stvaramo mi svojim djelovanjem.


Petak, 18.11. Vukovar i Herceg-Bosna: dvije tužne obljetnice hrvatskog naroda

Ove je godine obilježeno 25 godina od pada Vukovara. Zastave, paljenje svijeća, dokumentarci na HRT-u, kolone sjećanja. Iz perspektive cijele Hrvatske Vukovar je mjesto „posebnog pijeteta“, „grad žrtva“, „grad heroj“, „suza u oku svakog Hrvata“. Žaljenje nad vukovarskom tragedijom je za mnoge postalo stvar nacionalnog folklora. Kažu, to je žrtva koju smo podnijeli da bismo dobili nezavisnost. U članku Wikipedije.hr stoji rečenica: „Iako su hrvatske vlasti nedvojbeno pretrpjele štetu padom Vukovara, sa strateške strane događanja, šteta nanesena JNA je više nego nadoknadila pad grada“. Pazite, gubici JNA su „više nego nadoknadili“ tri i po tisuće poginulih Hrvata u bitci za Vukovar! Jer je Vukovar bio žrtva za viši nacionalni cilj, nezavisnost. Zapitaju li se svi ti ljudi koji ovih dana postaju emotivne facebook-statuse o Vukovaru okićene zastavama, kako sve ove beskrajne ceremonije oplakivanja Vukovara izgledaju iz perspektive samih Vukovaraca. Ne žele li ti ljudi da im se skine to vječno crnilo s vrata, nije li im dosta atmosfere sprovoda, smrknutih delegacija, ratnih uniformi, patetičnih govora. I kada se netko usudi napisati da Vukovarcima treba ponuditi više od nacionalnog sažaljenja jednom godišnje, na njega drvlje i kamenje. Tako je tekst Sanje Modrić na ovu temu u Novom listu dobio na Kamenjaru.com odgovor pod odvratnim naslovom: „Za obljetnicu smrti vaše mame – tulum i vatromet!“

A kad smo već kod kamenjara, na isti dan kad i obljetnica pada Vukovara, pada i obljetnica osnivanja Herceg-Bosne. Draganu Čoviću se to učinilo zgodnim povezati pa je skrušeno izjavio kako bi „Hrvati u BiH doživjeli sudbinu Vukovara i Škabrnje da se nisu organizirali u zajednicu Herceg Bosnu“. Kao da mnogi Hrvati iz Posavine i srednje Bosne i nisu doživjeli sudbinu Vukovara i Škabrnje uslijed ugodnih razgovora čelnika Herceg-Bosne s Karadžićem! Dvije obljetnice povezuje i kolumnist Večernjaka Jozo Pavković, i u tekstu „Vukovar i Herceg-Bosna dogodili se istoga dana. Oboje su pali za Hrvatsku“ tvrdi kako Herceg-Bosna kao nije htjela odcijepiti se od BiH, ali da je i htjela, to bi bilo legitimno, i onda kao argument navodi primjer Kosova! Božo Ljubić izjavljuje kako „Herceg Bosna ostaje trajna inspiracija, zalog i obveza današnjim i budućim generacijama hrvatskih političara“. U svoj hrpi tekstova o Herceg-Bosni nailazim i na podatak kako je „nogometna reprezentacija Herceg-Bosne 1996. odigrala i jedan međunarodni susret, protiv Paragvaja, kojega Fifa bilježi kao službeni nastup“. Znači, Fifa priznala Herceg-Bosnu. Možda dogodine i u kvalifikacijama? Jurica Gudelj tvrdi kako je Herceg-Bosna spasila BiH, kako je uspostava Herceg-Bosne pridonijela okončanju rata u BiH (kojeg, bošnjačko-hrvatskog?), te kako su Hrvati dobrovoljno žrtvovali Herceg-Bosnu kako bi se „mogla uspostaviti BiH“. I onda tekst zaključi ovako: „Hrvati trebaju dobiti ono što im pripada kao konstitutivnom narodu u BiH, u suprotnom – uvijek možemo ponovno napraviti Herceg Bosnu“. Eto to je ta politička mudrost koja u par desetljeća ne može smisliti ništa bolje od samoubilačkog projekta Herceg-Bosne. To je ta novinarska mudrost koja pokušava iskonstruirati besmislene teze o Herceg-Bosni, a prešućuje sve one Tuđmanove riječi o „kolonijalnoj tvorevini“, „poboljšanima granicama“, „Banovini“, prešućuje značenje koje je Herceg-Bosna imala za hrvatski državni projekt 1990-ih. Herceg-Bosna stoga ne treba ići u istu rečenicu s vukovarskom žrtvom. Ono što je s bitkom za Vukovar počelo kao jednosmislena velikosrpska agresija na Hrvatsku, a kasnije i na BiH, zahvaljujući Herceg-Bosni dokraja je ispalo maltene pa građanski rat u kojem je svatko imao svoj zločinački projekt.


Subota, 19.11. Anarholjevičarskodesničarski trol ili izdajnik?

Koliko je kratak put od zvijezde do izdajnika najbolji je primjer ovih dana Ivan Pernar. Naime, ovaj je hrvatski saborski zastupnik iz Živog zida u posljednje vrijeme pokupio velike simpatije regionalne anarholijevodesnice svojim autopromotivnim populističkim nastupima u brojnim regionalnim medijima. Nađu se tu i poneke pametnije izjave, pogotovo one u vezi HDZ-a koje me, moram priznati, ponekad i nasmiju, ali je glavni problem kod ovog mladog ambicioznog političara što krajnju krivnju za probleme koje detektira često prebaci na imaginarne neprijatelje u stilu naših provincijskih antisemitski nastrojenih kafanskih političkih analitičara pa ga se shodno tomu ne smije uzimati za uzora. Međutim, za uzora su ga uzele tisuće diljem Hrvatske i regije, njegova popularnost na društvenim mrežama enormno je rasla sve dok se pričalo o zlodjelima izmaštanih neprijatelja kojima naš javni prostor obiluje. I tada Pernar u javnost iziđe s izjavama kako u Jasenovcu očito jest počinjen genocid, da se vukovarska tragedija ne može kvalificirati genocidom kao i da je u Oluji vršeno etničko čišćenje. Kasnije je na neki način pokušao pojasniti svoju izjavu o Oluji govoreći da se bježanje Srba pred hrvatskom vojskom vršilo na poziv srpskih paradržavnih vlasti (kojih je nesumnjivo i bilo), ali je ovo gore bilo dovoljno da se desnica nađe uvrijeđena, mediji raspištolje i jedna grupacija navijačke skupine Torcida na subotnjoj prvenstvenoj utakmici Hajduka izvjesi transparent s likom Ivana Pernara pod kokardom i nekim srpskim simbolom na glavi. Tako to biva kod nas, dok se god tuđim zlodjelima (makar i krivo adresiranim i/ili izmaštanim) gloginje mlate biti ćeš priznata legenda, a otvoriš li pitanje krivice vlastitog naroda automatski biraš put izdajnika.


Nedjelja, 20.11. Muke po identitetu

Marin le Pen, liderka ultradesničarskog Nacionalnog fronta, preuzela je prvo mesto u anketama za predsedničke izbore u Francuskoj, javlja britanski „Independent“. (slobodnaevropa.org)

Le Pen je zajahala na talasu jačanja identitetskih nagona, koji zahvaća polako (i) zapadni svijet, suočen s problemima useljavanja i terorističkih prijetnji – a nominalna ljevica je sve nemoćnija i sve nesposobnija da ljudima odgovori na pitanja koja su im bitna. Jačanje tih nagona „je prirodni mehanizam. Očigledno je da kad dođe do slučajne smrti porodici, porodica se skupi, zgusne, i u izvesnoj meri ojača. (...) Kao da traumatizam automatski vraća na identitet“, rekao je francuski intelektualac Alen Badju na početku svog izlaganja na seminaru održanom prošlogodišnjeg novembra. A pred kraj izlaganja zaključuje: „Ono od čega patimo jeste odsustvo politike koja bi bila suprotna celokupnoj unutrašnjosti kapitalizma, i to na svetskom nivou. Upravo odsustvo ovakve politike na svetskom nivou dovodi do pojave i stvaranje fašističke omladine. Nisu fašistička omladina, razbojništvo i religija oni koji dovode do odsustva politike emancipacije koja je u stanju da stvori sopstvenu viziju i definiše sopstvene prakse. Odsustvo ovakve politike stvara mogućnost fašizma, razbojništva i religioznih halucinacija.“ (Citati preuzeti iz knjižice Naša nevolja dolazi izdaleka – naše zlo dopire nadaleko, transkripta sa seminara koji je Alen Badju održao 23. novembra 2015. u pozorištu u Obervilijeu; Akademska knjiga, Novi Sad, 2016.)

Prometej.ba/Mato Šarčević, Suad Beganović, Marijan Oršolić, F.Š. (ur.)