Ponedjeljak, 24.10. Tko Bošnjacima podmeće strane pisce između dva Bajrama?

Najavljena revizija nastavnih planova i programa za sve predmete svih razreda osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo poništena je za predmet BHS jezik političkom voljom Savjeta za obrazovanje SDA i ministra Elvira Kazazovića potpomognutih neistinama formiranim od strane njenog „akademskog“ krila. Međutim, ovo njihovo igranje kvalitetom obrazovanja dostupnog mladima nije prošlo neopaženo, kako kod dijela akademske, tako ni kod - što me raduje - dijela političke zajednice, napose Naše stranke. Revizijom se nastojalo privremeno poboljšati kvalitetu planova i programa prije kurikularne reforme koja bi trebala uslijediti u bližoj budućnosti. U svrhu toga ministarstvo je, kao i za ostale predmete, formiralo komisiju koja je izvršila revidiranje NPP-a za BHS jezik i to na način da se zadržava postojeći NPP, ali se nastavnicima ostavlja na izbor da iz njega eventualno mogu izostaviti 25% sadržaja za koji procijene da ne doprinosi usvajanju potrebnih znanja, a da time dobiveno vrijeme mogu iskoristiti na ponavljanje gradiva. Pored davanja slobode za smanjenje obima gradiva, radna verzija dokumenta revizije sadržavala je i prijedloge suvremenih autora/ica kao što su Amin Maalouf, John M. Coetzee, Wislawa Szymborska, Dario Džamonja, Miljenko Jergović, itd. Svi mi koji smo ne tako davno završili srednju školu znamo koliko preopširni udžbenici iz maternjeg jezika, povijesti i sl. i neadekvatni NPP-i doprinose tome da, idući previše u širinu i bombardirajući vlastiti mozak u tom trenutku nebitnim informacijama, ne usvojimo kvalitetno ni ona krucijalno važna znanja o nekim kulturno-povijesnim razdobljima, kao i to koliko nas je iritirala obaveza obrađivanja nekih gotovo anonimnih domaćih nauštrb nekih važnih stranih pisaca. Reviziju su, prethodno upoznati s njom, 17.6. glasanjem usvojili i nastavnici/e, njih oko 200 okupljenih tom prilikom u KŠC-u u Sarajevu. Ali ga nisu podržali dežurni čuvari nacionalnog identiteta, u ovom slučaju bošnjačkog, zaogrnuti u akademske halje koje im kod nedorasle raje daju određenu reputaciju i legitimnost. Tako su profesor sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Sanjin Kodrić, narcisoidni akademik Muhamed Filipović, direktorica Prosvjetno-pedagoškog zavoda Dina Borovina i armija stranačkih simpatizera SDA pokrenuli hajku na neke članove revizorske komisije spočitavajući im da su, tobože, iz NPP-a izbacili bošnjačke pisce i time direktno atakovali na izgradnju bošnjačkog nacionalnog identiteta. Svoje otrovne strelice sipali su po samo dvojici članova komisije, srednjoškolskom profesoru Damiru Šabotiću i nastavniku Namiru Ibrahimoviću, pridodajući im u reviziju uopće neuključenog Nenada Veličkovića (valjda da bi time bila ispunjena kvota za formiranje nekakve vlaške teorije zavjere), potpuno ignorirajući činjenicu da su u izradi revizije sudjelovali i Muhidin Džanko, Alma Jakubović, Dženita Hrnjičić i drugi jer, jebiga, ne bi se toliki broj ljudi orijentalnog imena mogao uklopiti u njihovu antibošnjačku zavjeru. I tako, ponavljanjem više puta tih neistina kroz (ne)službena glasila Stranke demokratske akcije poput Stava i sličnih opskurnih medija te preko Savjeta za obrazovanje SDA učine pritisak na resornog ministra koji, bez konzultacija s komisijom i nastavnim osobljem, odluči poništiti reviziju. Sva ova dešavanja mogu poslužiti kao jedna mala ilustracija kolika je moć laži konstruirane u jednoj nacionalistički zatrovanoj glavi željnoj društvene pažnje u jednoj nesređenoj državi s neodraslim stanovništvom koje se pali na sve moguće teorije zavjere.


Utorak, 25.10. Sve je bilo u redu i onda su odjednom došli neki partizani

Ideološki motiviranom povijesnom revizionizmu kod nas nikad kraja. I dok je on kod dobrog dijela Hrvata i Srba faktički postao standard, u zadnje vrijeme se i Bošnjaci skloni zelenim političkim predstavnicima upinju da ih u tome dostignu. S približavanjem dana (četvrtak) u kojem se obilježava stradanje ljudi bačenih u rudnik Barbara rov u slovenskom mjestu Huda Jama, neki hrvatski i bh. mediji počeli su revizionistički pjeniti kako se tu, tobože, radi o stradanju nedužnih civila, žena i djece, živih zatrpanih u jame i sl., a sve kako bi kod neupućene publike produbili ideološki antagonizam spram antifašističkog partizanskog pokreta i komunizma. Nema ništa sporno u tome da se bude antikomunističkih orijentacija, ali je sporno to da se u svrhu dobivanja simpatija za vlastitu ideološku poziciju koristi lažima revizionističke naravi i viktimizacijom fašističkih kolaboracionističkih snaga iz Drugog svjetskog rata. Pa krenimo redom.

Prvo, opasno je vojsku koja je po Sloveniji i Austriji stradala u danima prije i nakon završetka rata nazivati hrvatskom i biti joj zahvalan za hrabru borbu, a pojedini hrvatski političari i povjesničari su tako komunicirali o toj temi. Ta vojska nije bila hrvatska (potpuno pod nadzorom njemačke vojske), a ni država za koju se borila nije bila niti hrvatska (nikada nije imala većinsku podršku hrvatskog naroda) niti nezavisna (svojevrsni njemački protektorat). Umjesto da se bude sretno što većina ljudi s prave strane povijesti prihvaća tu činjenicu, pojedinci sami sebe hoće nipodaštavati nazivajući jednu fašističku vojsku hrvatskom. Drugo, svi koji govore da su tu stradali većinom civili, i to živi zakopani, lažu. Od 778 ostataka pronađenih u Barbara rovu, kod velike većine je utvrđeno da su bili ubijeni prije nego što su zatrpani u jamu, do 20 ih pripada ženama, a upitno je da li ijedan pripada djetetu (samo je jedan skelet bio star između 14 i 18 godina, a u historiografiji se kao dijete tretira osoba mlađa od 16 godina). Stradali civili neka idu na čast onima koji su ih ubijali, odnosno partizanima. Ali, tu postaje ključno ono treće pitanje, a to je otkud fašistički vojnici s prostora tzv. NDH u Sloveniji i Austriji. Ta nisu se tamo išli baviti poljoprivredom i stočarstvom. Zna se koja im je namjera bila. A to objašnjava i činjenica da je zadnjih 50-ak dana pred kraj i neposredno poslije kraja rata period u kojem je partizana stradalo kao u nijednoj bitci do tada, gotovo 20.000. Osim toga, u drugoj polovici 1944. godine kada je već postao izgledan konačni pobjednik, ali i u toku cijelog rata kao i netom poslije rata, partizani su planine i doline zasipali letcima u kojima se nudila amnestija za sve one koji nisu okrvavili ruke i osobno sam poznavao ljude koji su s tim letcima u rukama prilazili partizanima i bili su pošteđeni svakog zla ako bi se ispostavilo da su čisti. Samim time, oni koji nisu prihvatili amnestiju, očito da su bili okaljani raznim zločinima pa ih ni u kojem slučaju ne možemo zvati nevinim žrtvama kako ih revizionisti opisuju. Tužno je da su ti fašistički zločinci za svoje prljave namjere pokušali iskoristiti i narod pozivajući i prisiljavajući ga da zajedno s njima krene na povlačenje u Austriji. Činjenica je isto da je većina tog neukog i povodljivog naroda nakon partizanske pobjede neko vrijeme zadržana u logorima, a nakon toga puštena da se vrati kućama. Sporadičnih zločina jest bilo, ali nikada od strane partizana nije bilo ciljanog ubijanja većih grupa civila kako to ističu povijesni revizionisti. Jedan dan Retrovizora je malo da bih naveo sve laži kojima se oni služe. Tužna je činjenica da svoj antikomunizam zasnivaju na relativizaciji ustaša, četnika, slovenskih domobrana, ljotićevaca i drugih fašističkih kolaboracionistički snaga. Pored toga, oni nikad neće spomenuti da se fašiste poslije rata bez suđenja ubijalo i u logore interniralo ne samo u Jugoslaviji, nego i primjerice u Francuskoj gdje je bez suđenja ubijeno oko 8775 ljudi. Nije mi namjera da opravdavam zločine bilo koje strane, ali hoću reći da se razni događaji iz tog turbulentnog vremena ne mogu gledati iz današnje pozicije ne uzevši u obzir kontekst i vremenski okvir u kojem se to dešavalo, kao i povode za pojedine akcije. Ta nije današnja Francuska zločinačka tvorevina zbog 8775 bez suđenja ubijenih nacista.

U Stavu bošnjački telektualaci pišu kako je na Bleiburgu stradalo 25.000 do 50.000 Bošnjaka. S obzirom na gore navedeno i s obzirom na procjene broja stradalih (Franjo Tuđman: 35.000 do 40.000, Vladimir Žerjavić: 50.000), znači li to da su ustaše većinski bili Bošnjaci? To su stupice koje revizionisti naprave i na kraju u njih još i upadnu.


Srijeda, 26.10. Antinomije (anti)fašističkog uma

„Mostarska rezolucija iz 1941. godine prvi glas antifašizma u Evropi“, „Mostarska rezolucija je trasirala put spašavanja Jevreja u Mostaru i evakuaciju Jevreja iz Mostara“,„rezolucija muslimana, kojom se osuđuju zločini prema Srbima, Jevrejima i Romima“, „mostarski muslimani vrlo odlučno digli svoj glas protiv represija fašističko ustaškog režima“ – lijepe rečenice, ali može li im se uopće vjerovati kad ih izgovara čovjek koji je prethodno iznosio razne fašističke stavove, redovito usmjerene protiv Srba, a nerijetko i protiv Jevreja, u mjestu ne tako davno očišćenom od svih drugih koji su „spašavani“ i „štićeni“? A izgovorio ih je Fatmir Alispahić na tribini u Jablanici, u organizaciji Udruženja podružnice građana „Mladi muslimani“, pri čemu je promovirana i knjiga „Umjerenost u politici i djelovanju Alije Izetbegovića“. Ideologija koja savršeno spaja „umjerenost u fašizmu“ i „umjerenost u antifašizmu“.


Četvrtak, 27.10. Ivan Krastev o Europi, populizmu i migracijama kao revoluciji

Nekoliko citata iz danas pročitanog sjajnog eseja Ivana Krasteva: „Raspad postkomunističkog poretka“:

„Posle brexita, potpuna ili delimična dezintegracija Evropske unije više nije nezamisliva. Sve autoritarnija Turska bi mogla da napusti NATO ili da iz njega bude izbačena. Belgija, Španija i Velika Britanija mogle bi da se raspadnu. Uspostavljanje ne-liberalnih režima u Mađarskoj i Poljskoj – s kontrolom medija, neprijateljstvom prema nevladinim organizacijama, nepoštovanjem nezavisnosti pravosuđa i snažnom polarizacijom društva – opravdava strahovanje da se centralna i istočna Evropa vraćaju u 30-e godine prošlog veka.“

„Populizam većine danas ne proističe iz romantičnog nacionalizma, kao što je to možda bio slučaj pre sto i više godina. On se napaja demografskim projekcijama koje predviđaju sve manju ulogu Evrope u svetu i masovna kretanja ljudi prema Evropi. Za tu vrstu populizma istorija nas nije dobro pripremila.“

„Prelazak fizičkih radnika sa umerene levice na ekstremnu desnicu jedan je od glavnih tredova u današnjoj evropskoj politici. Ekonomski i kulturni protekcionizam se stapaju. Internacionalistički orijentisana radnička klasa iščilela je zajedno sa marksizmom.“

„U svetu ogromnih nejednakosti i otvorenih granica migracije su novi oblik revolucije. (…) Ljudi više ne sanjaju o budućnosti. Umesto toga sanjaju o drugim mestima. U ovom povezanom svetu, migracije – za razliku od utopija demagoga 21. veka – zaista nude trenutnu radikalnu promenu. One ne zahtevaju ideologiju, ni vođu, ni politički pokret. Ne zahtevaju ni promenu vlasti, već samo promenu geografije. Odsustvo kolektivnih snova čini migraciju prirodnim izborom nove radikalnosti. Da biste promenili život, nije vam potrebna politička stranka – potreban vam je samo čamac. S povećavanjem društvene nejednakosti i stagniranjem društvene mobilnosti u mnogim zemljama širom sveta, lakše je preći nacionalne granice nego klasne barijere.“


Petak, 28.10. „Tolerantan mumin treba biti“ ♫

Puno je prašine ovih dana podigla inicijativa da se osnovna škola u sarajevskom prigradskom naselju Dobroševićima nazove po Mustafi Busuladžiću. Inicijativa je urodila plodom zahvaljujući naporima predstavnika SDA u Skupštini sarajevskog kantona. Iako već odavno u po Sarajeva (u općini Centar) postoji ulica nazvana po Mustafi Busuladžića, imenovanje škole po njemu je nešto sasvim drugo, jer imenovanjem škole po nekoj osobi šalje se i određena pedagoška poruka, postavlja se ta osoba kao uzor u školstvu i intelektualnom radu. Pa da vidimo kakav uzor u intelektualnom radu je Mustafa Busuladžić. Ideološki simpatizer ustaštva i shodno tome obnašatelj raznih kulturnih funkcija u NDH, kao npr. direktor Hrvatskog krugovala u Rimu, novinar režimskih fašističkih vlasti u Italiji. Čovjek koji je otvoreno iznosio svoje oduševljenje zbog nestanka Jevreja sa sarajevske Čaršije i razočaranje što se sarajevski ne-jevreji ponašaju u skladu s lošim osobinama koje je stereotipno pripisivao Jevrejima („židovski duh špekulacije, podvaljivanja“). Intelektualac koji uzroke krize u tadašnjoj Europi nije vidio u rasnim teorijama, ratovima, imperijalizmu, nego u slobodi žene u odijevanju, težnjama žena za ravnopravnošću („trabunjanja moderne žene“) i upadljivoj kozmetici (?), koji je hvalio „borbu protiv nerađanja kao dio političko-socijalnog programa (tadašnje) Njemačke i Italije“.

A šta na to kažu oni koji brane Busuladžića? Neke tipične stvari poput: „Mustafa Busuladžić je smetao komunistima jer je bio izuzetan bošnjački i islamski intelektualac koji je argumentirano iznosio svoje islamske, bošnjačke i bosanske argumente.“ Ili: „negatori Mustafe Busuladžića su lažovi i protivnici Kur'anskih načela“. Ili: „Noć uoči strijeljanja, ovo veliko islamsko srce, čija je krv šehidska po dva osnova, provelo je učeći Kur'an.“ Ali i neke zaista sulude argumente, poput objašnjenja Busuladžićeve radosti zbog nestanka Jevreja iz Sarajeva: piše na Saffu i hrpi portala i portalčića koji su prenijeli kretenski tekst sa Saffa kako Busuladžić nije bio oduševljen biološkim nestankom Jevreja sa Čaršije, nego nestankom špekulacija, prevara i izrabljivanja kao nehumanih načina trgovanja, a što su sve prakticirali Jevreji! Pa pametno zaključuju: „Da se htjelo reći da je Busuladžić ukrivu, trebalo je ponuditi argumente da Jevreji ovakvu nepoštenu trgovinu nisu donijeli na čaršiju.“ Po pitanju Busuladžićevih kontroverznih stavova o pravima žene navedena je jednako komična argumentacija: „Spočitavalo se Mustafi i da je omalovažavao žene jer je navodno pisao kako imaju manja prava od muškaraca. Članovi Demokratke fronte i Naše stranke, ali i ostali koji su ovako tumačili njegova djela, nisu suprotstavljeni Busuladžiću, oni, prije svega, negiraju Božije riječi kazane u Kur'anu po kojima je jasno koja je pozicija žene i koja je njena primarna uloga.“ Zašećereno citatom od samog Busuladžića: „Na području materinstva žena je superiorna (ima veću vlast) nad muškarcem.“ Argumentacija a la Ivica Raguž. Još jedan biser predstavlja obrana Busuladžićeve teze kako su golotinja i sloboda žene u odijevanju uzrok propasti civilizacija kroz povijest. Pa se citira Busuladžićev citat u kojem ovaj vrsni znanstvenik i intelektualac pojašnjava kako su „najnovija iskopavanja ostataka muslimanskih građevinskih spomenika u Španjolskoj“ otkrila „tragove slika koji prikazuju polunage žene“ na zidovima dvoraca, i tako „dokazuje“ svoju tezu! Šlag na kraju, par stihova iz pjesme Seada Zubanovića sa Saffa posvećene Busuladžiću: „Pet jezika govorit je znao / ljudi takve zovu poliglota / ali što je Boga vjerovao / koštalo je Mustafu života. (…) Ove riječi njegov su amanet: /“tolerantan, mumin treba biti, /ali samo, ako će i drugi /isto mjerom uzvratiti.“


Subota, 29.10. Moral i karakter u bh. politici – mnogo okruglih kvadrata

„Bakir je s majkom ukrao milijarde KM“, „Fahrudin je saradnik narko bosa“ – primjeri su kvalifikacija kojima su se međusobno častili Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, nakon što se Radončić odvojio od SDA. Kad im je zatrebalo da budu u koaliciji i savezu (šta li to sada rade ujedinjeni, da možda ne sarađuju s narko bosovima i kradu milione KM?), Bakir i Fahrudin su jedan za drugog postali „ozbiljni i odgovorni političari“, odnosno „energični i sposobni“. Novi obrat mogao bi se desiti ponovo, s obzirom da je Radončić kao svjedok tužilaštva u slučaju Nasera Keljmendija pred Osnovnim sudom u Prištini izjavio da je za ubojstvo Ramiza Delalića Ćele apsolutno odgovorna „bošnjačka državna mafija, da on ne bi otkrio desetak političkih ubistava“."Delalić je bio kontroverzna ličnost koja je radila za tajnu muslimansku službu. Bio je duboko involviran i čak sam izjavljivao da je ubijao za predsednika (Alija) Izetbegovića. Dva dana pre smrti dao je ekskluzivni intervju u kojem je objasnio koje je zločine počinila tajna muslimanska služba", kazao je Radončić, a prenosi Radio Slobodna Evropa.

Hoće li ovo biti povod za razilaženje Izetbegovića i Radončića, tj. SDA i SBB, ili će nastaviti sa savezom: jasno je, nikakve politike ili morala u njoj tu nema, samo taktičko odmjeravanje snaga dok ne neko ne postane toliko moćan da ovome drugome podmetne posljednju životnu stupicu.


Nedjelja, 30.10. Dva smo svijeta različita

9.251 kilometar kvadratni Cipra podijeljen je na grčki i turski dio: turski se proglasio u Tursku Republiku Sjeverni Cipar, koju ne priznaje nitko osim njih samih. S obzirom da je Turska odlučila ostati trajno na ljetnom računanju vremena, sjeverni dio Cipra se poveo za tim potezom pa je i on odlučio da sa subote na nedjelju ne pomiče ure za jedan sat unazad. Tako je Cipar postao otok koji nije podijeljen samo etničko-vjerski, nego i vremenski.

Kad smo kod vraćanja satova, kod nas je i prije posljednje listopadske subote sat vraćen par desetljeća unazad, tako da ovaj raniji dolazak mraka ne čini značajniju razliku.

Prometej.ba/Mato Šarčević, Marijan Oršolić, Franjo Šarčević