Ponedjeljak 11.1. Dvoje pod istim krovom vol. 3, nepotizam vol. + beskonačno

Nastavljaju se okupljanja i dežurstva nezadovoljnih građana Sarajeva ispred Opće bolnice, a protiv imenovanja Sebije Izetbegović, prve dame u Bošnjaka, na mjesto direktorice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu, te protiv planiranog spajanja sarajevske Opće bolnice, simbola Sarajeva koji iako izgađan i izranjen nije ugašen ni tokom 1425 opsade grada 1990-ih, s UKC-om. Izetbegovićka, jedini kandidat na očito unaprijed dogovorenom konkursu za generalnog direktora UKCS-a na kojem nije imala protukandidata, u prvom intervjuu za magazin „Stav“ po zauzimanju fotelje ima obraza reći kako „nije bilo protukandidata koji bi mogao ponuditi takve reference“ kakve su njene (ženka nacionalnog alfe?), ili govoriti o atmosferi medijskog linča u kojoj se njeni „dosadašnji rezultati ciljano prešućuju u medijima“ (rezultati poput mizernog prosjeka ocjena na fakultetu koji je studirala čitavo desetljeće, da bi ju krenulo na poguranac svekra & co?). Građani ne vjeruju da se iza plana spajanja bolnica kriju reforme ili „racionalizacije potrošnje“, već nepotističko zbrinjavanje supruge, korak u smjeru ideala SDA, bliskoistočnog modela monopolističke vladavine desetak obitelji nad cijelim društvom i, špekulira se, stranačkog potkusurivanja sa SDP-om oko prostorija Opće bolnice. Gašenje Opće bolnice u Sarajevu već se neformalno provodi pritiscima na njene zaposlenike da „dobrovoljno“ prijeđu u UKCS, iako nema službene odluke o spajanju. Reforma zdravstva koju su iz ljubavi prema Bosni do posljednje marke pokrenuli Izetbegovići mogla bi završiti tako što će se uskoro u sarajevskim bolnicama uz zdravstvenu knjižicu morati prilagati i knjižica SDA. Za kraj, šaljiv post Srđana Puhala o ovom slučaju: „Hrvati vole dvije škole pod istim krovom, Bošnjaci dvije bolnice pod istim krovom, a Srbi dvije države pod istim krovom!“

Utorak 12.1. O mržnji i njenim plodovima

Na internetu kruži vodič pod nazivom „Sigurnosne smjernice za Mudžahedine“, skup uputa za ISIL-ovce, i one koji to žele postati, na Zapadu. Ovaj tragikomični vodič uključuje ohrabrivanje na pijančevanje i partijanje – jer se u noćnim klubovima ne mogu čuti teroristički dogovori - kako bi se prikrilo vlastite terorističke namjere, zatim izbjegavanje muslimanskog izgleda, šišanje velike brade, nošenje zapadnjačke mode, korištenje mirisa s dodatkom alkohola, skrivanje Kur’ana pod odjećom, izbjegavanje molitve na otvorenom ili u javnom prijevozu, pa čak i nošenje križa. Pa dobro, jesu li ovo smjernice za mudžahedine ili upute kako postati prvorazredan munafik?

Novi izljevi „agresivnog sekularizma“ u Saff.ba. Pa kaže, povodom teksta Borisa Dežulovića o tragičnoj smrti Mahira Rakovca u Oslobođenju: „Dežulović, kolumnista sarajevskog Oslobođenja, islamofobični lešinar opet je prosuo svoj nevjernički smrad po Sarajevu“, i: „ovakav islamofobični sastav ne može napisati svako, za to se mora imati poseban osjećaj mržnje prema islamu i muslimanima“. Još jedan sličan tekst na Saff.ba posvećen je i književnici Asji Bakić, a u njemu se moglo pročitati: „Ateističke hulje koriste smrt Mahira Rakovca za govor mržnje prema islamu i muslimanima“ i: „Kao da ovi ateistički pisci priželjkuju da se neko ubije ili da se dogodi neka teška tragedija, samo da mogu napadati što se ne jede svinjetina, ne pije alkohol i što se mora klanjati“. Što su to Dežulović i Asja Bakić napisali, da je zaslužilo tako odvratne napade? Drznuli su se kritizirati licemjerje tranzicijskog Sarajeva kojim vladaju novopečeni kapitalisti i stranački lordovi, i njihova razmažena djeca, koji maltretiraju svako stvorenje koje se ne uklapa u njihove monolitne etnoreligijske okvire.

Istovremeno, u policijskoj akciji u Velikoj Kladuši pronađene bombe, municija, mačeta, obilježja ISIL-a, trojica uhićenih, a ubrzo im se pridružio i mladić iz Kladuše uhapšen u Turskoj, koji je krenuo priključiti se ISIL-u. U Istanbulu se bombaš samoubojica raznio u grupi turista na centralnom gradskom trgu pored Plave džamije i usmrtio najmanje deset turista. Događaji o kakvim nažalost sve češće čitamo u vijestima iz svijeta. Upute za mudžahedine i huškanje protiv tobožnjih islamofoba daju rezultate.

Srijeda 13.1. Regionalna politika s (dalekometnom) figom u džepu

Traje „dobrosusjedski hladni rat za siromašne“, „utrka u naoružavanju Hrvatske i Srbije“ (Ladislav Tomičić). Sve je počelo pričom o naoružavanju Hrvatske sa 16 američkih samovoznih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS, raketa za koje su srbijanski mediji prirodno pretpostavili da će biti usmjerene prema Srbiji i blesavo računali koje bi srbijanske gradove te rakete mogle pogoditi. Priču je spremno dočekala srbijanska politička elita, kao priliku da pokaže zube prema Hrvatskoj i da se dodvori Rusiji, te tako malo odobrovolji i onaj dio srbijanskog biračkog tijela koji ne voli Hrvate a obožava Rusiju. Tako je srbijanski premijer Vučić iskoristio posjet zamjenika ruskog premijera Dimitryja Rogozina – koji je neki dan i posjetio Šešelja u centru radikala u Zemunu – i na oduševljenje proruskog i antieuropskog dijela srbijanske javnosti priupitao ga za raketni sistem S300. Rogozin mu je obećao kako će njegova molba biti razmotrena, a dok ne bude razmotrena, Vučić se može igrati s maketom sustava S300 koju mu je Rus poklonio. Iza ove parade utrke u naoružanju između dvije „velesile“ Hrvatske i Srbije zapravo stoji kupovanje smeća i zastarjelog naoružanja SAD-a i Rusije za novac koji ove dvije državice nemaju. Na vašaru rabljene robe mali Vučić je osim makete r/maketnog sustava nedavno nabavio i rabljenog akcijskog junaka Stevena Seagala, novopečenog srbijanskog državljanina.

Četvrtak 14.1. Nova karikatura Charlie Hebdoa i njene interpretacije

Dan je obilježila rasprava o karikaturi Charlie Hebdoa, koja prikazuje sirijskog dječaka Aylana Kurdija koji se utopio kod obale Turske i majmunolikog zlostavljača žena – aluzija na dešavanja u Kölnu u novogodišnjoj kući – s natpisom: „U što bi se pretvorio mali Aylan da je odrastao? U šlatača žena!“ „Ceo fudbal“ su promašili oni koji ovu karikaturu tumače doslovno i tvrde kako Charlie Hebdo poručuje da su svi migranti silovatelji žena! Sam Charlie Hebdo kaže da im je namjera bila skrenuti pozornost na stav koji nakon novogodišnje večeri odjednom prevladava u Europi, a to je da su sve izbjeglice na neki način umiješane u seksualne napade u Kölnu. Dakle, meta satire ovdje nije mali Aylan, nego licemjerna europska javnost koja svoje stavove o izbjeglicama temelji na šokantnim medijskim izvješćima, a ne na pretpostavki kako se radi o živim bićima koja bježe od patnje i progona. No, čini mi se kako griješe i oni koji u ovom slučaju govore o slobodi izražavanja koja ne smije imati nikakvih granica. Da, satira smije sve. Ali ne mora sve. Jedina granica koja se smije postaviti satiri je ona koju postavi satiričar. A gdje će satiričar postaviti granicu svojoj satiri, pitanje je njegovog osobnog ukusa, interesa i odgovornosti (o čemu, naravno, pravo ima govoriti samo onaj tko ne dovodi u pitanje slobodu umjetnosti i tko ne traži opravdanja za nasilje nad umjetnicima, poput onog iz siječnja prošle godine).

Petak 15.1. Američka Aska, islamistički vukovi i kalkulantski čobani

Čitam neobičan članak o Jamesu Twymanu, američkom pjevaču s nadimkom „Trubadur mira“, koji je – unatoč upozorenjima američkih vlasti – naumio zaputiti se u Siriju, na teritorij Islamske države, zasvirati im na gitari i pomoću pjesme u njima izazvati katarzu i navesti ih da spuste oružje i prestanu džihad. Dakle, pokušati glazbom izazvati katarzu kod džihadista Islamske države, u kojoj je većina oblika glazbe grešna i zabranjena po strogoj interpretaciji šerijata, zvuči prilično ludo, ali u neku ruku i simpatično, zbog vjere pjevača u moć glazbe i vjere da je svaki čovjek, pa i islamski džihadist, Božja ovčica koja se može odvratiti od zlog puta. Kad smo već kod ovčice: možda je Twymana nadahnula Andrićeva priča o Aski, ovčici koja je, zalutavši u šumu i naletjevši na krvoločnog vuka, plesala i opčinjavala vuka dok nisu došli čobani i zatukli vuka. Tko zna, možda i opčinjeni ISIL-ovci proglase primirje kad začuju Twymanovu glazbu, ali pitanje je koliko će morati svirati ovaj momak prije nego što njegovi zemljaci Amerikanci iskalkuliraju kad bi mogli ubiti vuka.

Subota 16.1. „Evropski Jerusalem“ se fotografijama brani

Članak o fotografiji nasmijanih i zagrljenih časne sestre i mlade pokrivene muslimanke u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. U članku: „Ova fotografija također je jedan od brojnih pokazatelja da se glavni grad Bosne i Hercegovine s razlogom naziva 'evropskim Jerusalemom', te da su stanovnici Sarajeva, ali i cijele BiH, bez obzira na svoju vjeru, stoljećima vrijedno čuvali tradiciju prihvatanja i poštivanja drugog i drugačijeg“. Teško nama kad se normalne i svakodnevne stvari poput fotografije zagrljaja dvije prijateljice različite vjere kvalificiraju kao izvanredan i rijedak dokaz „multietničnosti“ i suživota! „Evropski Jerusalem“, zaista! Ali više po historiji etnoreligijskih prepirki i paradnom zalaganju za suživot nego po stvarnom suživotu i zajedničkoj izgradnji države.

Nedjelja 17.1. SDA u borbi za Treći entitet

Demonstracije u Novom Pazaru, nesuđenom domaćinu utakmica bh. nogometne reprezentacije, s parolama „Pravda za Sandžak“ i „Autonomija za Sandžak“, u režiji SDA Sandžaka i BDZ (Bošnjačke demokratske zajednice). SDA u Sandžaku praktično traži neku vrstu trećeg entiteta (pored Vojvodine i ostataka Srbije umanjene odcjepljenjem Kosova i razlazom s Crnom Gorom), trećeg entiteta kojeg demonizira samo par kilometara zapadnije od Sandžaka. Lider SDA Sandžaka poziva sandžačke Bošnjake na nacionalno jedinstvo i suprotstavljanje pritiscima iz Beograda, i završava govor s „Vidimo se u autonomiji, ako Bog da…“. Inšallah, kažu i na forumu HercegBosna.org, gdje također podržavaju autonomiju Sandžaka. Separatisti i majorizatori Balkana, ujedinite se!

Prometej.ba/M.O.