Prije 64 godine, na današnji dan, 1. augusta 1952. godine u Bosanskom Šamcu, rođen je Zoran Đinđić, prvi demokratski izabran premijer Srbije. Ovo nije tekst o Zoranu Đinđiću, jer ga ne znam napisati. Teško je reći bilo šta što Zoran nije sam rekao ili što nisu rekli velikani poput Latinke Perović ili Srđe Popovića. Ovo je jedno sjećanje na čovjeka čije visine drugi koji su došli poslije njega nikada nisu dosegli.

Danas bi naš Zoran, kako ga mnogi zovu, napunio 64 godine, čekao bi unuke, a svi mi bismo živjeli u jako drugačijem regionu. Najveća tragedija tog kobnog 12. marta 2003. godine jeste u tome što poslije atentata Zorana nije imao tko nastaviti. Taj ubojiti snajperski metak nije pogodio samo srce premijera Đinđića. Pogodio je srce svega naprednog. Pokušao je ubiti ideju.

Atentat na ideju uspio je, kao i atentat na Premijera. „Ako sada Srbija stane, da bi se ponovo pokrenula proći će 10 godina. Posle 10 godina možda i mi dobijemo neku komičnu vladu koja kaže - Hoćemo u Evropu.“ Prošlo je 13 godina, a Srbija i dalje stoji tamo gdje je zaustavljena atentatom na svog premijera, zaista sa smiješnom vladom i smiješnim premijerom. Po čemu je Zoran Đinđić bio tako poseban i zašto sjećanje živi i poslije toliko godina?

Ono što razdvaja Zorana Đinđića od svih drugih je njegov osmijeh. U tom osmjehu krila se vizija o uspjehu koji je moguć, vizija o drugačijoj Srbiji. Zoran Đinđić vjerovao je u europsku Srbiju, ponosnu i poštovanu, umjesto ponositu i omraženu. Istinski je vjerovao i nadao se da će uspjeti u onome što mnogi nisu uspjeli - promijeniti i reformirati Srbiju, uvesti je u Europu kao ravnopravnog i cijenjenog partnera. „Imamo ogromnu istorijsku šansu da uradimo nešto veliko i u ovoj zemlji i u ovom regionu, ali moramo mnogo da se trudimo da izbegnemo rizike i iskušenja.„ Njegov osmijeh značio je pozitivnost, uspjeh koji je moguć ako se cijelo društvo probudi i potrudi; značio je viziju drugačije, europske Srbije.

Europa je voljela Zorana. Primio je mnoštvo nagrada, uvijek je dočekivan s poštovanjem. Ali ono što Zorana zaista izdvaja od svih ostalih su njegove poruke svom narodu. Za razliku od svih ostalih, Zoran Đinđić nikad nije umišljao kako je baš njegov narod najbolji mogući, a svi drugi da su tom narodu krivi za neuspjehe. „Ako hoćemo bolju Srbiju, moramo mi da budemo bolji. Ako hoćemo promenu, moramo mi da se menjamo.“

Osim što je bio političar, Zoran Đinđić prije svega drugoga bio je doktor filozofije. Njegove govore nisu pratile bure aplauza i euforije. Ljudi su ga slušali s rukom na bradi, razmišljajući o onome što čuju. Poruke koje nam je ostavio Zoran Đinđić svevremenske su.

„Kad se probudite budite se veseli i recite - evo ga još jedan dan, imam šansu da uradim nešto. A ne kad se završi dan - hvala Bogu, još jedan se dan završio. Život je čudo jedno dato nama. Znate, sad ću nešto da vam kažem što nije za televiziju, mada prenosi naravno, o čemu ja ponekad razmišljam. Jedno ljudsko biće je jedan od 40.000 spermatozoida, taj jedan je uspeo, 39.999 nisu uspeli. Znači vi ste šampioni. Svako ko se rodio on je već pobednik. On je već uspeo u odnosu na 40.000 drugih. I onda kažete - ma, šta mi je život, sad ću da uzmem drogu, sad ću da, ne znam, se napijam. Pa, stani, čoveče, tvoja odgovornost je i pred Bogom i pred sobom ogromna.Ti si pobedio u najvažnijoj od svih utakmica, živ si, rodio si se i uradi nešto pozitivno sa svojim životom.“

„Jutros oko 10 sati došao sam pred fabriku kablova u Jagodini i video sam jedan lep sat. Divan jedan sat na ulazu, koji ne radi. Ja sam hteo da se vratim. Rekao sam - OK. Imate problema sa tehnologijom. Imate problema sa sirovinom. Imate problema sa obrtnim kapitalom. Ali koji je problem da ovaj sat radi? Jel' to problem!? To je ono što sam hteo da vam kažem. Dajte da uradimo ono što možemo da uradimo.“

„Gledajte u budućnost, tamo ćemo se sastati vi i ja.“

Dok iz godine u godinu obilježavamo godišnjice rođenja i smrti Zorana Đinđića, još uvijek čekamo bolju budućnost. Mnogi po nju odlaze iz ovih krajeva, a čekati je ovdje postaje sve teže i teže. Ipak, vizija živi i dalje.

Dino Šakanović/Prometej