Željko Komšić imenovao je za savjetnika Čedomira Jovanovića. To je jedan od najilustrativnijih primjera Komšićevog populizma. Mediji su tu vijest prenijeli ne navodeći u čemu će Jovanović savjetovati Komšića. Možda to ni sam Komšić ne zna. S obzirom na to da imenovanje dolazi nakon imenovanja Kusturice za Dodikovog savjetnika, jasno je da je to odgovor Dodiku.

Pa usporedimo tu dvojicu savjetnika. Kusturica je dobitnik niza svjetskih prestižnih priznanja, između ostalog dvije Zlatne palme. Kusturica je prijatelj s jednim moćnim predsjednikom jedne moćne države i nekolicinom ne baš toliko moćnih predsjednika ne baš toliko moćnih država, ali ipak predsjednika. Kusturica je manje-više vlasnik dva grada, a na jednom od njih okuplja svake godine svjetsku elitu prvenstveno iz svijeta filma, ali i ponekog pripadnika elite iz drugih svjetova. Kusturica je srpski nacionalist s ogromnim lobističkim potencijalom. Dodik, s obzirom na svoje separatističke tendencije nije mogao boljeg izabrati. Kao i u slučaju nekih drugih savjetnika i savjetnica: Dr. Dragoljub Reljić, Dr. Nina Sajić, Dr. Radomir Božić, Dr. Srđan Perišić, da nabrojim samo doktore iz Dodikovog savjetničkog tima. Mada ni ostalima nije mane u kompetencijama koje će biti upotrebljene u svrhu srpskog separatizma.

Jovanović je lider političke partije koja na izborima u Srbiji nije uspjela osvojiti niti jedno mjesto u Skupštini Grada Beograda u kojem ima najjaču biračku bazu. Jovanović je političar čije se spominjanje u javnosti najčešće nekako povezuje s „nedozvoljenim sredstvima“, skupim automobilima i luksuznim odmorima. Takoreći čovjek političke estrade. Ideološki se deklarira kao liberal i jedan je od gorljivijih kritičara srpskog nacionalizma u srbijanskoj javnosti. Čovjek je s nikakvim političkim uspjehom i s nikakvim lobističkim potencijalom. Komšić, s obzirom na svoju deklarativno iznesenu volju za spašavanjem države teško je mogao lošijeg savjetnika izabrati. Ustvari, jedino mjesto u kojem Jovanović ima zavidnu popularnost i gdje bi eventualno mogao nešto i izlobirati i u vezi s nečim savjetovati jest Sarajevo. No, to i sam Komšić ima i može.

O njegovom savjetniku za medije Nihadu Hebiboviću sam već pisao. Savjetnik mu je i doktor interne medicine Rusmir Mesihović, znakovitog nadimka Šanko. Inače vlasnik 25 metara duge jahte u vrijednosti blizu dva milijuna KM. Mesihovića je Komšić htio postaviti za ministra zdravstva u KS, ali s tim se nisu složili koalicioni partneri zbog svih afera koje se vežu za Mesihovića iz perioda kada je bio generalni direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Čovjek je to kojeg se u medijima prošle godine spominjalo najviše u kontekstu istrage slovenskih istražitelja zbog sumnje u pranje novca, odnosno provjere porijekla novca (71.500 eura) koje je proteklih godina Mesihović polagao na račune otvorene u nekoliko slovenskih banaka.

Komšićev šef kabineta je njegov srednjoškolski prijatelj Amir Ibrović, vlasnik kafića Tito. U jednoj depeši američkog veleposlanstva iz 2007. koju je razotkrio WikiLeaks stoji, između ostaloga, i ovo: “Ibrović vjeruje da je stvorio ‘briljantnu’ političku strategiju za pozicioniranje Komšića kao spasitelja Bosne kada trenutna oluja politike etniciteta prođe svoj put. Ibrović je živahan lik, teatralan, sklon ljutitim ispadima i šuška se da je alkoholičar, tako da uzimamo neke njegove tvrdnje sa zrnom sumnje.”

O cijeloj Komšićevoj tadašnjoj ekipi stav Amerikanaca je bio sljedeći: “Ali, i kada su prisutni, članovi Komšićeva tima su neinformirani i potpuno nepripremljeni za razgovore o političkim problemima, što otežava formiranje Komšićevih stavova u vanjskopolitičkim i obrambenim pitanjima.”

Sudeći po sadašnjem sastavu njegove ekipe, teško da će i ovoga puta biti bolje. Nama koji smo istinski zabrinuti za sudbinu BiH kao istinski građanske države, gle paradoksa, ostaje nada trezveniji i trjezniji Šefik Džaferović.

Vedran Filipović, Prometej.ba