O moralnom rasapu onog dijela države BiH koji se pokušava i administrativno omeđiti u zasebnu zajednicu i naziva se Republika Srpska napisano je, ponovljeno i potom potvrđeno bezbroj puta. Društvo bez svjetla, mjesto odakle je u potpunosti emigrirao um, moral i bilo kakva vrijednost. Stoga, proslava 9. januara je u takvom društvu više nužno i neizbježno, nego iznenađujuće.

Moralni rasap RS-a kontinuitet je utkan u samu strukturu ove tvorevine. Govoreći o strukturi, mjesto je i vrijeme spomenuti knjigu „Beara“ Ivice Đikića, koja govori o arhitekturi genocida koji je sproveo Ljubiša Beara, presuđeni ratni zločinac. Od njega do danas samo se jednom desilo da je Čavić, kao tadašnji ključni funkcioner, spomenuo, odnosno, priznao masakr u Srebrenici. Istina, nekadašnji Dodik je čak rekao genocid, ali tadašnji Dodik nije imao današnju političku snagu. Gledajući iz perspektive razvoja RS-a i njene institucionalne historije – ništa se nije desilo, uprkos svim presudama Haškog tribunala.

Današnji dan, u takvim okolnostima, dođe kao novi normalitet takvog društva. Zapravo, on je više potreban kao cirkus za unutrašnje potrebe, nego bilo šta drugo. Ukoliko bi iz vanjske perspektive gledali Dodikovu paradu, svako bi se smijao „vojnoj moći“ koju posjeduje RS. Razumljivo, za stanovnike Bosne i Hercegovine nemoguće je posmatrati ovu proslavu bez reminiscencija na ratnu traumu, genocid, preživljenje monstruoznosti i gubitak voljenih.

Proslava pored nacionalističke upotrebe služi, kao i u svim sličnim društvima, da stvarnost preboji ratnim bojama kako se ekonomsko i životno sivilo ne bi vidjelo. Upravo na Prometeju, prije nekoliko godina, objavili smo tekst o ekonomskom siromaštvu Republike Srpske s jednostavnim pitanjem – zašto je homogeno čista Republika Srpska toliko siromašna? Kako Dodik objašnjava svom narodu siromaštvo bez drugih naroda da sabotiraju ekonomski napredak? Taj tekst izazvao je ogroman publicitet, jer prosječni srpski nacionalista nikako nije mogao ni sebi objasniti ko to koči poboljšanje životnog standarda. Stoga, između svih drugih upotreba, Dodikova parada je potrebna da siromašno Istočno Sarajevo umjesto novca dobije paradu, s kojom će „prkositi“ onome što Dodik naziva „političko Sarajevo“.

Kulminacija cirkusa jeste i odlikovanje Vladimira Putina, koji jedva da zna gdje se nalazi RS, a u svojoj karijeri na Dodika je potrošio tek pet minuta u hodniku Kremlja. Stoga, orden koji Dodik dijeli ima dnevnopolitičku unutrašnju upotrebu.

O institucionalnom odgovoru države BiH suvišno je bilo šta govoriti. Institucije BiH su, pak, derogirane sa svake strane, uključujući onu koja se kiti patriotskim perjem. To dugogodišnje derogiranje institucija kroz proces stranačkog kadroviranja idiota u te institucije moralo je završiti potpunom nemoći u borbi s Dodikom. Dodikov secesionizam uz politički analfabetizam iz Sarajeva put je u slabljenje institucija.

Dodikovoj proslavi javno mnijenje može odgovoriti na najbolji mogući način, ponavljajući utvrđene činjenice o ratnim zločinima i genocidu. Najzad, dokad i koliko srbovati, kad je u Republici Srpskoj odavno nestalo i slame, a skoro sav puk radi u inostranstvu?

Prometej.ba