Smrt nacionalizmu – ali čijem?
Nema kraja BiH u kojem nisam sreo nostalgične starije ljude i energične mlađe ljude koji su kukali zbog lošeg stanja u državi, jadikujući kako je nacionalizam najveće zlo na ovim prostorima, kako nas je nacionalizam zavadio. No, čim malo dublje popričate s tim nevinim, običnim ljudima koji jadikuju zbog zla nacionalizma, ispod površine njihovih riječi otkrijete ledeni brijeg predrasuda prema drugima i naslage klasičnog nacional-šovinizma. Autor: Marijan Oršolić.
Znate onaj kratki vic kad mladi partizan prolazi selom, susreće babu, mahne joj rukom i pozdravlja ju: smrt fašizmu!, a baba bila malo nagluha pa mu odgovara: i tebi, sinko, i tebi! U nekom drugom vremenu ovo bi bio samo vic. Ali u vremenu u kojem živimo ni vic nije više samo vic, nego još stotinu drugih stvari, pa nam valja tražiti moguća skrivena značenja. Pokušajmo recimo zamisliti da baba iz vica uopće nije bila nagluha, nego se samo pretvarala. Takva pretpostavka otvara dvije moguće interpretacije vica. Prva interpretacija: baba je prikriveni fašist koji, prirodno, želi smrt antifašistima. Druga interpretacija: partizan je prikriveni fašist, a starica ga ironično upozorava da želeći smrt fašizmu zapravo želi smrt samome sebi. Povijesno gledano i do dan-danas aktualno, istini je bliža ova druga interpretacija.
Jer, nije li parola smrt fašizmu s godinama na ovim prostorima postajala sve ciničnija (poput one arbajt-maht-fraj parole) da bi na koncu – umjesto do smrti – dovela do prave renesanse, uskrsnuća, a onda i neprikosnovene fašizma kod južnih Slavena? Nismo li svi zapravo žrtve jedne lude igre u kojoj se gomile nasmrt preplašenih ljudi kamufliraju najprije u partizane, pa u socijaldemokrate, vjernike, Srbe, Hrvate, Bošnjake, i druge maske i kostime, a onda optužuju jedni druge za fašizam i međusobno se istrebljuju, igre koja do dan-danas ne prestaje? U BiH, gdje fašizam i nacionalizam vladaju i prožimaju cjelokupan društveno-kulturno-obrazovno-politički sustav, parole kao što su „smrt fašizmu“ ili „smrt nacionalizmu“ zvuče veoma otrcano i nemaju baš neki kredibilitet.
Spomenutu parolu neki su mediji i autori ovih dana pokušali učitati i u značenje nereda koji su prethodnih nekoliko dana potresali BiH. Tako je Al Jazeera skovala (zatim drugi mediji preuzeli, a Andrej Nikolaidis integrirao u svoj inače solidni tekst „Bit protesta nije u bijesu“) sljedeću rečenicu: „Bit bosanskih protesta stoji u prizoru zgrade u Tuzli, koja gori, a plamen osvjetljava natpis 'smrt nacionalizmu', koji su na njenom zidu ostavili demonstranti“. Problem s ovom poetski lijepo sročenom rečenicom je značenje natpisa 'smrt nacionalizmu'. Koliko sam puta u BiH čuo tu parolu, skoro da sam povjerovao da živim u najantifašističkijoj i najdemokratskijoj državi Europe. Nema kraja BiH u kojem nisam sreo nostalgične starije ljude i energične mlađe ljude koji su kukali zbog lošeg stanja u državi, jadikujući kako je nacionalizam najveće zlo na ovim prostorima, kako nas je nacionalizam zavadio. No, čim malo dublje popričate s tim nevinim, običnim ljudima koji jadikuju zbog zla nacionalizma, ispod površine njihovih riječi otkrijete ledeni brijeg predrasuda prema drugima i naslage klasičnog nacional-šovinizma.
Kad obični ljudi u BiH govore, a mediji prenose parolu „smrt nacionalizmu“, tu uvijek postoji jedno veliko ali. To ali i sprečava stvarnu smrt nacionalizma. To ali najčešće podrazumijeva da postoji njihov nacionalizam koji je strašan i poguban po nas i državu, te naš nacionalizam, koji zapravo i nije nacionalizam nego legitimna borba za naša prava, a ako i jest nacionalizam, onda je opravdan kao jedini mogući odgovor na njihov nacionalizam koji je uvijek gori i opasniji od ovoga što mi činimo. Nismo mi nacionalisti, kažu Bošnjaci, Srbi i Hrvati, mi želimo samo svoju nacionalnu državu na etnički izmiješanom i usloženom bh. prostoru, mi želimo samo multikulturu u kojoj naš identitet dominira i osporava druge identitete, mi kao vrli demokrati želimo samo načelo „jedan čovjek, jedan glas“ tamo gdje smo većina.
Kad mnogi Srbi vape „ko nas bre zavadi?“, iza toga stoji svijest da je Jugoslavija bila idealna država (u kojoj su, sasvim slučajno, dominirali Srbi), ali su hrvatski, bošnjački i albanski nacionalisti zaveli svoje narode i usmjerili ih protiv Srba, tako rasturivši Jugoslaviju. Pogledajte dokumentarac Borisa Malagurskog „Težina lanaca“, tu ćete najbolje osjetiti taj duh. Kako se čitav svijet odjednom urotio protiv Srba, kako su sebični vođe susjednih bratskih naroda manipulirali narod, jedini mogući odgovor ugroženih Srba bili su još žešći nacionalizam te „preventivni“ napad na izmanipulirane susjedne narode kako bi se očuvala Jugoslavija. Kako to u odličnom radu „Stereotipi o drugima kao opravdanje (argument) nacionalizma“ prikazuje Olivera Milosavljević, najprije idu stereotipi o drugima, a onda se kao protuteža njima konstruiraju stereotipi o sebi. „Tek pored prevrtljivih Muslimana, divljih Arnauta, krvoločnih Bugara, jezuitski dvoličnih Hrvata, lukavih Grka, remetilačkih Srba i sl., mi se možemo javiti kao pravdoljubivi i tolerantni, demokratični i slobodarski, naivni i pitomi, a u konstantnoj poziciji ugroženosti, odnosno u stanju stalne spremnosti na odbranu.“
Kad mnogi Hrvati govore o pogubnosti nacionalizma, onda se to odnosi samo na srpski (kad govore „intelektualci“ iz Hrvatske) ili samo na bošnjački nacionalizam (kad govore „intelektualci“ iz neprežaljene Herceg-Bosne). Hrvatski nacionalisti međutim sve rjeđe uopće i niječu da su nacionalisti, nego pokušavaju opravdati svoj nacionalizam. Tako npr. prof. Danijel Crljen razlikuje „dobre“ i „loše“ nacionalizme. Pogađate, u „dobre“ spada hrvatski, a u „loše“ spadaju mađarski, austrijski, talijanski, srpski, slovenski... Kasnije pravi još jednu podjelu na „merkantilističke, imperijalističke i idealističke“ nacionalizme. Za razliku od prva dva tipa nacionalizama koji štete drugima, hrvatski nacionalizam naravno spada u „idealističke“ nacionalizme. „U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog“, piše Crljen, apelirajući da „dobar“ nacionalizam ne podrazumijeva mržnju prema drugim narodima. Ovaj drugi dio rečenice bio bi i donekle prihvatljiv, da Crljen odmah u idućim recima ne piše kako ispunjenje tog „dobrog“ nacionalizma koji ne mrzi druge narode vidi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Konačno, kad mnogi Bošnjaci govore o pogubnosti nacionalizma, onda se to odnosi samo na hrvatski i srpski nacionalizam. U jednoj forumskoj raspravi o bošnjačkom nacionalizmu mogle su se pročitati sljedeće konstatacije: „Mislim da je bošnjački nacionalizam jedino rješenje prvo kao najbolji način da se postigne zajedništvo i homogenost, a drugo kao prihvatanje jedinih pravila igre a to je da nema kompromisa sa fašizmom – samo sila i nametanje svoga. Smatram da je ideja nacionalne države Bošnjaka realnost i to na duže staze.“, zatim: „Podsjećam da je bošnjački nacionalizam već na djelu, već prisutan i već izgledno sve veća alternativa kod mlađih na kojima svijet ostaje.“, te: „Slažem se da je hrvatski i srpski nacionalizam bolest ali bošnjački nije jer mu je glavna teza samo očuvanje bošnjačkog identiteta i bošnjačkog naroda od nestanka.“, i: „To što netko koristi nacionalizam u korist mržnje ne znači da je svaki nacionalizam takav.“ Kao što su srpski nacionalistički krugovi govorili o Hrvatima i Bošnjacima kao nesvjesnim, izmanipuliranim Srbima, tako i Bošnjaci u BiH imaju percepciju Hrvata i Srba kao pripadnika svoga naroda koji nisu svjesni svog pravog identiteta. Takva vizura je onda usko povezana s politikom nametanja vlastitog identiteta drugome.
Inače, jedna od glavnih strategija nacionalizma je uvjeriti svoje žrtve da oni nisu nacionalisti, nego da su to samo drugi. I onda dobijemo gomilu tzv. kritičara napola, o čemu sam već jednom pisao. To su kritički raspoloženi intelektualci koji će vješto, analitički, stilski prefinjeno secirati sve moguće nacionalizme u bh. društvu, osim onoga unutar vlastitog kolektiva. To su ljudi koji žive u Sarajevu, a pišu samo o Dodiku i Čoviću. To su ljudi koji žive u Banja Luci i Zapadnom Mostaru, a pišu samo o bošnjačkom unitarizmu i protiv Sarajeva. Takva napola-kritika ili interesno seciranje postojećih kritika, osim što svjedoče o kukavičluku i podvojenosti onih koji ju pišu ili prenose, istodobno su i društveno jalove i nedjelotvorne aktivnosti. Koje ne samo da ne donose smrt nacionalizmu, nego ga hrane i jačaju.
Ono što je nacionalizam učinio u BiH, može se najbolje opisati remakeom priče o carevom novom ruhu. U bh. verziji ove priče varalice obećavaju ljudima u trima selima da će im sašiti čarobnu odjeću koja će im donijeti savršenu zaštitu, raskoš i bogatstvo, odjeću na kojoj će im oni iz susjednih sela zavidjeti. Ali, kažu varalice, postoji jedan trik. Odjeću mogu vidjeti samo oni koji su dovoljno patriotski i vjernički osviješteni. Varalice polako šiju odjeću za seljake i zovu ih da im pokažu dokle su napredovali. Seljaci međutim ne vide ništa (jer ničega tu i nema, nikakve zaštite ni bogatstva), ali nitko to ne želi priznati da ne bi ispao loš patriot ili vjernik. Varalice biranim riječima hvale i opisuju nepostojeću odjeću koju tobože šiju. Na kraju seljaci iz sva tri sela daju sve što imaju varalicama kako bi kupili prekrasnu čarobnu odjeću. I onda hodaju bosi i gologuzi po selu, ne usuđujući se priznati jedni drugima da ne vide nikakvu odjeću ni na sebi ni na drugima. Kraj naše bh. priče još uvijek, međutim, nije tako zabavan kao u originalnoj bajci. Ljudi koji kod nas upozoravaju da je „car gol“ najprije su sistematski ušutkivani i marginalizirani. Ali ni kad je narod spoznao svoju bijedu i golotinju, varalice nisu odustale nego nastoje zavaditi gole i bose ljude iz tri sela. Kad i taj trik prestaje paliti, varalice igraju na kartu ponosa svojih žrtava i zavode ih da likuju nad naivnošću onih iz susjednih sela, koji su se dali tako naivno prevariti od njihovih varalica i ostati gologuzi.
Dragi bh. golaći, otvorite oči i vidjet ćete da ste jednako goli kao i golaći iz susjednih vam sela, a da su varalice iz vašeg sela jednako raskošno i luksuzno odjevene kao i varalice iz susjednih vam sela, i to sve na vaš račun. Zato kad krenete na prosvjede, pozovite i golotinju iz drugih krajeva zemlje. Ako neće odmah da dođu, idite, pružite im ruku. Kad se sastanete i pogledati jedni druge licem u lice, vidjet ćete da ste svi toliko goli da se više ne pozna tko je među vama Srbin, tko Hrvat a tko Bošnjak. Vidjet ćete da vam je sve oduzeto i oguljeno s vas, i vaši identiteti, i životi, i razlike, i vjere, i nacije, i dostojanstva. Vidjet ćete da se nalazite pred borbom koju možete voditi i pobjedom okončati samo zajedno. Jedino zajedno možete rasklimati ove mreže zla što su se nadvile nad svima vama. Vas ne vežu antifašističke parole i spojene zastave koje fotografiraju mediji, vas vežu neimaština, golotinja i prevarenost. Ukoliko budete i dalje samo mahali parolama protiv nacionalizma (pri tom često razmišljajući nedosljedno i djelujući poput partizana iz vica s početka priče), a budete tolerirali bilo koji i bilo kakav vid nacionalizma, ostajući pritom slijepi za ono što vam je zajedničko s obespravljenima iz susjednih naroda, smrt koju želite nacionalizmu bit će sudbina vaših nada u promjene nabolje.
Marijan Oršolić
Prometej.ba | 02/2014