Kad bih barem znao

što se krije iza kraja

ono zarumenjeno jarko


Na kraju kalendarske godine ljudi rade bilance duše, važu koliko su dali i primili, jesu li dovoljno, ili je moglo više i bolje. Destruktivna ljudska sila po tko zna koji puta provocira pitanje govorimo li o zlu kao nečemu inherentnom ljudskom biću, potvrđuje li tolika količina patnje onu latinsku maksimu da humani nihil a me alienum puto, ili su sile tame zbilja realna mogućnost. Kako god bilo, valjalo bi najbolje i ovu, kao i nekoliko prethodnih godina, zgužvati kao jučerašnje novine i baciti ravno u smeće. Ljudi, dakle, po konvencionalnim ljudskim mjerenjima rade svoje bilance, individualne i kolektivne, je li moglo gluplje i zločestije. Čini se da ima nešto doista u sprezi linearno određenog vremena i putanje gluposti. Davno je već Miroslav Krleža primijetio u svome djelu Na rubu pameti, svevremenskoj epopeji posvećenoj ljudskoj i malograđanskoj maloumnosti, da „bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja.“ Mene sve to po tko zna koji put provocira da razmišljam ne samo u kakvoj su to tijesnoj vezi glupost i destrukcija, nego postoje li uistinu počeci i krajevi, ili je to nečija pradavna izmišljotina da se plašimo, da tjeramo strahove u kosti sa svim tim silnim rađanjima i umiranjima vremena. Zdravorazumska logika mi kaže: iz straha se rađa paraliza, paraliziranog je lako učiniti glupanom, glupana je lako poslati na bojište. Ergo, eto ti zla.

*


Jesi li suton ili zora?

Kraj od jučer

ili početak od sutra?


A ipak, u svoj toj glupoći, ružnoći i destruktivnoj samoubilačkoj naravi ljudskoj, toliko toplih zagrljaja, sočnih poljubaca, suza radosnica, ispunjenih obećanja i ispijenih kafa pod zrakama sunca koje miluju lice. Toliko malih i neznatnih koji u blaženoj tišini transformiraju svijet oko sebe, napaćenih duša koje su započele nove živote, nevidljivih izvora radosti i spokoja, toliko vjere u tako malim tjelesima, onih što se izdižu nad svojom velikom sjenom. Toliko oslobođenih nagona, zadovoljenih žudnji, utješenih žalosnika, toliko pjesama i priča o onima koje je historija samljela, toliko udruženih glasova protiv nepravdi rasijanih na svakom kutku planete. Čudesa se još uvijek događaju svaki dan, donosi ih svako novo jutro, ljubavi se još rađaju iz slučajnih susreta, djeca iz grijeha, nada iz ništice, cvijet iz kamena, preživjeli ispod ruševina, Hajduk je jesenski šampion, novi počeci obećavaju, stari krajevi iščezavaju.

*


U tome odgovoru

zavjeso rumena

leži čitav život

posvemašnje nam neznanje

i nepatvorena neodlučnost


Svijet se mijenja naočigled, žustro, nemilosrdno, ravno nama pred očima. Bojimo se novih početaka, sasvim normalno. Ako je išta sigurno, to jest onda ono da je strah od nepoznatog sasvim prirodna ljudska reakcija i takav strah ne predstavlja ništa glumpavo. Ali je glumpavo povjerovati da ono što je nama nepoznato ujedno označava opet nekakav kraj svijeta kakvog znamo. Kad je ono bio početak svijeta kakvog znamo? Svi ti stvarni i izmišljeni počeci smještaju se u nekakvo stoljeće sedmo, ili na kraj petnaestog stoljeća, ili možda u devedeset prvu, u svaki onaj moment masovne migracije, okupacije teritorija, etničkih čišćenja, genocida čitavih naroda. Čudimo se ljudskoj zlobi, a istovremeno sve te nove početke po ustaljenom ljudskom glumpavom običaju danas slavimo i častimo kao dostignuća od kojih otpočinjemo računati nekakvo i nečije novo vrijeme. Svijet u kojem živimo i koji nam je dobro poznat, to su nama naši počeci dali. Nekima počeci, drugima krajevi.

*


Ti svojom šutnjom naime zavodiš

i zaslijepljene tvojim žarom

navodiš da početak i kraj

vidimo u isto obojano


Obrisi novoga svijeta zrcale se kao fragmenti sjećanja, blještavo rumenilo sutona koje se zrcali na morskoj pučini donosi mi nekoliko takvih. Kroz sjećanje urezano u mene, padaju mi na pamet dva nebeski lijepa prizora kojima prisustvujem prošloga ljeta u mjestu koje odnedavna zovem domom. Prizor prvi: momak i djevojka, vjerojatno muž i žena, rekao bih bliskoistočnog podrijetla, jednog predivnog popodneva odvajaju onaj moment da se zahvale svojoj nebeskoj sili tako što zajedno klanjaju namaz u parku koji vodi do svetišta Majke Božje Trsatske. Prizor drugi: dva mladića niska rasta i pažljivo održavanih frizura, Afganistanci, sramežljivo se drže za ruke i izmjenjuju među sobom zaljubljene poglede, u velikom dostojanstvu šetaju kroz riječki Korzo okruženi glasnom muzikom iz obližnjih barova. Gledaju čas u sebe, čas oko sebe, blago se smiješeći oni upravo, možda po prvi puta u svom životu, iskušavaju kako žive ljudi u slobodnom svijetu. Dok im prilazim u susret dva puta skrenem svoj pogled na njih da provjerim vidim li ja to dobro, oni to isto primijete i razdvoje svoje ruke. Ja tada psujem sebe u sebi zato što ljudima kroz svoj pogled unosim vlastiti nemir u njihove živote. Bog vas blagoslovio, govorim u sebi ono na što nemam pravo, da barem malo ispravim nepravdu koju sam im nanio na njihovom novom početku.

*


Vjerujući naime ono

bolno i djetinje naivno

pa ipak važnije i veće od života


Nema te osobe koja se nije pošteno isplakala nad zadnjom bitnom viješću ove godine, onom da nas je napustio Zvezdan, čovjek koji je utjelovio toliko mnogo krajeva. Od našeg prvog susreta, kada se izjasnio kao Jugoslaven koji druge države nema, zamišljam ga kao pripadnika nekog izumrlog plemena. Za razliku od mnogih koji su ostali braniti Jugoslaviju puškama i tenkovima, on kao dijete bosansko-jadranskog para, koji većinu svog života provodi u Beogradu, izmješta svoje tijelo i dušu daleko od pakla narodnih razdvajanja, ne dopušta da ga ijedna nacija smatra svojim, svoju pripadnost ne poklanja onima što crtaju krajeve i početke novih država. Usred naših ratova, Malta njemu i njegovoj obitelji postaje novo utočište i životni početak. Kroz bezbrojne umjetničke kolaboracije i fotografske radionice, on odgaja generacije malteških umjetnika i znatiželjnih duša koje će svraćati u Kixott, njegovu don-kihotovsku kulturnu zadrugu gdje se sakupljaju željni razgovora, izmjena ideja, njegove poznate turske kafe, topla zagrljaja ili tugaljivih očiju koje su mnogima davale osjećaj doma. Zvez, kako su ga zvali Maltežani, ne odustajući nikada od analogne fotografske tehnike, ostavlja pak za sobom bezbroj čudesnih printova koji prikazuju mističnu ljepotu nagog ženskog tijela. Sa svojim odlaskom, on pokapa konačno i svoju pokojnu suprugu, nad kojom je bdio jedno čitavo desetljeće koje je provela u komi. Nakon godina triježnjenja u svojoj tamnoj komori, od destrukcija koje ga prate kroz život, na našem posljednjem susretu razdragano mi priopćuje da je zaljubljen, gotovo ne vjerujući niti sam u mogućnost onoga što govori. Kako god mu grah pao, Zvezdan je prevario život pokazujući da se živjeti mora. A život pamti i zna, na kraju ga je nagradio sladom i spasom ljubavi, ukidajući uopće mogućnost kraja kao takvog. On nastavlja živjeti u svima koje je taknuo, bdijući sada nad svima njima dok kuha kafu ešalonu anđela u svojoj velikoj crvenoj džezvi.

*


Da svaki početak ima svoj kraj

i da se iza svakog kraja

neki novi početak

opet sramežljivo rumeni

Goran Stanić, Prometej.ba