Ilustracija: Dinko Jelečević

Memorijalni kompleks na Vracama vjerovatno je historijski i simbolički najslojevitija memorijalna lokacija u Sarajevu. U savremenom dobu naše države, ova slojevitost je tendenciozno potisnuta, jer spomen-park predstavlja antitezu današnjoj zvaničnoj memorijalizaciji - svedenoj na formalističke skulpture u etnonacionalnom duhu i statično prisustvo u javnom prostoru - a antifašizam zbog kojeg je spomen-park izgrađen predstavlja tek deklarativno ustrojstvo nekoliko političkih opcija koje se vole pogrešno predstavljati lijevom opcijom. Kratkim tekstom koji slijedi nastojat ću kontekstualizirati današnje probleme ovog memorijalnog kompleksa, u nadi da pružim alternativu selektivnom komentiranju i lažnoj zabrinutosti za njegovu dobrobit.

Slojevitost memorijala na Vracama počinje prije više od jednog stoljeća. Tvrđava, integralni dio spomen kompleksa, svjedok je kolonijalizacije Sarajeva od strane Austrougarske. Iako eurocentrističko razumijevanje historije izbjegava prepoznati kolonije na svome tlu, okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske ukazuje na postojanje AU kolonijalizma, bez obzira na napredak i modernizaciju društva koje je okupator sproveo nakon dugog perioda pod okupacijom Osmanskog carstva.[1] Svijest o okupaciji neophodna je da bismo cijenili slobodu.

Naredni sloj u svojoj historiji Vraca dobijaju u Drugom svjetskom ratu, kada bivaju stratište Srba, Jevreja, Roma i antifašista uopće, i mjesto slanja nepodobnih u logore od strane pripadnika marionetske države NDH te njihovih kolaboracionista. Svoju novu tragičnu funkciju Vraca započinju u ljeto 1941., kada je prvih 20 revolucionara strijeljano a njihova tijela ostavljena na suncu kao opomena drugim protivnicima fašizma. Broj ubijenih građanki i građana Sarajeva u Drugom svjetskom ratu ukazuje na mračnu činjenicu da svaka osma ili deveta stanovnica ili stanovnik grada nisu dočekali kraj rata i oslobođenje od fašista.

Jugoslovenska era daje najvrjedniji sloj lokaciji, pri čemu ona izrasta u memorijalni antifašistički kompleks: tvrđava postaje muzej, a neposredna okolina tvrđave arhitektonskim konkursom dobija pejzažno oblikovanje i spomen-park sa Vječnom vatrom, grobnicom i mnoštvom spomenika različitim grupama žrtava i boraca i borkinja, ne dijeleći ih prema njihovom etnicitetu, već ih ujedinjujući u zajedničkom otporu fašizmu.

Nakon decenija kulturne i društvene aktivnosti, opsadom Sarajeva Vraca postaju baza agresora odakle se puca na stanovništvo. Povlačenjem agresorske vojske 1995. godine, dio spomen-parka biva uništen a većina njegove teritorije minirana.

Tužna je istina da najgori razorni period za memorijalni kompleks Vraca počinje nakon rata. Nakon apela potpredsjednika glavnog odbora SUBNOR-a BiH Džemila Šarca da vlasti zaštite ovu značajnu lokaciju, dugi niz godina traju spori procesi deminiranja i procedura da se valorizira vrijednost objekta. Za to vrijeme slova iz atrijuma tvrđave kao i dijelovi spomenika iz jugoslovenskog perioda bivaju ukradeni. 2005. godine memorijalni kompleks konačno postaje nacionalnim spomenikom BiH, što se na prvi pogled čini kao okolnost koja će osigurati njegovu rehabilitaciju. Petnaest godina kasnije, znamo da je istina drugačija. Porušeni dijelovi tvrđave su obnovljeni u maniru koji je u potpunoj suprotnosti sa internacionalno prihvaćenim konvencijama i uzusima struke za zaštitu kulturnog naslijeđa: prosječnoj osobi nije moguće razlikovati autohtone elemente strukture od onih naknadno dodanih, odnosno nije moguće pročitati pravu historiju objekta prilikom opservacije. Time je potpuno poništen historijski sloj ratnog razaranja i degradirana vrijednost objekta. Osim ovoga, veoma vrijedni elementi tvrđave su ukradeni nakon što je ona proglašena nacionalnim spomenikom – vrata, okovi prozora kao i opservacijske kupole iz 1897. godine, jedne od pet posljednjih na svijetu.

Vlasti su na problem krađe reagirale zatvaranjem tvrđave za javnost. Prije dvije godine, dobrom voljom dogradonačelnika Sarajeva Milana Trivića mom partneru i meni je omogućen ulaz u tvrđavu u istraživačke svrhe. Nepristupačnost lokacije javnosti je veoma problematična – zašto država štiti ovaj objekat (pa makar i nakaradno), ako će ga potpuno isključiti iz urbanog tkiva? U rijetkim prilikama Vraca dobiju priliku pokazati svoj kulturni i simbolički potencijal, kao tijekom izvođenja predstave Ay, Carmela u atrijumu tvrđave 22. 6. 2019. u organizaciji SARTR-a.

Šta je razlog zanemarivanja ovog fascinantnog i vrijednog memorijalnog kompleksa, u dobu kada vlasti izdvajaju nevjerovatne sume novca građanki i građana za gradnju novih spomenika? Razlog je isti kao onaj zbog kojeg i druga memorijalna zaostavština socijalističke ere pati i propada – vrijednosti ovjekovječene u spomen-parku Vraca se danas ne njeguju, na cijeni su upravo suprotni narativi – podjela umjesto jedinstva. Na praktičnoj razini su odmah vidljive i posljedice takvih (administrativnih, društvenih, kulturnih) podjela: Vraca i Dobrinja su dvije lokacije u Sarajevu na kojima su pripadnici tzv. sarajevske auto-mafije najčešće djelovali, jer su ukradena auta mogli veoma lako prevesti preko entitetske granice, dalje od nadležnosti lokalne policije. Ovaj primjer je tek slika društva nastalog podjelama – ako se ta slika preslika i uveća, vidljivo je funkcionisanje čitave države i njenog grotesknog administrativnog aparata (već odavno kontrolisanog koalicijom tobože-sukobljenih etno-nacionalističkih stranki) koji stopira progres čitavog društva – i njegovog srpskog, i hrvatskog, i bošnjačkog dijela, a bome i nas ostalih. I to je identitet memorijalnog kompleksa Vraca: njegov geografski kontekst na sveprisutnoj granici entiteta.

Povod (ne i razlog) za ovaj tekst je izjava načelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića kojom je najavio podizanje spomenika Srbima na mjestu današnjeg spomen-parka Vraca, u želji da komemorira poginule Srbe iz posljednjeg rata zajedno sa poginulim Srbima iz Drugog svjetskog rata. Načelnik Ćosić je, nimalo nerazumljivo za uobičajeno djelovanje svoje političke opcije, nastojao pojednostaviti slojevitost Vraca reducirajući ljude na njihov etnicitet ili nacionalnost, selektivno razabirući dijelove identiteta dok nije naišao na onaj koji jedini razumije. Naravno da su ove populističke najave Ćosića nakaradan primjer manipulacije sjećanjem, i da zaslužuju svaku osudu. Ipak, reći da Srbin ili Srpkinja poginuli u posljednjem ratu u Sarajevu osim nacionalnosti nemaju ništa zajedničko sa Srbima strijeljanim na Vracama u Drugom svjetskom ratu, a što je sadržaj mnogih komentara na Ćosićevu izjavu, zahtijevalo bi znati o kojoj se tačno osobi radi, što ukazuje na problem generalizacije. To što je agresiju na Sarajevo izvršila srpska vojska ne isključuje postojanje nevinih civilnih žrtava srpske nacionalnosti u Sarajevu – i svako poricanje toga dodatni je ekser u lijesu multietničkog Sarajeva. Dugo su već poznati zločini nad sarajevskim Srbima počinjenim od strane pripadnika Armije BiH – komandanta 10. brigade, Mušana Topalovića „Cace“ kojem Zelene Beretke i danas objavljuju dirljive posljednje pozdrave u novinama, a čijem je ukopu 1996. godine prisustvovalo 12.000 štovatelja te je isti prenošen na televiziji, kao neskrivena glorifikacija ratnog zločinca. Nije, naravno, Ćosić mislio samo na ove ubijene Srbe – jer to bi značilo razdvajati žito od kukolja, a on zna samo razdvajati Srbe od ostalih – ali to ne znači da na njih ne trebamo misliti mi, koji ni nakon 25 godina od završetka rata nismo podigli spomenik žrtvama bačenim u Kazane.

Osim u srpskim političkim obećanjima, Vraca smo mogli vidjeti i u pozadini bizarne predizborne kampanje bošnjačke etnonacionalne stranke SDA, odnosno njenog općinskog ogranka Novo Sarajevo. Djelovanje ove stranke ne ukazuje na vrijednosti utjelovljene u spomen-parku, a praktičan odnos SDA prema memorijalnom kompleksu moguće je vidjeti kroz zanemarivanje i degradaciju objekta za vrijeme tri mandata SDA načelnika Nedžada Koldže, zbog čega je ova lokacija za predizbornu kampanju prilično nesretan odabir, jer ukazuje na dosadašnje negativno djelovanje – optimistično bi bilo vjerovati da je ovo bio jedan od razloga njihovog izbornog fijaska u općini. Također, pripadnice i pripadnici ove stranke istakli su se u memorijalnom diskursu svojom podrškom fašističkim kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata, što ukazuje na njihove iskrene stavove prema antifašističkom naslijeđu.

Selektivno i djelimično iščitavanje historijske i simboličke slojevitosti Vraca zajednička je odlika mnogih nedobronamjernih učesnica i učesnika u javnom životu Sarajeva, kojim nastoje poduprijeti svoje narative izgrađene na vrijednostima suprotnima temeljima spomen-parka Vraca. Ti narativi su etno-nacionalni, djeliteljski, mediokritetski, populistički, ili u najboljem slučaju: selektivno-antifašistički – a takva nam je i zvanična memorijalizacija širom države.

U potrazi za suštinom ovog parka, posjetivši ga i ovog januara 2021.godine, moguće je vidjeti Vječnu vatru u spomen-parku, na kojoj se nastoje ugrijati migranti - ljudi u pokretu, ljudi koje ovdašnje društvo tretira replicirajući naučeni tretman koji je uzrokovao sve sukobe na Balkanu – tretman drugog i drugačijeg od sebe. Vječna vatra je trebala simbolizirati neugasivi plamen slobode – da napolju nije problematično niska temperatura, i da ovi mladići nisu beskućnici bez osnovnih ljudskih prava, scena bi bila gotovo romantična – potlačeni i diskriminirani se griju na plamenu slobode.

Kao mlada naučnica u području memorijalne arhitekture, osjećam svojom obavezom biti korektiv, a ne glasnogovornica dotrajalih i nazadnih stavova o memorijalizaciji. Ne, ne treba nam fosilizirani spomen-park pod zaštitom države koji ne služi ničemu – treba ga rehabilitirati, ne u formi već u svojoj funkciji, ali nudivši prvenstveno edukaciju a ne turistički hotspot. Da, Sarajevu treba spomenik srpskim civilnim žrtvama – a više nego spomenik, treba mu edukacija o ratnim zločinima pripadnika Armije BiH, prešutno posmatranim od bošnjačkog političkog vrha. Ne, političari etnonacionalnih stranaka nemaju moralno pravo selektivno koristiti pojedine slojeve ovog spomenika za svoju propagandu. Da, etnonacionalna segregacija šteti i onima koji za nju glasaju, a meta-sukob posljednjih 30 godina ne postoji između Srba, Hrvata i Bošnjaka, nego između etnonacionalne i građanske opcije – što se jasno vidi i u memorijalnoj arhitekturi, u kojoj je 97% poslijeratnih spomenika podignuto isključivo pojedinačnim etnijama, iako su žrtve bile različitog porijekla i nisu se uvijek identificirale etnički – što znači da se svi prisilno sjećamo etnički, a ne etički. Ne, akademska zajednica ne smije da šuti ili svojim neuplitanjem bude kolaboracionista retrogradnih politika sjećanja. Da, uspjet ćemo i bit će bolje.

U sjećanje na Radojku Lakić, heroinu antifašizma pogubljenu na Vracama 28. 9. 1941., i Dubravka Lovrenovića, preminulog na današnji dan prije četiri godine, čije je egalitarno djelovanje i borba protiv etnonacionalnog prekrajanja historije utrlo put i etičnijoj kulturi sjećanja.

Autorica: Ena Kukić, Prometej.ba

[1] Ruthner, Clemens: Habsburg’s Only Colony? Bosnia-Herzegovina and Austriahungary, 1878-1918