Španjolska će na nove (vanredne) izbore 28. aprila. Sama činjenica da su ovo treći izbori u Španjolskoj u zadnje četiri godine – te da su se u zadnje četiri godine izmijenile tri vlade, a sa novim izborima će doći i četvrta – dovoljno govori o dinamici političke scene u Španjolskoj. Katalonsko pitanje, korupcija, nezaposlenost, nastavak privatizacije i komercijalizacije javnih dobara, dodatni uspon reakcije sa ekstremno desnim Voxom glavne su teme koje dominiraju predizbornom kampanjom.

Nakon ponovljenih izbora 2016. godine, Narodna stranka (PP) formirala je manjinsku vladu zajedno sa partijom Ciudadanos (Građani) i Kanarskom koalicijom. Novi stari premijer bio je Mariano Rajoy. Naredne dvije godine vladavine PP-a obilježili su teški korupcijski skandali, masovni protesti potlačenih skupina i autoritarizam koji se najbolje ogledao za vrijeme referenduma u Kataloniji kada je Rajoy poslao policiju iz ne-katalonskih gradova da pendreči glasače na referendumu. Na kraju, nepovjerenje Rajoyevoj vladi izglasano je u ljeto prošle godine nakon što je PP na Nacionalnom sudu osuđena za korupciju i ilegalno financiranje u periodu između 1999. i 2005. godine. Ništa novo u buržoaskim društvima; država i (nacionalna) buržoazija uvijek su u međusobnoj sprezi: u presudi pred Nacionalnim sudom Španjolske države dokazano je da su određeni kapitalisti financirali PP u zamjenu za političke usluge. PP je morala platiti kaznu od približno 250 000 eura. Nakon izglasavanja nepovjerenja Rajoyevoj vladi došlo je do preslagivanja vlade gdje su upravljanje državom preuzeli socijalisti Pedra Sáncheza koji su imali manjinsku vladu koju je podupirao Podemos te nekoliko pokrajinskih stranaka. Nakon što je Kongres zastupnika odbio proračun za 2019. godinu u februaru ove godine, Pedro Sánchez je odlučio raspisati nove prijevremene izbore koji su zakazani za 28. april.

+

Korupcija, nezaposlenost, socijalni problemi i odgovor desnice: Identitet!

Kako je poznato, financijska kriza iz 2008. snažno je udarila Španjolsku. Veliki broj radnika i radnica izgubio je svoja radna mjesta, dok su plaće zaposlene radničke klase značajno pale. Većina radničke klase u Španjolskoj zarađuje oko 1300 eura bruto mjesečno (u nekim autonomnim zajednicama prosjek je viši, u drugima manji). Prosječna plaća u posljednjih nekoliko godina u Španjolskoj raste tek toliko da se pokrije inflacija dok troškovi života rastu, pogotovo u većim gradovima. Većina radnika i radnica u Španjolskoj prema podacima iz prošle godine izgubio je u prosjeku 515 eura godišnje od izbijanja krize. Istovremeno, trend koji postoji u cijeloj Europskoj uniji u posljednjim godinama a koji se odnosi na povećanje (socijalnih i ekonomskih) nejednakosti i u Španjolskoj raste. Iako je vlada Pedra Sáncheza prošle godine usvojila zakon o minimalnoj plaći – koja sada iznosi 900 eura – to nije dovoljno za dostojan život većine stanovnika Španjolske. Posebno ako se u obzir uzmu visoke cijene stanovanja u većim gradovima.

Pored nezaposlenosti, nesigurnost posla u Španjolskoj jedan je od većih problema. Broj ugovora o radu koji postoji u Španjolskoj je senzacionalan. Broj radnika i radnica u Španjolskoj koji u posljednjih nekoliko godina nisu primali plaću tokom cijele godine procjenjuje se na 16,5 milijuna dok 13,9 milijuna ljudi u Španjolskoj živi samo od svoje plaće. Mnogi su prinuđeni da traže novac od svojih roditelja i prijatelja dok drugi rade više od jednog posla. Osim toga, stanovnici Španjolske plaćaju vrlo visoku cijenu struje. Zbog visoke cijene struje mnogim građanima je ona isključena jer je ne mogu platiti. Valja dodati i to da Španjolska ima velik problem sa beskućništvom i time da su mnogi prisiljeni spavati na ulici.

Identitetdžije okupljene oko desnih partija: PP-a, Voxa i Ciudadanosa odgovore na navedene probleme traže u „još više kapitalizma“ i „još više španjolstva“. Od 2018. na čelu PP-a nalazi se Pablo Casado, Aznarov „mali od kužine“. Dakako, već kompromitirani Casado – zbog dokazanog plagiranja master rada – predstavlja ultra-desno krilo PP-a i slogan PP-a za ove izbore je: Valor seguro (Sigurna vrijednost). Već u samoj spomenutoj krilatici se jasno vidi da je fokus PP-a na onome što neki nazivaju „svjetonazorskim pitanjima“. PP se mirno usredotočio na pitanja pobačaja, povijesnog sjećanja i eutanazije. Casado je odmah udario po pravu žena da slobodno odlučuju o svome tijelu kazavši kako je španjolski mirovinski sustav u rasulu i da Španjolska treba demografsku obnovu, a ne prekide trudnoće. Njegov partijski kolega, Adolfo Suárez Illana (sin bivšeg premijera Španjolske, Adolfa Suáreza) usporedio je pobačaj sa neandertalnim praksama kazavši: „Oni koji govore da se može ubiti prije ili kasnije... neandertalci su također to radili: čekali su da se djeca rode i potom im sjekli glave“.

Kada je u pitanju ekonomija, PP ostaje vjeran svojoj neoliberalnoj agendi: sa Ibexom u nove eksploatatorske pohode. („Ibex 35“ je lista 35 najvećih kompanija na španjolskom tržištu, a više od pola njih se okoristilo robovskim radom nakon Građanskog rata). Potvrdio je Casado da će biti protiv ukidanja trenutnog eksploatatorskog zakona o radu koji omogućuje nesmetanu eksploataciju radnika i radnica u Španjolskoj. Ipak, ono što je bez ikakve sumnje bez presedana je Casadova izjava da će se boriti za smanjenje minimalne plaće koja je nedavno povećana.

Međutim, ima još i gorih od Casada. Drugi Aznarov učenik je Santiago Abascal – koji je inače zauzimao dosta visoke pozicije u PP-u za vrijeme Aznarovog predsjedavanja strankom – predsjednik neofašističke partije Vox prije koji tjedan je ovako govorio na jednom predizbornom skupu: „Ako se pozivate na domovinu, nazivaju vas fašistima. Ako želite Španjolsku, fašisti ste. Ukoliko želite braniti granice Španjolske i zidove svojih domova, onda ste ksenofobi i fašisti. Ako kažete da se imigracija treba kontrolirati na određene načine, onda ste rasisti i fašisti. Ako vam se sviđaju tradicija, folklor i seoska zanimanja, onda ste retrogradni i fašisti. (...) Ako ne prihvaćate da se polovina stanovništva treba kriminalizirati na osnovu spola zbog totalitarnih zakona rodne ideologije (rodnom ideologijom naziva feminizam, op.a.)? Onda ste mačisti i fašisti“, govorio je Abascal. Jedino što je falilo ovakvom nastupu je da mu netko sa strane potvrdi upravo ono što je i sam rekao: Da, pa šta ste drugo nego fašisti, rasisti, mačisti i ksenofobi?

Busaju se u Voxu u prsa patriotizmom i „španjolskim jedinstvom“, koriste krilatice poput „Sve za domovinu“, „Tu smo da branimo domovinu“, dok im je predizborni slogan „Za Španjolsku“. Slično Tuđmanovom HDZ-u, samo umjesto Španjolske staviti Hrvatsku.

Sukladno njegovom programu koji se tiče „jedinstva Španjolske“, Abascal bi najradije hapsio po Kataloniji sve pristalice nezavisnosti i referenduma. Zapravo, ne krije to uopće, Vox podupire: „Ilegalizaciju stranaka, udruga i nevladinih organizacija koje podržavaju destrukciju teritorijalnog jedinstva nacije i njene suverenosti“. Pored ovih mjera, Vox je u svome programu prezentirao još 98 mjera koje se tiču deportacije imigranata, protivljenja zakonu o rodno zasnovanom nasilju (jer su po Abascalu muškarci zbog tog zakona diskriminirani u odnosu na žene), u korist borbi s bikovima, te naravno za smanjenje poreza i dodatnu liberalizaciju tržišta. Vox se isto tako zalaže za stvaranje Ministarstva obitelji i podršku velikim obiteljima, za „obranu života, od začeća do prirodne smrti“ i za zajedničko skrbništvo „kao opće pravilo“. Voxu, koji do sada nije imao zastupnike u državnom parlamentu, predviđa se da će osvojiti oko deset posto na predstojećim izborima. Nešto manje od treće partije koja zaokružuje desničarski trojac na španjolskoj političkoj sceni koji još zovu trifachito – Ciudadanos. Iako je Franco umro prije više od četrdeset godina, njegovo nasljeđe očigledno nije, naprotiv, ono se rehabilitira u posljednjim godinama sve više i više. Sve to pod pokroviteljstvom Španjolske katoličke crkve koja je, uz Hrvatsku katoličku i Srpsku pravoslavnu, vjerojatno najzaostalija crkva u Europi.


Lijevi centar i lijevo od njega

Stranci lijevoga centra – PSOE-u predizborne ankete daju najveće šanse za (relativnu) pobjedu na izborima. Ono što PSOE nudi su „lijepe želje“ za poboljšanje života u Španjolskoj. PSOE će nastaviti gurati oksimoronsku politiku „kapitalizma s ljudskim licem“. Tijekom svog devetomjesečnog premijerskog mandata, predsjednik PSOE-a Pedro Sánchez nije pokazao nikakvu želju da promijeni PP-ov eksploatatorski zakon o radu, dok istovremeno predlaže zakon za povećanjem dobne granice za umirovljenje. Sánchez je kazao kako će prihvatiti brojku javnog deficita koju je odredio Brisel i zadržati javnu potrošnju na 40% BDP-a, koja je čak niža za jedan posto od one za vrijeme Rajoyeve vlade.

Najavio je Sánchez da će obojiti „52 provincije crvenom bojom“. Neke će obojiti. I onda pod okriljem bandiere rosse održavati eksploatatorske zakone živim i zdravim i čuvati monarhiju. Daleko od toga da su isti kao španjolska desnica, ali PSOE nikada u post-frankističkoj Španjolskoj nije imala pravu lijevu politiku koja bi istinski poboljšala uvjete radničke klase. Osim toga, PSOE nikada (za razliku od Komunističke partije Španjolske, kasnije Ujedinjene ljevice i Podemosa) nije bila za ukidanje monarhije. Ipak, sve ankete ukazuju na to da će PSOE biti relativni pobjednik izbora. Predviđa im se nešto više od 30%.

Lijevo od PSOE-a pozicionirana je koalicija Podemosa i Ujedinjene ljevice – Unidas Podemos. I dok se na ulicama španjolskih gradova često mogu vidjeti predizborni štandovi PSOE-a, PP-a i Voxa, štandova UP-a značajno je manje. Podrška koju je Podemos (sa Ujedinjenom ljevicom) prije koju godinu imao bila je veća od 25%, dok je danas pala na manje od 15%. Rezultat je to više faktora. Oni najvažniji su „odnarođenje“ i parlamentarni kretenizam. Ni Podemos ni Ujedinjena ljevica nisu dovoljno radili na većoj mobilizaciji radničke klase niti su dovoljno radili na njenoj organizaciji. UP-u se zamjera da je postao tek izborni aparat i da bi trebao radikalizirati svoj kurs budući da očigledno plaća cijenu skretanja u „lijevi institucionalizam“ koji je dodatno smanjio njihovu militantnost. Potencijal radničke klase na taj način značajno je anesteziran. Za takvo što odgovornost se najviše pripisuje sada već bivšem članu Podemosa Íñigu Errejónu kojega antikapitalistička struja Podemosa naziva „desnim ljevičarom“ i peronistom. Nerijetko je Errejón znao koketirati sa patriotizmom i (lijevim populizmom), da bi prije koji mjesec napustio stranku i priključio se pokretu Más Madrid čija je liderka gradonačelnica Madrida Manuela Carmena. Ipak, recidivi Errejónove ideologije još uvijek su tu. No daleko od toga da je Errejón jedini krivac za ovakav kurs partije. Njezin generalni sekretar, Pablo Iglesias, također snosi dobar dio krivice. Nije da se Iglesias slomio zalažući se za ne-kapitalističku viziju društva. UP je najavio uvođenje niza progresivnih reformi kao što su povećanje poreza velikim kompanijama, zalaganje za besplatne vrtiće i besplatne stomatologe, smanjenje radnog vremena na 34 sata tjedno, intervenciju u tržište nekretnina, zagarantirane mjesečne prihode u iznosu od 600 do 1200 eura i stvaranje više od milijun novih radnih mjesta. Nema sumnje da bi ovakve mjere popravile život radničke klase u Španjolskoj, ali one ne bi suštinski dovele u pitanje kapitalističku proizvodnu dinamiku.

Na drugoj strani, za relativno slab rejting Podemosa krivi su, također, desničarski medijski lešinari koji su u bliskoj vezi sa vladajućom klasom. U lažnim svjedočenjima, lideri Podemosa lažno su optuživani da su financirani od strane vlada Venezuele i Irana. Osim toga, već duže vrijeme policijski aparat španjolske države špijunira članove i članice Podemosa. Najbolji primjer za takvo što je slučaj krađe mobitela bivše savjetnice Pabla Iglesiasa u Europskom parlamentu Dine Bousselham. Sa njenog mobitela su objavljene njene osobne poruke u digitalnom pamfletu „OKDiario“ (u vlasništvu Eduarda Inde, vrlo bliskog PP-u), dok je sadržaj mobitela pronađen u računalu bivšeg policijskog povjerenika i kapitalista (koji je trenutno u pritvoru zbog optužbi za organizirani kriminal, podmićivanje i pranje novca) José Manuela Villareja. Ovo su samo neka u nizu podmetanja državnog policijskog aparata članovima i članicama Podemosa.

Najjača pokrajinska stranka, Katalonska republikanska ljevica (pro-independentistička ljevičarska stranka) zalagati će se za održavanje dvaju referenduma – jedan za samoodređenje naroda u Kataloniji, a drugi na nivou cijele države o tome žele li građani monarhiju ili republiku, poručio je njen parlamentarni zastupnik Gabriel Rufián. On je naglasio kako će ERC vrlo rado zatvoriti put ekstremnoj desnici ka vlasti, ali da to neće uraditi ako Pedro Sánchez ne napravi određene iskorake.


Prognoze

Kao i u većini zemalja kapitalo-parlamentarizma, izlaznost će biti oko šezdeset posto. Kako je već navedeno, ankete javnog mnijenja predviđaju relativnu pobjedu PSOE-a. PSOE odavno nije uživala veću podršku. Po prvi put nakon vremena Zapatera im se predviđa osvajanje tridesetak posto glasova. PP-u 20%, koaliciji Unidas Podemos oko 13%, partiji Ciudadanos 15%, Voxu desetak posto. Nešto glasova pokupit će pokrajinske stranke kao što su ERC, EH Bildu, JuntsxCat, PNV i druge. Nakon izbora je moguće svašta. Iz PSOE-a su poručili da ne zatvaraju vrata drugim partijama (osim Voxu) kada je u pitanju eventualna postizborna koalicija. Iako je prethodnu POSE-ovu vladu podržavao Podemos zajedno sa pokrajinskim strankama, postoji mogućnost da će PSOE ići na formiranje vlade sa Ciudadanosima, desničarima koji ponekad idu čak i desnije od PP-a. S druge strane, ukoliko PSOE ne bude mogla formirati vladu, ne bi bila nerealna koalicija trifachita – PP-a, Ciudadanosa i Voxa. Štaviše, u Andaluziji PP i Ciudadanosi uz podršku Voxa već jesu na vlasti.

Autor: Darko Vujica, Prometej.ba