U paranoičnim društvima neprijatelj je konstanta. Takav je slučaj i s Bosnom i Hercegovinom. U zemlji istraumiranoj strašnim ratom iz devedesetih godina prošlog stoljeća i poratnom nacionalističkom vlašću, kao i sustavnom trostrukom propagandom etnički determiniranih medija, neprijatelj uvijek vreba, poslovično nikad ne spava i premazan je svim mogućim perfidnim bojama.

Neprijatelj može biti stvaran ili umišljen. Nekad se nalazi u dalekim centrima moći, nekad u istom gradu ili istoj ulici. Često je očigledan, u djelovanju podmukao, što u očima etnonacionalista podrazumijeva osobu iz reda drugog naroda. Da biste neprijatelja pak otkrili u svojim redovima, nije vam potreban dokaz. Dovoljna je čaršijska slutnja ili palanačka intuicija u krivovjerje spram svetosti vlastitog kolektiva, i prokazivanje neprijatelja je tu. Isprva tiho, pa sve glasnije i sve slobodnije.

Nacionalisti svoju paranoju vješto koriste već trideset godina. Plašenjem onim drugim dobivaju se glasovi i izbori. Taj drugi može biti bilo koji nesretnik iz drugog naroda, a može biti i domaći izdajnik, nedovoljnog nacionalnog naboja, odnarođeni mekušac, nedostojan svih naših žrtava. Riječju, izrod. Na nižim razinama ovakvo prokazivanje i huškačko djelovanje prema rečenom krivovjercu radi se otvorenije i sirovije, a na višim razinama vlasti kroz nacionalističke provokacije i populističke performanse, pogotovo pred izbore. U potonjem je Milorad Dodik dugogodišnji predvodnik i nacional-populistički frontmen s pedigreom.

Postoje, međutim, i oni prograđanski & antinacionalistički politički akteri koji su uvjereni u svoju ispravnost i idejnu čistoću, iako su po iskazanoj netrpeljivosti spram drugog jaka konkurencija klasičnim nacionalistima, a nekad i gori od njih. Oni se „bore za državu“. Za državu se bore tako što svojim djelovanjem proizvode nove društvene podjele, nove političke i međuetničke traume, nova beskrajna i besmislena trvenja. Državu za koju se tako nepokolebljivo i srčano bore čine sve manje privlačnom i svojoj ciljanoj publici, o svim ostalima ne treba ni govoriti. Borba za državu kroz njeno očigledno mrcvarenje impresivan je orvelovski doublethink.

Ovakva „borba za državu“ ideološki je rigidna i etnički obojena, iako često fingira multietničnost i otvorenost. Zasad uspijeva kod dijela Bošnjaka, od kojih su je mnogi prihvatili otvorena srca i s dobrim namjerama, nesvjesni društvene i političke štetnosti tako postavljene ”borbe za državu”. Da bi takva borba dobila privid multietičnosti uvijek je tu i jedan broj podobnih drugih – beskrajno naivnih idealista ili pak beskrupuloznih političkih karijerista (nema ovdje potrebe posebno se baviti raznim komšićima, lazovićima i sličnim dunovićima, poznati su javnosti). Providno, neinteligentno, patetično, ali ponekad i ponegdje uspijeva.

Šta je ta borba za državu konkretno? Doslovno ništa, osim možda strašenje manjina i pojedinaca koji ne pristaju na etnologiku krda; doslovno ništa, osim ponavljanje ispraznih nacional-patriotskih floskula koje su dosadile i većini ciljanje publike. Ako uzmete vijesti ili saopćenja stranaka od prije deset ili petnaest godina i usporedite ih sa današnjim, vidjet ćete toliko istoga, potpuno iste pojmovno-retoričke obrasce i kolektivističke ideologeme. Doduše, može se primjetiti da je retorika danas osjetno zaoštrenija, a ispoljavanje mržnje prema drugom puno slobodnije i konkretnije.

Zapravo, od propasti tzv. aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine ništa se važno nije promijenilo, sigurno ne nabolje. Stagnacija i(li) nazadovanje jedine su vidljive konstante. S aprilskim paketom u vezi, posebne pohvale za spašavanje države i dugoročno jačanje Milorada Dodika idu Harisu Silajdžiću i Boži Ljubiću, ali i današnjem zastupniku Naše stranke Damiru Arnautu koji je u to vrijeme savjetovao Silajdžića.

Bosna i Hercegovina na koju se lažni borci za državu pozivaju jedan je metafizički, izmaštani koncept koji nema veze sa stvarnom zemljom. Ta njihova država je važna i moćna, s milenijskim kontinuitetom, fantazijska oaza tolerancije, nasuprot koje stoji tužna stvarnost siromaštva i etnonacionalne podijeljenosti. Ova prava Bosna i Hercegovina je nažalost duboko podijeljeno društvo, za što izrazite zasluge imaju i ovakvi „borci za državu“.

Ti borci i njihovi navijači idu u sve ekstremniju mržnju, prema svima. Srbi i Hrvati imaju svoje dražesne nadimke (četnici, đikani, ustaše, UZP-ovci…), dok Bošnjake koji ne dijele njihove stavove zovu jednako dražesnim imenom jugobalije. Čelnika socijalno-liberalne Naše stranke naziva se četnikom, zbog imena naravno. Sada je na red došao i Srđan Mandić, kandidat za načelnika općine centar u Sarajevu, te lider i članovi SDP-a. Nema šta, borba za bolju državu i sretnije društvo par excellence. Onaj kome je iskreno stalo do Bosne i Hercegovine i njene budućnosti ovakve ”borce za državu” treba zaobilaziti u širokom luku.

Da biste stvarno bili borac za državu, borit ćete se za cijelu BiH i sve njene ljude; da biste bili istinski borac za bolje i pravednije društvo i funkcionalnu državu, borit ćete se za sve njene narode, za prava nacionalnih manjina, za prava svih manjinskih identiteta, za socijalnu pravdu. Prihvatit ćete je u njenoj kompleksnoj cjelini, sa svim svojim socijalnim i identitetskim specifičnostima.

Ako se želi govoriti o kolektivnim frustracijama vlastitog naciona, treba barem porazmisliti o kolektivnim frustracijama onih drugih. Treba prihvatiti da većina Srba nikada nije bila oduševljena idejom nezavisne Bosne i Hercegovine. Da je većina Bošnjaka opravdano frustrirana činjenicom da zbog rata žive samo u dijelu svog prijeratnog prostora, i da na RS gleda kao svojevrsnu nagradu za zločine. Da je većini Hrvata podmetanje političkih pravovjeraca ogadilo državu za koju su glasali na referendumu za nezavisnost. Da su svi ostali sramotno obespravljeni. Van pameti je da u europskoj državi u 21. stoljeću Židovi i Romi ne mogu biti birani na sve političke funkcije.

Samo tako se – dakle, uvažavajući sve navedene aspekte – može doći do novih modela mišljenja kojima se stvarnost mijenja nabolje. Borba za državu trebala bi prije svega biti borba za bolje društvo, za sve njegove aktere. U slučaju Bosne i Hercegovine, to mora biti i borba protiv etnonacionalizma. To itekako uključuje otpor ovakvim „borcima za državu“, koji je zapravo fatalno podrivaju.

Digitalna demokracija