Odrastajući, pojedinac se sve više pita o istinitosti tih priča i vjerodostojnosti onih koji su ih ispričali. To u (post)modernom čovjeku, koji razmišlja pozitivistički i koji je spreman malo što prihvatiti „na riječ“, izazove s vremenom totalnu sumnju koja u daljnjem koraku pređe u odbacivanje i negiranje. Nažalost, ima i onih kojima se u mladu svijest i podsvijest toliko urežu te slike da u njih doslovno vjeruju i kada odrastu apologetski ih brane. Treću skupinu čine oni koji se o tome nikada ne pitaju, iz narodnog običaja ispunjavaju formalno i ritualno religijski propise i vjera im se svodi na to.

Što je uopće vjera, što je njezin bit i smisao i što nam ona treba poručiti? Na to pitanje odgovorit ću sa stajališta nekoga tko je religijske predodžbe i vizije internalirane kroz rano djetinjstvo s vremenom odbacio i radikalno se suprotstavio i njima i onima koji ih promoviraju, da bi se vjeri vratio na drugi način, s drugim perspektivama i pogledima, susrećući se s teološkim učenjem Hansa Künga i onih naših teologa (među bosanskim franjevcima isključivo) koji su “na njegovoj liniji“.

Tko je Hans Küng? Rođen je u Surseeu u Švicarskoj 1928. godine. Studirao je teologiju u Rimu i Parizu, za svećenika zaređen 1954., a doktorirao teologiju 1957. u Sorboni. On iznosi specifične teološke poglede, koji su sasvim kompatibilni s kršćanskom porukom, ali koji odstupaju od rimokatoličkog dogmatizma. Iz niza njegovih knjiga izdvajam sljedeće: Crkva, Biti kršćanin, Postoji li Bog?: Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku, Kršćanstvo: Bit i povijest, Uvod u kršćansku vjeru. Predsjednik je Zaklade svjetski etos od 1995. godine i iz niza angažiranih djela na tu temu izdvajamo knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku i Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo.

U svojem radu Küng prepoznaje probleme koje moderni čovjek ima sa svojom vjerskom praksom i konkretno za kršćane – s crkvenom dogmatikom, te ih iz temelja preispituje. Dovodi u sumnju dogmu o nepogrešivosti pape i indirektno ju osporava, zatim status Crkve, bezgrešnost Blažene Djevice Marije, shvaćanje pakla i sotone, razmatra zatim praktična pitanja poput ređenja žena, celibata i spolnog morala. Küng radikalno odstupa od dogmatizma i slijepog vjerovanja i naglašava u pogledu Krista, centralne ličnosti kršćanstva, da nismo pozvani da ga obožavamo ili oponašamo, već da ga praktično nasljedujemo u svom životu, gdje svatko ima svoj vlastiti put. Takav stav konzervativni i reakcionarni rimokatolički teolozi prikazali su kao odmak od katoličanstva ka protestantizmu i vatikanska Kongregacija za nauk vjere pokrenula je istragu protiv njega i upozorila ga da je “u zabludi“. On i nakog toga nastavlja iznositi svoje teze, da bi 1977. godine njegova knjiga Biti Krist bila osuđena kao heretička, jer – kako rekoše iz Njemačke biskupske konferencije – u njoj Küng postavlja Krista samo za uzornog čovjeka i Božjeg zastupnika a ne i za utjelovljenog Boga. Küng je uputio na njihovo neshvaćanje njegove knjige, ali pojava knjige Postoji li Bog? bila je za Kongregaciju kojom je predsjedavao Joseph Ratzinger i za rimsku crkvu kap koja je prelila čašu. Küng uz toj knjizi razvija odnos uvažavanja spram ateističkih mislilaca i prihvaća ateizam kao poziciju koja je jednako relevantna kao i religija, umjesto da u duhu katoličkog dogmatizma i vjerskog fundamentalizma jednostavno osudi ateizam i ateiste kao grešnike i otpadnike i neravnopravan čimbenik.

Godine 1979. zabranjeno mu je da predaje u svojstvu rimokatoličkog teologa i vrata vatikanske crkve za njega ostaju zatvorena desetljećima.
Jedan je od začetnika pokreta Mi smo crkva, koji traži radikalne reforme Crkve, a kardinal Ratzinger, budući papa Benedikt XVI, u reakcionarnom i konzervativnom stilu koji podsjeća na neka davna vremena, oštro se suprotstavio tom pokretu i njegovim idejama. Hans Küng pruža ruku modernom čovjeku i upućuje ga na pravi smisao vjere i vjerskih spisa, govori o Bibliji za koju je bitna činjenica Kristove pojave, uzoritosti i poruka smisla praktičnog nasljedovanja njegove poruke, dok sve ostalo on hrabro dovodi u pitanje, analizira, istražuje i zaključuje da odgovora na njih nemamo niti možemo imati. I što je najvažnije, nije je uopće potrebno da imamo! U tom smislu, Küng također ističe: „ Velike kristološke ispovijesti i definicije iz prošlosti imaju trajno značenje i za suvremenu Crkvu. Međutim, one se ne mogu interpretirati izvan svoga povijesnog konteksta ili samo stereotipno ponavljati. Da bi oslovila ljude različitih epoha i kultura, kršćanska se poruka mora uvijek iznova zbiljski iskazivati na nov način.“

Küng kritizira fanatizam nekih protestantskih crkvi u pogledu shvaćanja Biblije i pokazuje da izvor kršćanstva nije knjiga nego osoba Isusa Krista, katolički centralizam i dogmatizam koji je zapravo partikularizam iako sebe smatra univerzalizmom te pravoslavni tradicionalizam koji je nespreman za reforme i promjene u duhu modernog vremena. Susret s teologijom Hansa Künga za mene je značilo osmišljavanje vjere, dalo mi je poticaj da shvatim kako “vjera nije intelektualno pristajanje na nauk, dogme ili vjerovanja. Ona je iskustvo nadilaženja sebe i postavljanja svoje nade i povjerenja u transcendentalnu tajnu koju zovemo Bog.“ (Albert Nolan) Kršćanstvo Hansa Künga je zbiljsko nasljedovanje Isusa Krista. Ono je socijalno i sekularno, bori se protiv fanatizma i nacionalizma, protiv kapitalizma i saveza Crkve s kapitalističkim ili bilo kakvim drugim izrabljivačkim strukturama, protiv dominacije muškaraca u Crkvi, te postavlja radikalni zahtjev za mir među religijama, narodima i ljudima, među različitim filozofskim svjetonazorima. U njegovoj teologiji, ma šta god u pogledu toga radila Rimokatolička crkva i njezini ministri i poslanici, bit kršćanstva nije u prihvaćanju vjerskih „istina“ kao gotovih činjenica koje treba promovirati i nametati. Njegova bit je ljubav i zauzetost za čovjeka. Crkva treba da spašava čovjeka postmoderne od nihilizma i beznadežnosti u koju upada, nudeći mu prihvatljivi i moderni pogled na vjeru, a ne da ga – kao što dosad radi – gura još dalje u taj ponor.