Svakodnevna situacija. Kupujem patike u jednom šoping-centru (ne bih ih reklamirao spominjanjem imena) u jednom od rijetkih gradova s hrvatskom većinom u BiH, dolazim na kasu platiti, plaćam, blagajnica mi daje račun i kaže: „Izvolite, vaš izvratak.“ Umjesto da odmah pitam što je to izvratak, pogledam na račun i shvatim da je izvratak zapravo ono što ja u svom svakodnevnom govoru nazivam – kusur. Izlazim iz radnje sretan što sam naučio još jednu novu riječ svojega jezika. Ukoliko je taj i takav jezik čije nove riječi svakodnevno susrećem i učim još uvijek u pravom smislu riječi moj jezik.


Situacije poput gore opisane rezultat su hrvatske poslijeratne jezične politike u BiH, koja, poput jezičnih politika dva naroda s kojima Hrvati dijele BiH (ova rečenica ima svakako više od jednog smisla, zavisno od poimanja riječi dijeliti) nastoji po svaku cijenu standardizirati vlastiti nacionalni jezik, po mogućnosti što različitiji od jezika druga dva naroda u BiH, čime se od ove države kreira prava mala kula babilonska: dar jedinstvenog jezika koji svi razumiju se prezreo i narodu se pobrkao jezik kako bi se što manje i što lošije međusobno razumjeli. No novozamišljeni nacionalni jezik Hrvata u BiH ipak nije „vlastiti“, nego se slijepo pokušava usvojiti jezična norma hrvatskog jezika kakva postoji u Republici Hrvatskoj, pristajući time na dvije premise: (1) jezik kojim generacijama govore Hrvati u BiH ne samo da se ne prepoznaje kao vrijedan plod njihove specifičnosti i bogatog kulturno-povijesnog naslijeđa, nego se (2) kvalificira kao manje vrijedan, neispravan, i treba ga dekontaminirati i uskladiti s „pravim“ hrvatskim jezikom kakav je u Hrvatskoj. A kad je već takva situacija, sva sreća da u Hrvatskoj kao književnojezična norma svojedobno nije usvojen kajkavski umjesto štokavskoga – vjerojatno bi onda bh. Hrvati danas u svojim školama u BiH učili kajkavštinu, kako bi „pročistili“ svoju „neispravnu“ varijantu hrvatskog jezika.


Ovakvom se jezičnom politikom, osim samoponižavanja, siromašenja i negiranja vlastitog jezika i identiteta, postiže i slabljenje i opadanje komunikacijske sposobnosti u vlastitoj državi i društvenoj zajednici BiH, što je valjda očigledno protiv vlastitog socijalnog, kulturnog, svakodnevnog interesa?! Kako onda kvalificirati takvu politiku upornog rada protiv vlastitih interesa, ako nam istodobno u pameti stoji izreka kako je „glupost osobina onih koji uporno rade u korist svoje štete“?


Ali kako god i koliko god se bh. Hrvati trudili da „poprave“ svoj tobože „neispravni“ hrvatski jezik, ta nastojanja ipak nikad neće uspjeti izjednačiti njihov hrvatski s hrvatskim kakav se govori u „matici“. Zašto? Zbog izgovora. Taj važan aspekt u govornoj praksi je zbog njegove snažne izvornosti i „prirodnosti“ skoro nemoguće ukloniti, ako je već i moguće naučiti nametnuta nova pravila pisanja i nove riječi. Kod bh. Hrvata izgovor je ono što ih uvijek „izdaje“ kao Bosance i Hercegovce, mnogo bliže Srbima i Bošnjacima, nego Hrvatima iz Hrvatske. Pa, ako su već prisiljeni oponašati tuđi izgovor da bi bili „bolji“ i „veći“ Hrvati, to onda nije nikakvo hrvatstvo, nego nerazuman psihološki teror nad samim sobom. Koji vodi do frustracije kod nekih ljudi, te do tragikomičnih situacija u svakodnevici. Nešto su slično iskusili i, recimo, u druge krajeve Hrvatske u ratu izbjegli Iločani koji inače govore ekavicu pa su u vrijeme izbjeglištva po zapadnijim gradovima Hrvatske na kioscima tražili Viječernji list.


Ovakve se stvari događaju kad se institucije zadužene za pitanja jezika i književnosti ne ravnaju prema svakodnevnom govoru ljudi nego prema političko-nacionalnim pitanjima. Tako npr. Društvo književnika Herceg-Bosne sredinom studenoga 2013. sastavlja nakaradno pismo o ugroženosti hrvatskoga jezika u BiH. U pismu najprije stoji: „Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, kao nacionalna udruga prema svome osnovnom poslanju i opredjeljenju, upućeno je na skrb o nacionalnom identitetu, što osobito podrazumijeva skrb o hrvatskom jeziku kao okosnici toga identiteta.“, a onda i: „Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne razvijajući svoju temeljnu djelatnost odbacuje tzv. paradigme melting pot-a kao potrošene i prevladane koncepcije i zalaže se za salad bowl, da različite nacionalnosti i različite kulture, unoseći svoju kulturu i tradiciju ne odustaju ni od čega, nego oplemenjuju svoj identitet u zajednici s drugima te supostoje s drugim kulturama i tradicijama.“


Dakle, primarno „nacionalna“, a ne primarno literarna, književna, intelektualna udruga po svom „osnovnom poslanju i opredjeljenju“, čija je osnovna djelatnost skrb o nacionalnom identitetu, ako to uopće možemo nazvati djelatnošću.


Jezik, okosnica nacionalnog identiteta? Možda u iskrivljenim vizijama malih južnoslavenskih kulturno-romantičarskih nacionalizama u kojima bez posebnog jezika nema posebne nacije, ali svakako ne u jezičnoj znanosti i svjetskoj svakodnevici (postojanje nacija koje govore više jezika – Švicarci, Belgijanci, Kanađani – te jezika koji su materinji pripadnicima više nacija – engleski, njemački, španjolski; slučaj jedne Argentine koja nema neki poseban argentinski jezik, nego službeni španjolski, s tim da žitelji njene metropole i najvećeg grada govore talijanski, s napolitanskim dijalektom).


hrva st


A kako izgleda ta briga za hrvatski jezik od strane ove udruge, pokazuje druga citirana rečenica, u kojoj se za objašnjenje „osnovnog poslanja“ udruge u čuvanju hrvatskog jezika kao najvažnije koriste engleske riječi (melting pot, salad bowl), koje čak nisu ni prevedene (prva paradigma nije ni prevedena ni pojašnjena) na hrvatski jezik koji se ovdje tobože želi zaštititi!


Zaštititi, od koga? Na to pitanje svaki nacionalizam, pun paranoje i teorija zavjera, uvijek ima spremne odgovore. Tako hrvatska lingvistica Nataša Bašić tvrdi da svi oni koji negativno vrednuju ideološko prefabriciranje hrvatskog jezika to čine „da bi zapriječili svaki samostalni razvitak hrvatskoga jezika, napose njegovu leksičku obnovu, kojom bi se on mogao nenadzirano odvojiti od susjednih jezika bivše države. Iz tih razloga sinkronizirano napadaju i ismijavaju i one nove riječi koje su dobro tvorene i u javnosti prigrljene, poput uspornika“. Jest, uspornik je itekako prihvaćena i prigrljena riječ u hrvatskom jeziku. Kao i osobnica (osobna iskaznica), raskružje (kružni tok), smećnjak (kanta za smeće), smjesnica (gemišt), zatipak (tipfeler), kliznica (eng. slide), ponovak (repriza), brojomat (uređaj koji izbacuje broj mjesta u redu za čekanje), dodirnik (eng. touch screen), daljinac (daljinski upravljač), nejasnica (nejasna riječ), ispraznica (floskula), šikilj (vagina), iskočnik (eng. pop up window), bojomet (eng. paintball), zapozorje (eng. backstage), biciklati (voziti bicikl), daroteka (gift shop), jušnjača (grabilica za juhu)...


Žrtva borbe za fiktivni čisti nacionalni hrvatski jezik je upravo stvarni, svakodnevni, govoreni hrvatski jezik. U gorljivom nastojanju da se bude različito od drugih, postaje se različito i od samoga sebe. Pogotovo je takva jezična politika tragična u slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata, koji se, ionako mentalno i duhovno preseljeni i otuđeni od države u kojoj se rađaju i žive, sada još dodatno otuđuju i od BiH i od samih sebe usvajanjem „čistog“ jezičnog standarda iz Hrvatske, njihove države-tutora, koja i dalje revno „brine“ za sitni kusur (iliti izvratak ako hoćete) Hrvata preostalih u BiH nakon plaćanja cijene stvaranja homogene hrvatske nacionalne države i kulture.


No, što se tiče Bosne i Hercegovine, loša jezična politika nije nešto autohtono bh. Hrvatima, nego, kako već rekosmo, nešto zajedničko s narodima s kojima Hrvati dijele BiH. O srpskoj i bošnjačkoj jezičnoj politici više u sljedećem nastavku.


Marijan Oršolić | Prometej.ba

22.04.2014.